Smić

18.01.2009.

Trsatsko je groblje u svoja njedra ovoga tjedna primilo do nedavnog kobnog dana najstarijeg živućeg novinara »Novog lista«, koji korak prije devedeset godine u dobra je spominjanja otišao Milan Svetić, naš Smić; rekavši naš ne mislim samo na nas »novolistovce« nego i na mnoge Riječane, Sušačane i Fijumane, Primorce. Dobri naš Smić... Kada sam poslije šest godina, gimnazijskih i studenstkih, honorarčenja u veljači 1970.godine postao profesionalni novinar »Novog lista« bile su mi dvadeset i tri i po' godine, a Smić je, stariji od mog oca, čilo kročio četrdeset i osmom. Za nekoliko mjeseci prešli »na ti«, on je to, naravno, odlučio, u tim se godinama još znalo što je red. Smić je bio novinar iskonski, do srži, u svakom trenutku, a kao čovjek dobričina, dobrodušnik. Od svog posla nikada nije pravio mirakul, a znao je o novinarstvu i životu mnogo, mnogo više od mnogih službeno uvažavanijih od njega, u onim godinama podobnijih, iako je i kao gostioničarski sin od srednjoškolskih godina bio osvjedočeni antifašist. Ali, ne pamtim nijednog čovjeka u našoj redakciji i grafičarskoj ekipi, u »Novom listu«, a bome i u Rijeci, koji je poznavao Smića – a da ga nije volio. Među pravim ljudima to vrijedi više od svih izmuljanih položaja i konfekcijskih novinarskih nagrada, koje je i u onom i u ovom sistemu češće određivao nekakav ključ, a rjeđe istinska kvaliteta.
   
Vijesti na kutiji cigarete
Smić je bio istinski novinar. Na prijelazu iz pedesetih u šezdeset godine prošlog stoljeća upamćen je i kao vrsni intervjuist, kojemu su se ispovijedale i najveće zvijezde svjetskog filma, koje su u tim godinama snimale filmove u Rijeci, od Fredericka Marcha na dalje, biserni glasovi talijanske kancone. U tim su godinama takvi novinarsko-glumački(ili pjevački) susreti bili rijetki, dragocjeni, ali se Smić zbog toga nikada nije pravio važan. Ja ga pamtim kao autora mora malih, a Riječanima tako važnih vijesti u nezaboravnoj rubrici »Od Pećina do Kantride«, koju je i potpisivao nadimkom, rukopisno – Smić. Teta Mira Đurić i on bili su strastveni pušači, kojima je poleđina one vodoravne plave kutije cigareta, »Morave« čini mi se, bila novinarski notes. Pedantna je teta Mira, predajući rukopise sportske rubrike tehničkom uredniku Draganu Čarapini na toj poleđini ispisivala naslove rukopisa koji su ušli u list, a Smić u staroj dobroj »Zori«, u »Centralu« ili na nekom drugom sličnom mjestu, uz obaveznu čašicu pića i ćakule – natuknice za svježe gradske vijesti. Sav je novinarski Smićev život, kojemu sam godinama svjedočio, divna niska bisernih anegdota. Neka od tih zrna svjetlucala su na ondašnjoj našoj terasi na vrhu našeg nebodera, koji je poslije otvorenja 1964.godine nazvan Kućom štampe, što je, čast i slava Milanu Slanome, niknuo prvi u ondašnjoj Jugoslaviji – tek poslije su takve nebodere, spominju se svjedoci vremena, dobili zagrebački »Vjesnik«, sarajevsko »Oslobođenje«, beogradske »Politika« i »Borba«, ljubljansko »Delo«... Kada bi se poslije prijepodnevnih điranja Korzom i kafićima Smić nekih dana u Kuću štampe vratio bez dovoljno vijesti, popeo bi se na rečenu terasu, na ogradi koje je, i na moj užas, znao sjediti Igor Violić – očas našao barem dvije-tri nedostajuće vijesti: koliko je teretnih brodova na vezu u riječkoj luci, a koliko ih čeka na sidrištu u Kvarneru, je li možda nestao neki važan prometni znak podno zgrade »Novog lista«, voze li redovni trolejbusi broj 1 i 2... I rubrika je dogotovljena.
   
Bit ćemo karakteri
Volio je Smić novinarstvo, ljude, život i nije imao zmije u džepovima. Kada je odlazio u penziju častio je, jednu po jednu, dvije ekipe »novolistovaca« s kojima je podijelio najviše zajedničkih godina i sudbina, jednu redakcijsku i jednu grafičarsku. Kao noćni urednik bio je idealna, nezamjenljiva veza redakcije i grafičarskog tima; novinski strasnik i iskusnik u malom je prstu imao i novinarske i grafičke poslove, ali i golemo srce i dušu da i u vječitim cajtnotima naše profesije lijepom riječju, osmijehom, pjesmom premosti slućene oluje i gromove prenapregnutih živaca. Bile su to divne godine u kojima su, ponajviše Smiću zahvaljujući, grafičari i novinari bili jedna duša. Nerijetke su bile noći u kojima bismo poslije kretanja rotacije, na čelu sa Smićem, koji je pod miškom nosio oveći snop svježih i poput kruha toplih novina, kretali, kao, samo na turu ili dvije pića u neki od opatijskih lokala – a ostajali do zore. Jedno smo vrijeme startali u »Zelengaju«, zalogajeći zimi vruće kobasice i kiseli kapuz, nazdravljajući pivom i gostujućem virtuozu na harmonici, uvjeravajući sami sebe da ćemo biti karakteri i poslije zatvaranja lokala kući. Ali, što zna reći Šuljo, jebeš karakter koji se ne da nagovoriti. Sljedeći bismo fajront dočekali u »Miri« na gornjoj opatijskoj cesti, odakle Smić jednom svojim novim austinon, na onoj uistinu nezgodnoj, a kratkoj uzbrdici, pola sata nije uspio krenuti – prema »Kameliji« na Slatini, gdje su prije kultnog »Kuka« Franka Blagonića kusane blagoslovljene, iscjeljujuće praskozorne maneštre. U razdanjenu bismo Rijeku stigli na prve vruće bureke na Riva Boduli, na mjestu odavna sagrađene zgrade carinarnice. Potom bismo mi mlađi pošli odmah u »Novi list«, umili se u nad lavaboom u WC-u i tako »svježi« čekali redoviti brifing našeg urednika Škalamere, Škalca, za kojega je u vijestima uvijek sve moralo biti – kristalno jasno. Smić bi odlazio »ubiti oko«, ako jezdeći preko Korza do svog nedalekog stana ne bi sreo nekog iz drage ekipe i svratio na jutarnju... Ali, nikada novina nije zbog toga patila, ako bi i bilo frke, uvijek bi netko nekoga »pokrio«... Smić, Beli(ca), Tonko, Čarapinac, Igor, Oluja, Duša, »Čiča«, Željka... Tempi passati.
   
Ćo i famozno
Smić je volio pjesmu i divno pjevao. Koliko je samo puta, i usred radnog vremena, Mišu Oluića i mene odveo na kraj hodnika, ili i samo u kantun neke redakcijske sobe, dao besprijekorno točnu intonaciju i »natjerao« nas da u troglasu otpjevamo makar i najkraći segment neke zborske pjesme. I guštao, do neba guštao! Kad smo bili sva trojica zajedno zvao nas je mišovima-pišovima, po tada popularnom televizijskom crtiću, kad smo bili u četiri oka bio sam mu uvijek Cvijo. Od početka me je volio, a čitao me dok ga nisu počele izdavati one njegove vazda žive i znatiželjne oči, iskreći radošću vječitog dječaka, točeći neku nježnu, samozatajnu tugu. Uvijek je umio i htio pohvaliti nečiji dobar tekst, dobro uređenu stranu, sjajno snimljenu fotografiju, majstorski nacrtanu karikaturu, a nikada nije zatajio ono što nije bilo dobro ili mu se nije dopalo. Dobrim bi mi glasom znao reći:»Ä†o, zač pišeš riječ pajda? Mi Primorci tako ne govorimo.«. A onda bi me pogledao ravno u oči i nastavio:»Ä†o, ovaj intervju ti je bil famozan!«. U minulih četrdeset i pet godina, koliko pripadam »Novom listu«, nitko nije to ĆO govorio tako primorski i ljudski toplo i mekano, a famozno, s naglaskom, na MO, tako uživljeno i iskreno. Kada bi Smić za neki tekst, karikaturu, fotografiju rekao da su faMOzni oni su to uistinu bili.
    Takav Smić, dobri duh »Novog lista«, vazda zalizane sjajne crne kose, uvijek u odijelu s kravatom, novinarski znalac i odanik, horoskopski lav, koji ništa u životu nije ni pokušavao riješiti rikom i snagom, već znanjem, iskustvom i dobrotom, nenadoknadiv je i nezmajneljiv u dugoj časnoj koloni »novolistovaca«, od gospara Frana Supila do ovih dana. Naš dobri Smić.

Povratak