Što tisak tiska

13.05.2002.

Možda ih ni ne bismo spominjali kada nas Èièak ne bi, svako malo, a osobito kada za to nema povoda, spominjao, kudeæi i Vjesnik i njegovu poziciju i njegovo novinarstvo.
Donedavno je to, s vremena na vrijeme, èinio u dva lokalna lista u kojima je izlazila njegova kolumna. Sada nas ponovno spominje u jednom tabloidu koji izlazi ujutro i koji je preuzeo njegovu kolumnu.
Povod je bilo izvješæe u Vjesniku o tiskovnoj konferenciji na kojoj je izviješteno o zamjerkama Europske sudaèke udruge hrvatskom pravosuðu. Pa sad, ili je Èièak proèitao samo naslov koji kaže da »Europski suci pozdravljaju hrvatsku reformu pravosuða«, (koja je, dakle, nužna s obzirom na loše stanje o kome se dalje govori u tekstu), a nije èitao ni podnaslov ni tekst u kome se citiraju svi prigovori na raèun našeg pravosuða, ili je, prema obièaju, ignorirao èinjenice, to nas ne treba zanimati. Ali zanimljiv je njegov sarkastièni zakljuèak na raèun Vjesnika (»Genijalno! Kritièki! Profesionalno!«), i zanimljivo nam je kad kaže: »...Genijalci iz Vjesnika, Vladina lista po vlasništvu, rasipništvu i razmišljanju« (!).
Neæemo sada prièati o tome da Èièak ne može dokuèiti zbog èega i kako to da list koji je (formalno) u državnom, dakle, Vladinu vlasništvu, može djelovati tako nezavisno, niti kanimo naglašavati kako je upravo ta ureðivaèka nezavisnost i kompliment Vladi i ono što ovaj list èini tako kvalitetnim.
Ne kanimo se baviti ni Èièkovom nebulozom o »Vladinu listu... po razmišljanju«, ali možemo malo odreagirati na ono o »rastrošnosti«. Nije to bio jedini razlog odbijanja, ali kada je prošle godine i Vjesniku pokušavao uvaliti svoju kolumnu, Èièak je postavio financijske zahtjeve, koji su bili u dramatiènu nesrazmjeru s vrijednošæu onoga što je nudio. Pa smo zato mi sada, valjda, »rastrošni«.
Drugi je razlog, usput reèeno, bio taj da, osim što nemamo novca, mi u Vjesniku nemamo još ni dovoljno èitatelja, nego se za njih moramo boriti. Kvalitetom i odliènošæu, poštenim novinarstvom i svime onime što, gle, sve više ljudi u ovoj zemlji prepoznaje kao dobre novine. I dok nam, dakle, naklada raste (ne još onom brzinom koju želimo i oèekujemo, ali – raste), mi sebi nismo u stanju priuštiti autore s kojima bismo otežali taj trend rasta, ili èak obeshrabrivali èitateljstvo. U takav se ureðivaèki rizik mogu upuštati samo novine s nešto malo veæom nakladom od naše. I. Z. Èièak je, meðutim, kad veæ ne kao kolumnist, kao i svi, uvijek dobrodošao u ovim novinama kad ima nešto reæi. Žao nam je što se to dogaða tako rijetko.
Jer Èièak kao autor s najveæim žarom piše o stvarima o kojima najmanje zna, a takvih je ponajviše. Meðu njima je novinarstvo na visokom drugom mjestu, odmah iza politike. I barem u novinarstvu ne bi trebao dijeliti lekcije, ako veæ mora »popovati« (o) svemu i svaèemu.
Dodatnu draž svemu tome daje èinjenica da se Èièak našao dijeliti packe zbog našeg naslova koji mu se ne èini korektnim i da to èini upravo u novinama koje su slavne po nekorektnim pa i senzacionalistièkim naslovima koji nemaju uvijek previše veze s tekstom iznad kojega stoje, a, bogme, niti s èinjenicama. Ali to se nas ne mora ticati.
Inaèe, da ne bi ispalo kako samo kudimo Èièka i njegov list (koji, inaèe, vrlo cijenimo), moramo priznati da je naziv njegove kolumne vrlo nadahnuto i sretno pogoðen: »Pisma s margine«. A odakle drugdje.

Povratak