Netko na televiziji radi, netko je živi

20.05.2002.

U našem novinarskom poslu teško je reæi kad je - kraj. Samo djelo, moguænost da èovjek nešto radi i stvara nagrada je onome tko tako shvaæa i sebe i svoj posao
    Tonko Joviæ ovogodišnji je televizijski dobitnik nagrade "Ivan Šibl", a stjecajem okolnosti napravio je i emisiju o Danu HRT-a, danu kad mu je nagrada uruèena. Višegodišnji doprinosi, kako stoji u obrazloženju nagrade, ponajprije se odnose na petstotinjak izdanja emisije "Crno-bijelo u boji" koja, eto, obilježava i desetogodišnjicu. Onoliko koliko je televizija odraz svijeta u kojem živimo, toliko je i "Crno-bijelo u boji" odraz Tonka Joviæa. O emisiji, televiziji i sebi prièa jednostavno i zanimljivo, promatrajuæi prošlost, ne s nostalgijom nego iz perspektive sadašnjosti.
     Nagrada "Ivan Šibl" nagrada je za višegodišnje doprinose. Osjeæate li je kao signal za mirovinu?
    - Ni jednog trenutka nisam pomislio ni na mirovinu ni na smirivanje životnog i radnog tempa. Navikao sam se na takav emocionalni i fizièki angažman. Nagrade su poput znaka stop na cesti, prigode u kojima staneš na trenutak i razmisliš što i kamo dalje, prilike da se osvrneš i analiziraš sve kritike i pohvale što si ih dobio. U našem novinarskom poslu teško je reæi kad je - kraj. Samo djelo, moguænost da èovjek nešto radi i stvara nagrada je onome tko tako shvaæa i sebe i svoj posao. Nagrada je zapravo formalizam, društvena reakcija, društvena konvencija koja je uvijek draga pogotovo u sustavu poput našeg gdje nema vrednovanja jer mi imamo dobro razraðen sustav sankcioniranja, ali ne i nagraðivanja.
    Kreativcima je takav sustav prilièno destimulativan?
    - Toèno i baš zato tu i tamo lijepa rijeè u novinama, pozitivan komentar gledatelja i ovakvo službeno priznanje kuæe u kojoj ste proveli radni vijek prièinja èovjeku veselje. I ne mislim da je time stavljena toèka. Ne bih to ni želio jer još uvijek svakodnevno radim i još uvijek mnogo toga pokušavam napraviti.
Pokušavam proširiti obzorje
     Posljednjih petnaestak godina bavite se tzv. nostalgiènim programima, ali ne bi se reklo da ste zbog toga nostalgièar. Èini se da pokušavate podsjetiti na ono što je dobro bez obzira na protok vremena i, na neki naèin, optimizam pamæenja svesti u prave omjere.
    - Znam reæi da nije dobro sve samo zato što je staro. T. S. Elliot je kazao da se svako umjetnièko djelo uklapa u veæ postojeæi sustav poprimajuæi vrijednosti tog sustava i svojom vrijednošæu obogaæujuæi ga. Optimizam pamæenja? Skloni smo danas reæi da je "ono onda" bilo bolje. Ali ako prolistate stare novine, konstatirat æete da su i nekad ljudi bili skloni negativno ocijeniti stvari nastale u svom vremenu. Nisam zagovornik prošlosti i ne èinim joj hvalospjeve. Smatram da je buduænost ovog medija, naroda i države djelomièno odreðena prošlošæu koja je zanimljiva i bogata. Na žalost, još nemamo moguænosti to iskoristiti na pravi naèin jer smo skloni ili mitomanstvu ili reinterpretacijama u smislu mijenjanja èinjenica.
     "Crno-bijelo u boji" kategorizira se kao - zabava. Možda bi emisija trebala dobiti etiketu obrazovnog programa jer dio publike definitivno uèi iz nje.
    - Divno je imati sadržaj koji služi za edukaciju. Ne iznenaðuje me što i poprilièan broj mladih gleda emisiju. Nisam enciklopedist, ali barem na jedan fenomenološki naèin, senzibilitetom sadašnjeg vremena, govorim o vremenu prošlosti. Pokušavam proširiti, neæu reæi znanje, ali obzorje jer smo skloni zatvaranju u male kuæice. Onda se stvaraju oaze i prostori osobnog, a kad se èovjek sam sa sobom sretne prepoznajuæi ih, bilo kroz glazbu ili neki drugi sadržaj, to nije bijeg od sadašnjosti nego obogaæivanje duhovnog života i znanja.

Uvijek me zanimalo raditi na televiziji
     Izuzetno je važno, rekla bih, što pritom poštujete gledatelje. Ne obraæate im se kao da ništa ne znaju, ne objašnjavate im, primjerice, tko je Edith Piaf.
    - Da nema publike, ne bi bilo ni nas. U svim kreativnim segmentima bitan je konzument. Obièno pretpostavljam da se obraæam kulturnom i civiliziranom gledatelju. Ali isto tako pretpostavljam da æe oni kojima se možda neæe svi sadržaji svidjeti otprve, neke vrijednosti ipak prepoznati. Meðutim, mi neæemo spustiti svoje kriterije. Drugi ili treæi put takvom gledatelju svidjet æe se više stvari.
     Mislim da ljudi koji su poput vas, na televiziji od samih poèetaka drukèije doživljavaju medij. Ovi mlaði ga koriste samo kao odskoènu dasku za neki bolje pozicioniran posao.
    - Ne bih generalizirao. Ljudi o kakvima vi govorite žive u svim medijima. To što je ona jaèa u nekim segmentima to je druga stvar, ali temeljni se odnos nije promijenio. Mene nikad nije zanimalo raditi bilo gdje nego na televiziji. Nedavno je Edo Murtiæ imao retrospektivu u Modernoj galeriji u Zagrebu, što je bio povod da razgovaram s njim i da prikažem film o njemu koji je emitiran u prosincu 1965. godine. Taj filmski zapis iz serije "Portreti i susreti" zove se "Beskonaènost boje - Edo Murtiæ". Redatelj je bio Ante Viculin, asistent je bio Vladimir Fulgozzi, snimatelji su bili Žarko Topèiæ i Ilija Lekiæ, a urednik i scenarist Vlado Gotovac koji je tad bio zaposlenik televizije. Elitna ekipa napravila je i elitni proizvod.
    Gledajuæi nedavno taj film Edo Murtiæ se zapitao može li sad televizija angažirati elitnog intelektualca, vrhunskog pjesnika i umjetnika? Sljedeæe je pitanje bi li takav intelektualac, pjesnik i umjetnik htio uopæe suraðivati s televizijom.
    Mislim da je televizija moæan medij i da može mnogo više nego što je se danas koristi ali za to treba ljude. Èesto govoreæi o televiziji govorimo o tehnici. Volja, ljubav, kreativnost - to je ono što razlikuje djelatnike televizije.
    Netko na televiziji radi, a netko je živi.
Renata Lacko

Povratak