Godine promašenih karijera

06.06.2002.

U deset godina Hrvatska televizija promijenila je ukupno šest glavnih urednika (Jasnu Ulagu-Valiæ æemo ovom prigodom ostaviti na miru). Bilo je tu svega: karijerista i politikanata, promašenih i podobnih osoba, izgubljenih i postavljenih, bilo je onih koji su na dužnosti bili 22 dana, neki šest mjeseci, neki tri godine. Jedni su odlazili i vraæali se, drugi su zauvijek netragom nestajali. No, jedna stvar bila je postojana: Hrvatska televizija ni pod jednim od njih nije postala istinskom javnom medijskom kuæom, odanom profesiji i dostojanstvu, a ne politici i osobnim hirovima.
Ako ne raèunamo Miroslava Liliæa koji je dužnost glavnog urednika preuzeo još 1987. godine i potom odradio prve dvije ratne godine obilježene programom Rat za slobodu u kojem su pak glavnu rijeè vodili Antun Vrdoljak i Tomislav Marèinko, može se reæi da popis glavnih urednika HTV-a stvarno zapoèinje 1992. godine. S Marijom Nemèiæ.
MARIJA NEMÈIÆ
(kao v.d. 1992. do 1993. te kao glavna urednica 1993. do 1995.)
Iako je na mjesto glavne urednice Hrvatske televizije zasjela neposredno po okonèanju najveæih èistki na Prisavlju, Marija Nemèiæ oduvijek je figurirala kao uzdanica ono malo samosvjesnih novinara na državnoj televiziji. Premda je u svoje tri godine mandata bila lutka na koncu istinskog vladara Prisavlja, direktora Antuna Vrdoljaka, Marija Nemèiæ u kasnijim se olovnijim godinama Tuðmanove vladavine pojavljivala u svim "vlažnim snovima" neovisnih novinara i njihovim žudnjama da se ponovno vrati na mjesto glavne urednice. Neobièno, zar ne? Gotovo perverzno.
Samozatajna Marija Nemèiæ sa samo 29 godina iskoèila je iz ešalona mladih ratnih izvjestitelja HTV-a koji su poèetkom devedesetih "izvojevali pobjedu u medijskom ratu". Mladi bojovnici spremno su zauzeli upražnjena mjesta na Prisavlju nakon što je direktor Antun Vrdoljak "posmicao" stotinjak nepoæudnih djelatnika, odnosno profesionalaca koji nisu bili dovoljno pouzdani da im se uruèi najmoænije oružje za voðenje medijskoga rata. U toj situaciji, Nemèiæ se nije isticala ni radikalnošæu, a bogami ni pretjeranom demokratiènošæu. Zapravo, nije se uopæe isticala. Sjedila je krotko u svome uredu, zasipala javnost gomilama opæenitih fraza, uporno istièuæi kako "svi prièaju o velikim televizijskim promjenama, no ovdje ih gotovo nije bilo". "Ja ne sudjelujem ni malo u smjenama, niti sam sudjelovala, niti želim. Ja samo radim svoj posao. Ja ne volim smjenjivati ljude, to nije ni u mom karakteru".
U skladu s time, Nemèiæ je hvalila HTV zbog njegove "jako velike demokratiènosti", uz opasku da ipak treba znati što je to demokracija. Ona misli da je demokracija jednaka istini. "Režimska televizija i režimski ljudi ne postoje. Mene nitko nikad nije nazvao i kazao da nešto moram staviti ili skinuti s programa. Naša televizija prati državnu politiku kao što je sluèaj sa svim velikim TV centrima u svijetu. U svijetu su puno veæe sankcije za neke prekršaje na TV-u nego kod nas. Kod nas svatko može reæi što hoæe", govorila je Nemèiæ, upisavši svoje ime na prvo mjesto liste glavnih urednika koji su zabranjivali Latinicu.
U tri (po)ratne godine, kad je HTV uporno i konstantno vodio medijski rat ne samo protiv agresorske vojske, veæ i protiv nepodobne istine, Marija Nemèiæ klonila se prvih linija bojišnice, grijuæi fotelju i gradeæi karijeru.
Kako je samozatajno stupila na funkciju, tako ju je nakon tri i pol godine tiho i bez puno velikih rijeèi svojevoljno napustila. U šturom tekstu ostavke navela je da odlazi iz osobnih razloga, a buduæi da je ostala raditi na HRT-u, nije bila voljna komentirati ništa više od toga. U to vrijeme Antuna Vrdoljaka na mjestu direktora zamijenio je Ivan Paraæ, pa je realno zakljuèiti kako je prva medijska bojovnica u bijegu s bojnog polja u stopu slijedila svoga generala.
U iduæih šest godina Marija Nemèiæ nastavila je graditi karijeru najveæe urednièke nade Prisavlja, doslovno se skrivajuæi u Zabavnom programu i meðunarodnoj razmjeni. Svako malo njezino ime pojavljivalo se u kombinacijama za mjesto glavne urednice, naroèito se za njezino imenovanje zalagao Forum 21 na èelu s Damirom Matkoviæem. Bila je blizu 1998. godine kad je na Prisavlju raspisan javni natjeèaj, ali je opsegom, sadržajem i tonom svoje ponude doslovno natjerala nadležne da odbace njezinu ponudu. Birajuæi izmeðu izlaganja Tuðmanu, Kosovcu, "motrištarcima" i kritièkoj javnosti te sigurnosti zabaèenog ureda i lijepih putovanja u inozemstvo, Nemèiæ se bez problema odluèila ulogu pozadinca. Brižno održavajuæi karizmu velike medijske nade.
HLOVERKA NOVAK-SRZIÆ
(od 1995. do 1998. godine)
Osebujna Hloverka Novak-Srziæ paradigma je hrvatskog televizijskog novinarstva izraslog na medijskom ratu, politikantstvu, dodvorništvu, kompromiserstvu i nadasve karijerizmu. Kad se kaže "Hloverka", misli se na beskrajno ambicioznu, lukavu, inteligentnu osobu spremnu na pakt sa svima koji bi joj mogli omoguæiti put do visoke funkcije.
Koliko je malo trebalo Hloverki Novak-Srziæ da od sitnog partijskog sljedbenika upadne u buntovni novinarski svijet Omladinskog radija 101, preko dana zaradi laskavi epitet disidenta Tuðmanova režima, a onda preko noæi iz medijskog ništavila uskrsne kao glavna urednica HTV-a i Tuðmanova miljenica, da bi nakon smjene vlasti odabrala novog politièkog patrona: Dražena Budišu.
No, poèetkom devedesetih èinilo se da je televizijska karijera Hloverke Novak-Srziæ okonèana prije nego što je uopæe poèela. Nakon nekoliko mjeseci ureðivanja popularnih i za ondašnje standarde HTV-a originalnih Vijesti dana, Hloverki je jednog jutra na porti Prisavlja doslovno spuštena rampa. Nitko joj nikada, ni Tomislav Marèinko ni Miroslav Liliæ, a najmanje Antun Vrdoljak, nije objasnio prave razloge tog radikalnog poteza. Potucala se Hloverka tri godine od nemila do nedraga, radila u eutanaziranom Danasu i komatoznom OTV-u, neko vrijeme èak i u Ministarstvu informiranja ušavši u demokratske anale zabranom Božiæeva ST-a s transkriptima razgovora Tuðman-Raškoviæ, da bi potom nauèila lekciju. Nakon što je 1994. godine bez pogovora udovoljila Tuðmanovu zahtjevu da mu na konferenciji za novinare postavi pitanje o "tobožnjoj jahti" ("Nije to bila gesta servilnosti. Moja mu servilnost ne treba. On je autoritet po sebi: intelektualac i državnik od formata"), Hloverka se vratila na HTV. Ovoga puta, ni manje ni više, nego kao – glavna urednica. Kad ju je portir pitao tko je ona da ju bez iskaznice pusti u zgradu, zamahnula je oštrim jezikom: "Ja sam glavna urednica Hrvatske televizije!".
"Ja sam žena hladne glave, realna sam i ne zanosim se previše", ustvrdila je nova glavna urednica HTV-a i odmah ukinula Slikom na sliku i Latinicu. Uvela je komentare prije emitiranja svake epizode serije Smrt Jugoslavije ("Uobièajeno je svugdje u svijetu da se prije neke znaèajne serije ili filma gledateljima kaže što æe gledati"), a ukinula praksu anonimnih komentara u Dnevniku. Od tada su se državotvorni huškaèki komentari potpisivali. Uvela je, meðutim, neobièan obièaj da se uredništvo HTV-a u središnjem Dnevniku isprièava Nenadu Ivankoviæu zbog uvrede koju je Marko Veselica izrekao u – Ogrestinu talk showu. Organizirala je Hloverka i posebnu emisiju posveæenu linèu Romana Latkoviæa, novinara Novog lista, koji je nakon toga doslovno pobjegao u Ameriku.
Godine 1996. Hloverka je izjavila da nikada nije bila èlanica stranke. Nešto poslije priznala je da se Tuðman jako naljutio kad je èuo tu poraznu èinjenicu, pa se ipak odluèila pribilježiti. No, kad su je automatizmom infiltirali u Glavni odbor HDZ-a, zamrznula je funkciju i time opet naljutila Predsjednika. Da bi onda, dolaskom Ivice Vrkiæa na mjesto direktora HRT-a, bila smijenjena s mjesta glavne urednice i postavljena u Upravu, na mjesto Vrkiæeve pomoænice. Rame uz rame s Mirkom Galiæem.
"Funkcije su prolazna stvar", govorila je Hloverka pred kraj mandata, izdržavši na Prisavlju sve smjene urednika i direktora, prebrodivši èak i smjenu vlasti, mudro se zbliživši s Draženom Budišom, politièarom koji je po dolasku na vlast spremno zivkao hrvatske redakcije, zauzimajuæi se za svoje omiljene novinare. Hloverka ovih dana treæi put zapoèinje svoj put k vrhu. Doista, za razliku od nje, maèka ima samo devet života.
DANIJEL BUÈAN
(šest mjeseci od 1998. do 1999. godine)
Tko? Danijel? Buèan? Priznajte da nikada niste èuli za Danijela Buèana, ponajmanje kao glavnog urednika Hrvatske televizije. On se u svojih šest mjeseci doista trudio ponašati suprotno od onoga što mu prezime sugerira: tiho je plovio hodnicima Prisavlja, skrivajuæi se po mraènim kutovima i praznim liftovima, držeæi se skuta svog patrona Ivice Vrkiæa. Diplomat od karijere i intelektualac po vokaciji, Buèan se nije previše miješao u svoj posao. Šaptom je stigao na Prisavlje, šaptom je i otišao. Vrkiæ je njegovim imenovanjem mislio sebi osigurati zaleðe, ali i unijeti zrnce duhovnosti i poštenja u to leglo zmija otrovnica. Eksperiment je propao. Štoviše, Buèan je jedva izvukao živu glavu i èistu pamet. Ostao je zapamæen jedino po prigodnom intervjuu s predsjednikom Tuðmanom (u paru s Obradom Kosovcem, upitao je Tuðmana da dijagnosticira današnji stupanj demokracije u Hrvatskoj i komentira stajalište naših ljudi koji su vjerovali da æe nestati svi problemi kad jednom dobijemo državu, na što je Tuðman, zaèudo, spremno odgovorio), ali i po patetiènom pokušaju uvoðenja etike na Prisavlje. Javno je polemizirao sa svojim urednikom Dubravkom Merliæem zato što je ovaj u prilogu svoje emisije Jedan plus jedan emitirao želju jednog umirovljenika da povješa sve hadezeovce. I to bi od Buèana bilo sve. Jednog je dana samo pokupio sitnice koje u šest mjeseci nije stigao ni raspakirati i brzo napustio Prisavlje. Nitko više nije pitao za njega.
MARIJA PEAKIÆ-MIKULJAN
(samo 22 dana, od 15. ožujka do 6. travnja 1999.)
Vrkiæ je potom baèen u ralje krvoloènim HDZ-ovim lavovima. Ralje je prva razjapila Marija Peakiæ-Mikuljan. Jasno, odluku je donio predsjednik Tuðman, a sufleri su bili Zlatko Canjuga i Obrad Kosovac. Vrkiæ nije bio za to rješenje, ali je svejedno pognuo glavu pred stranaèkom stegom i na sjednici Vijeæa HRT-a predložio dotadašnju urednicu Umjetnièkog programa. Canjuga mu je obeæao da ona neæe tražiti dodatne ustupke, poput imenovanja u Upravu HRT-a, buduæi da o tome navodno nije bilo "dogovora u stranci". Vrkiæ je u to povjerovao - i ispao naivac. Tri tjedna po glatkom imenovanju, Marija Peakiæ-Mikuljan osjetila se izdanom i podnijela ostavku. Ljutila se što nije postavljena u Upravu HRT-a, a prigovarala je i zbog "više nego neobiène procedure" kojom se htio stvoriti dojam da je ona "naprosto oktroirana urednica". A ona ima program rada za koji nitko nije pitao. Ima i lijepu uspomenu na predsjednika Tuðmana. Rado se toga sjetila u intervjuu Panorami 1997. godine. "Jednoga dana dr. Tuðman je pozvonio na vratima, došavši mi u posjet s velikim buketom cvijeæa. Tada sam ga prvi put vidjela. Pohvalio je moju graðansku hrabrost u rukovoðenju Društvom hrvatskih književnika i pitao što mislim o trenutaènoj situaciji. Rekla sam da se to više ne može izdržati i da treba nešto uèiniti. Upitao me kako ja vidim rješenje? Odgovorila sam mu: Moramo imati svoju državu."
OBRAD KOSOVAC
(od 17. svibnja 1999. do 10. travnja 2000. godine)
Vrkiæeva glava zatim je gurnuta izravno u ralje najopakijem od svih HDZ-ovih lavova: Obradu Kosovcu. Dosta je bilo suptilnih igrica, Vrkiæu je jednostavno naloženo koga da predloži Vijeæu jer se izbori bliže. Kosovac je bio pravo rješenje, uostalom, njegove uspomene na druženje s Tuðmanom bile su još živopisnije od onih Marije Peakiæ. A tada je poèeo hard-core. Kosovac je odmah uveo shemu 3x24, non-stop emitiranje sva tri programa, puno materijala za ispiranje mozga, vrlo malo za njegovo jaèanje. Kosovac je bio savršeni gromobran HDZ-a: vodio je otvorene ratove s Forumom 21, s nepoæudnim novinarima, sa zdravim razumom, posvaðao se s etikom, moralom, poštenjem i profesijom. Spustio je kriterije i digao gledanost. HDZ je na kraju ipak izgubio izbore, a Kosovac iz dva pokušaja uspješno smijenjen. Otišao je prkosno uzdignuta èela, ustvrdivši kako nova vlast njegovu "sjedokosu glavnourednièku glavu želi skinuti puèistièki", uz zakljuèak kako nema razloga da daje ostavku samo zato što je u programima HRT-a podržavao Tuðmanovu opciju "èvrste, uspravne i stabilne Hrvatske". "Tuðman je bio moj predsjednik, prvi i pravi. Svi ostali nakon njega bit æe samo drugi i savršeno mi je svejedno tko æe oni biti", rekao je Kosovac i poruèio Raèanu da èeka njegov poziv da spasi HTV od propasti.
NEDA RITZ
(10. travnja 2000. do 28. svibnja 2001. godine)
Nakon burne dvije godine, nova vlast i Mirko Galiæ uveli su politiku anestezije. Instalirana je Neda Ritz kao savršena mješavina Danijela Buèana i – Danijela Buèana. Ugledna urednica i mirna žena, nenametljivo je brodila uznemirenim kuloarima Prisavlja zakrèenima starim HDZ-ovim kadrom, odbaèenim karijeristima, velikim povratnicima, uzavrelim taštinama i ambicijama te, uz obilnu Galiæevu pomoæ, amortizirala napade sa svih strana. Program nije bio bolji, ali barem je izgubio onu dozu Kosovèeve histerije. Hrvatska televizija razoèarala je zagovornike promjena, a oduševila one koji su na sva usta zapomagali zbog navodnog bauka revanšizma. Izdržala je Neda Ritz godinu dana, a onda frustracije naplatila sinekurom u Parizu, u hrvatskoj misiji pri UNESCO-u. Nemèiæ, Hloverka, Peakiæ-Mikuljan i Kosovac nisu dobili èak ni to.
MARIJA NEMÈIÆ v.d.
(od odlaska Nede Ritz do izbora Jasne Ulage-Valiæ)
I kako to obièno biva, HTV-ov kotaè nakon opisanog kruga zaustavio se opet na samome poèetku: Mariji Nemèiæ. Nakon odlaska Nede Ritz, Galiæ je za vršiteljicu dužnosti glavne urednice postavio novinarku koja je godinama strpljivo èekala svojih pet minuta kad æe napokon izviriti iz zabaèenog ureda i još jednom primirisati karijeru. Galiæ je uèinio sve da urednica Nemèiæ nakon šest mjeseci odbaci taj "v.d." i postane još jednom punokrvnom glavnom urednicom. Ali, igrom sluèaja, kaosa i Murphyjeva zakona, za glavnu urednicu izabrana je, sasvim neoèekivano, druga zaboravljena žena željna karijere: Jasna Ulaga-Valiæ. Od tog dana u veljaèi na Prisavlju se kotaè povijesti poèeo okretati u drugome smjeru. I tko zna kamo æe nas odvesti.

Tomislav KLAUŠKI   

Povratak