Na Prisavlju plamti strasna bitka za vlast i prevlast, za osobne i skupne probitke i dobitke

01.07.2002.

Hadezeovska vlast, na usta jednoga od svojih najgrlatijih stožernika, bila je obeæala »katedralu hrvatskoga duha na Prisavlju«. Grlati se dobro potkožio sa svih strana, te ga s Prisavlja najurili njegovi, a kritièari utvrdiše: nema na Prisavlju nikakve katedrale, ondje je obièna moèvara krcata muhama, žabama, komarcima i vrapcima.
Treæesijeèanjska vlast obeæala narodu javnu televiziju na Prisavlju. Što bi trebalo znaèiti: ni stranaèku, ni vladinu, nego narodnu, koja æe zagovarati opæe narodno dobro, za koju æe istina biti istina, laž laž.
Danas na Prisavlju, po prilici, stvari stoje ovako: javna televizija dalje je negoli je bila kada se porodilo obeæanje. Katedrala se utopila u moèvaru, a iz nje proklijalo i raspojasalo se mnoštvo dugih otrovnih jezika! Na Prisavlju plamti strasna bitka za vlast i prevlast, za urednièka i slièna mjesta. Zapravo – za osobne i skupne probitke i dobitke.
Sve se mjeri zakonima, pravilima, propisima, èeka se da nešto uèini Sabor, Vlada, netko izvana... A najvažnije: znanje, djelo, iskustvo..., gotovo da nitko i ne spominje. Kada se i spomene, najgrlatiji su oni koji nemaju dovoljno ni znanja, ni djela, ni iskustva!
Vijeæe HRT-a skup je èudnijeh svatova. Za predsjednika ima akademika, èovjeka uvaljena u prigodu da brzo i jeftino rasproda i ljudski i struèni ugled stjecan desetljeæima. On je akademik na podruèju medicinskih znanosti, ali na podruèju novinarstva, radiotelevizijskog poglavito, duboko se, duboko isprièavam, puka je neznalica.
Sabor i Vlada šute. Šute, a njima su hrvatski graðani, koji skupom pretplatom uzdržavaju HRT, povjerili da upravljaju HRT-om, hrvatskim narodnim blagom!
Tko bi ga znao?!
Možda je u interesu nekome, za koga bi se najmanje nadalo, da su stvari na Prisavlju onakve kakve jesu: i Radio i Televizija zapravo su æorave puške. Umjesto da pogaðaju sve što je na putu bržega napretka i boljega života, te puške izvaljuju æorke i garave vlastiti obraz. Uz takve puške neki, jamaèno, mirnije spavaju.
Mirko Galiæ, jedan od najkompetentnijih u poslu kojim se bavi, imao je na poèetku jaku potporu i dvovrstan izbor.
Prvi: temeljito promiješati karte, te za suradnike izabrati znanjem i djelom dokazane, èestite ljude. Pa s takvima opstati ili pasti.
Drugi: »polako«, »studiozno«, »korak po korak« pripremati i ostvarivati promjene. Pa se tako manje zamjeravati, mirnije spavati i dulje trajati. Izabrao je drugi put. Pogrešan. Požurio se, primjerice, i najavio: nikome neæu potpisati otkaz!
Što to znaèi? Sposobni i èestiti ionako se nisu bojali otkaza. A na Prisavlju nisu svi takvi. Desetljeæima se govori o neradnicima, nesposobnima, suvišnima, o korupciji i pljaèki...
Je li Galiæ takvima poruèio: mirno spavajte i »delajte« kao i dosad!
Za èestita i osjeæajna èovjeka nije lako potpisati nekome otkaz, najuriti nekoga, izbaciti ga na ulicu, ostaviti bez kruha i njega i njegove... Ali i to se mora. Moraju poglavito oni koji se penju na visoke stolce. Primjerice, sudac ostaje èestit èovjekoljubac i nakon što je izrekao praviènu presudu da se nekoga skrati za glavu!
Povratnu poruku i pouku Galiæ je primio vrlo brzo: glavni prisavski pravnik tako mu je bio nasapunao dasku, i to na prvome koraku, da umalo nije slomio vrat. A dotièni mu je još glavni (pravni) savjetnik.
Nikada se ne zna »sapuna« li on to iz neznanja ili hotimice, za svoj ili za neèiji raèun. Takvih na Prisavlju ima li ima: »Galiæi« dohode i odhode, njima još nitko nije uèinio ništa.
Danas su gotovo potpuno izgubljeni konci, reklo bi se -došao vrag po svoje. Tako se i može dogoditi da na urednièka mjesta, tobože u ime demokracije i zakona, dolaze djelom nedokazani, nepoznati i nepriznati, podjednako i na Televiziji i na Radiju.
Pa, recimo, Damir Matkoviæ, najbolji poznavatelj javne televizije na Prisavlju, slalo ga po cijelome svijetu da skuplja znanje o tome, te solidan vanjskopolitièki novinar i urednik, postaje – zabavni urednik!
Baš zabavno! Jednako kao da mene »postave« za centarfora Hajduka!
Istodobno, sportski urednik na Radiju, Ognjen Nagliæ, objavljuje iz Japana razgovor s predsjednikom nogometaške organizacije, Vlatkom Markoviæem (srijeda, 20. lipnja, Jutarnji program). Valjda ljutit što su Hrvati izgubili, taj bi novinar mijenjao sve po spisku, pa pita predsjednika Markoviæa: Kakav bi trebao biti novi izbornik?
Ne dopustivši sugovorniku da otvori usta, nastavlja sam: Èekajte da ja najprije kažem što mislim. I prièa li prièa, kao da je on predsjednik ili akademik nogometaški. (A ne može biti, govor ga izdaje.) Markoviæu, na kraju, preostalo je da kaže – jest, tako je – ili da se pokupi i ode za svojim poslom.
Urednik se tako postavio da mu ni dragi Bog ne bi smio protusloviti. Tako se novinari ne bi mogli ponašati ni na radio Tunguziji!
Bi li, na primjer, moglo ovako?
Da se zaraæeni i mirotvorni novinari na Prisavlju zareknu: iduæa tri mjeseca jezik za zube! Nitko ni protiv koga, nitko ni za koga. Ohladiti glave i strasti. Smisliti nešto pametno. Sve to u ime i u korist novinarske struke i naše kulture uopæe. Da Prisavlje prestane biti ruglo. Novinarsko i ljudsko.
To na Prisavlje nitko »izvana« neæe i ne može donijeti – to moraju uèiniti tamošnje glave, ima ih i mogu one to.
Osobno nisam apsolutno protiv »dugih otrovnih jezika«.
Ako imaju pokriæe. Igor Mandiæ najveæa je i najotrovnija novinarska jezièina. Tako je i postao – Igor Mandiæ.
Da je Mirko Galiæ imao komadiæ više jezika i koju kap više otrova, jamaèno danas ne bi bio toliko umoèvaren, ne bi morao spašavati èist obraz.
Autor je novinar i publicist iz Zagreba.

Milan Puljiz

Povratak