Kad duša boli 100.000 kuna

15.04.2002.

Zbog neprofesionalnosti svojih èlanova Vijeæe èasti Hrvatskog novinarskog društva trenutno odluèuje o šest podnijetih zahtjeva. Zbog tužbi za naknadu štete pred hrvatskim sudovima se trenutno vodi više od 400 parnica u kojima ošteæenici traže naknadu za duševne boli od približno isto toliko redakcija i novinara. Vijeæe èasti ne izrièe novèane kazne, a kada bi se zbrojili iznosi iz sudskih tužbi (na prosjeènih 70.000 kuna po »dušebolnomspisu«) nad nacionalnim novinarstvom visi dug od 28 milijuna kuna. I reklo bi se »hajde ti onda piši pod takvim pritiskom« da nije predsjednika HND-a Dragutina Luèiæa. On kaže: »Posljednjih se godina svega i svaèega skupilo pod kapom profesije. HND ima oko 3300 èlanova, a prema mojim informacijama još toliko ljudi radi novinarski posao u zemlji. I jedni i drugi nerijetko koriste sva sredstva da bi se održali na tržištu i radne novinarske snage i medija. To je izazvalo protureakciju ljudi pogoðenih nekom izmišljenom informacijom koja je o njima plasirana. Zbog tog stanja u profesiji teško mi je kritizirati sudove. Teško je, stoga, reæi da je prva presuda s izreèenom novèanom osudom izazvala poplavu tih tužbi s oèekivanjem tužitelja da æe i njima sud omoguæiti dušobolnu zaradu«. Luèiæ upozorava i na uoèenu pojavu, za posljednjih godina takve prakse, da ni tužitelji nisu "nevini". Zahtjevom za visokim naknadama vrlo se uspješno iz redakcija može eliminirati nepoæudni novinar, ali i ugasiti neželjeno glasilo. To, istina, nije hrvatska osobitost, zbog presuðene laži gube se novinarske licence i zatvaraju redakcije širom Europe. Ali, sve je moguæe u okolnostima u kojima je samo protiv Slobodne Dalmacije podignuto 148 tužbi s ukupnim potraživanjem od 43 milijuna kuna. Protiv Ferala u optjecaju je sedamdesetak tužbi i približno 1,5 milijuna eura utuženih naknada. Novi list svoje tužbe broji na desetke s milijunskim euro potraživanjima. Rekordan odštetni zahtjev, jer ih je nakon objave èlanka u rijeèkom dnevniku, sve boljelo, podnijeli su Dario Vukiæ i rijeèki »Croatia Line«: pet milijuna dolara. U EPH su tužbe ravnopravno podijeljene izmeðu Globusa i Jutarnjeg lista, svakom po 100 tužbi, u kojima su zahtjevi vrijedni nekoliko desetaka milijuna kuna. Veèernji list ima u prosjeku 14 takvih tužbi godišnje, ali je prosjeèna utužena svota oko 350.000 kuna. Nacional je dosad prikupio devedesetak tužbi s vrijednošæu odštetnih zahtjeva od pet milijuna kuna. I na kraju popisa - Vjesnik. Trenutno je u tijeku petnaestak postupaka s »duševnog« podruèja. Ukupno, nakladnik je posljednjih godina tužen 40-ak puta. Najveæi odštetni zahtjev bio je 900.000 kuna, smanjen na jednom sudskom roèištu na 300.000, da bi tužitelj na kraju izgubio spor i ostao Vjesniku dužan naknadu sudskih troškova. Ukupno, svojim je tužiteljima Vjesnik dosad morao platiti samo 48.000 kuna. Lako je zbrojiti tužbe i novce, onda eto i podataka o tome koliko oboljelih duša hoda ovom zemljom (ups, skoro sam napisao »duševnih bolesnika«!). Suci, u pravilu odbijaju govoriti o predmetima duševnih boli. Jedan od njih je za Vjesnik samo anonimno procijenio: »Kod nas nema sudaca specijaliziranih za sluèajeve odštetnih zahtjeva zbog duševnih boli. Predmeti se dijele po abecednom redu sudaca pa odatle i šarolikost u pristupu. Iako se broj tih predmeta broji stotinama, sudska praksa ništa ne govori o stavu koji bi trebalo zauzeti u tim predmetima«. Toèno, u Izboru odluka Vrhovnog suda za 2001. godinu nema ni retka o duševnim bolima. Ti predmeti jednostavno ne dospijevaju do treæestupanjskog odluèivanja Vrhovnoga suda. Anonimni sudac nastavlja: »Zbog svega toga je sudac sam u svakom od tih sluèajeva. Posebno je nezgodno ako je tužitelj istaknuta javna osoba, državni dužnosnik, stranaèki lider. Opæinski sudac, odluèujuæi u prvom stupnju, htjeli to priznati ili ne teško se može do kraja profesionalno othrvati pritisku kojeg izazivaju takve stranke. Pa još kad se sudnica ispuni novinarima koji æe drugi dan o tome izvijestiti èitatelje, stvar je preteška za suca koji inaèe rješava sporove oko meða ili nešto iz arsenala graðanskog sudovanja«. Da su suci ljudi od krvi i mesa, pa prema tome podložni pritisku javnosti u takvim predmetima, potvrðuje i odvjetnik Silvije Degen. »Za brojnost tužbi za duševnu bol nisu krivi zakoni. kao i u Europi, tako i kod nas. Zakon o obveznim odnosima poznaje institut bolnine proizašle iz prava za naknadu nematerijalne štete. Ali, skandali vezani za visine dosuðenih odšteta iskljuèiva su odgovornost sudova. Naime, drugostupanjski sudovi koji bi trebali stvarati i sudsku praksu za te sluèajeve uopæe ne reagiraju na nesrazmjer dosuðenih bolnina. Tako duša nekog odliènika boli 100.000 kuna, a dijete kojemu je pijani vozaè smrskao nogu i osudio ga na doživotni invaliditet od istog suca može dobiti najviše 7000 do 10.000 kuna bolnine«, upozorava Degen. U Zakonu o javnom priopæavanju najveæa novèana naknada koja se iz razlièitih razloga može tražiti od nakladnika ili novinara ne prelazi 40.000 kuna. Kako za taj iznos veæina oboljelih ne bi od tužbe napisala ni »t«, moguæe je pretjerivati u kunama, eurima i dolarima. Zakona kao da nema. Zanimljivo, u zbirkama tužbi po redakcijama, nema podataka o kaznenim postupcima protiv novinara. Dokazom je to da u parnicama zbog duševne boli ima skrivenih i nekih drugih namjera, a ne samo za presuðenim novèanim oblogom za ranjenu dušu. Naknada nematerijalne štete i kaznena odgovornost nisu meðusobno uvjetovani postupci. U prvom sluèaju tužitelj tuži nakladnika, a ne novinara. U kaznenom postupku tuži se novinar po privatnoj tužbi za klevetu, povredu èasti, dostojanstva i privatnosti, a za naknadu se tužitelj upuæuje na graðansku parnicu. Ono što zabrinjava je vrlo rijetka upotreba Zakona o javnom priopæavanju, temeljnog propisa kojeg bi sudac morao imati pred sobom utvrðujuæi visinu naknade za pretrpljenu duševnu boljeticu. Zato je moguæe da se parnice beskrajno razvlaèe, da suci dozvoljavaju pitanja tko je autorizirao navode citirane u izvještaju s dogaðaja u upravnom govoru. Zašto je novinar u izvještaju s konferencije za novinare izbjegao saslušati i drugu stranu? Kompletna odgovornost za štetu opisana je u zakonu od 22. do 27. èlanka ZJP-a. Zar ih je tako teško proèitati pa odbiti tužbu koja tuži nakladnika za navod izreèen na javnom skupu, a ne govornika sa skupa. Na sve ono što se dogaða s pojavom »duševno oboljelih« (ups, drugi put se omaklo) reagira i politika. Prvi su se sjetili Ðurða Adlešiæ i Ivo Škrabalo pišuæi prijedlog izmjena dviju odredbi Kaznenog zakona po kojima su dosad novinari tuženi i onda ako su iznošenjem istine nekoga povrijedili do dna duše. Namjera dvojca Adlešiæ-Škrabalo je natjerati sud, u sluèaju privatne tužbe, da provjeri osnovanost navoda kao što to državni odvjetnici èine po službenoj dužnosti. Veæ iz tog detalja je vidljivo da HSLS-ov dvojac pokušava velikim ambicijama (reforma zakona, zaštita novinara) upozoriti na zakonski nedostatak kojeg sud treba otkloniti, a ne otklanja. Ali, Adlešiæka i Škrabalo tu ne staju. Oni žele sve »novinarske paragrafe« u jednom, umjesto u èetiri zakona: onome o parniènom postupku, o obveznim odnosima, o priopæavanju te u Kaznenom zakonu. I ne smeta ih što problem s duševnim bolima nije nastao zbog raspršenosti normi o toj temi u više zakona. Još je dalje otišao Ivo Škrabalo, sasvim sam, predlažuæi da se zakonski toèno definira duševna bol, što ona ukljuèuje i kako je vrednovati. Ostane li se pri tom prijedlogu bit æe zanimljivo vidjeti tko æe se toga definiranja prihvatiti i hoæe li ga uz dušu zaboljeti i glava. Institut nematerijalne štete i postoji u graðanskom pravu kako bi se pravo na naknadu moglo izricati i onda kad nisu pale batine i kad se nije nekome nešto uništilo. Duševnu bol su praksa privatnih tužitelja i pojedina rješenja sudova izvrgla ruglu. Definirati duševnu bol rugalo bi se i zakonu koji bi takvu odredbu sadržavao. Vlado Rajiæ

Povratak