CRKVA ZADOJENA FURIOZNIM NACIONALIZMOM

20.07.2002.

Nakon dva desetljeæa novinarskoga rada Drago Pilsel kaže kako se osjeæa zrelim za ozbiljnije životne inventure, te najavljuje da æe se u sljedeæih desetak godina, osim rada za “Novi list” i “El Pais”, prvenstveno baviti književnošæu, kulturom i politikom. Fikciju piše na španjolskom, jeziku njegove rodne Argentine: u Madridu mu uskoro izlazi zbirka prièa, a priprema i dva romana. Prvi je krimiæ o ubojstvu zapovjednika Papinske švicarske straže, pukovnika Estermanna, inspiriran istinitim vatikanskim dogaðajem od 4. svibnja 1998., dok æe obiteljskim romanom kroz koji se provlaèi povijest 20. stoljeæa na Balkanu, potvrditi Kuljiševu ocjenu da mu obiteljski background nudi neiscrpnu graðu za jedan hispanoamerièko-hrvatski ciklus. Pilselov kulturni angažman podrazumijeva sudjelovanje u novom multikulturalnom i multimedijskom projektu, koji za sada pod šaljivim nazivom CK SKH priprema grupa pojedinaca, meðu kojima su Sead Aliæ, Željko Vukmirica, Vili Matula i Zoran Filipoviæ, a kreæe sredinom listopada. Politièki angažman podrazumijeva pak aktivnosti u sklopu Alijanse za treæu Hrvatsku koja, kako kaže Pilsel, okuplja nesebiène ljude neokaljanih biografija, humaniste i struènjake, te najavljuje: “Za sada smo samo udruga a na jesen, na utemeljiteljskoj konvenciji, svima æemo ponuditi da ostanu u Alijansi kao udruzi ili uðu u Alijansu kao stranku koja æe se angažirati u politici”. Meðutim, najvažniji projekt u ovom trenutku onaj mu je privatni: pobrinuti se za majku koja uskoro dolazi iz Argentine, a dogodine i za sestru i njezino èetvero djece koji trenutno jako loše žive.
Neposredno prije poèetka razgovora rekli ste mi da je Forum 21 projekt od kojega više ne dobivate ono što ste oèekivali i da èak razmišljate da ga napustite. Kako to?
Moj je napor išao u smjeru pranja Forumova lica nakon kompromitacije njegovih èelnih ljudi. Naime, postoje teze da je Forum 21 osmišljen zbog dvije stvari: kako bi si neki osigurali fotelje i kako bi amerièka diplomacija imala još jednu polugu za destabilizaciju Tuðmanova režima. Mislim da obje unekoliko stoje. Kada sam krajem 2000. preuzeo vodstvo Foruma 21, rekao sam da je to vrijeme prošlo i da nam je primarni zadatak donošenje novog Zakona o HRT-u, koji nije savršen, ali je zaslužan za postojeæi model Vijeæa HRT-a. Zadnjih se mjeseci Forum 21 opet doživljava kao grupa frustriranih ljudi s HRT-a koji na televiziji imaju neki svoj interes. Neki su si uistinu osigurali foteljicu ili se, poput Olivera Dražiæa koji popušta politièkom pritisku SDP-a i mièe saborskog izvjestitelja Jozu Kapoviæa, bave cenzurom. Ne želim voditi Forum u kojem sjede ljudi koji se bave cenzurom, ili njegovim olajavanjem, ili koji rade protiv ciljeva Foruma. Neæu ih tjerati van, ali mislim da bi ih Skupština trebala ozbiljno upozoriti da im u Forumu nije mjesto. Drugi problem Foruma jest bojkot od strane vodstva HND-a, koje je nauèeno malo raditi i družiti se s alkoholom. Kada smo ih prozvali, poèeli su se osveæivati, ne pozivaju nas na susrete, diskusije, ne dobivamo novac za projekte. Ako vodstvo HND-a zbog moje kritiènosti kažnjava Forum, maknut æu se i doæi æe netko tko æe više biti po njihovu ukusu. U Forumu 21, koji 6. studenoga obilježava petu godišnjicu, radit æu dok budem mogao, uz sljedeæe ograde: ako u rujnu na Skupštini njegovi zadaci ne budu temeljito reformulirani, ako se ne oslobodi balasta ljudi koji su protiv ciljeva Foruma, te ako se pokaže da moj angažman u Alijansi za treæu Hrvatsku kolidira s time što predstavljam novinare razlièitih politièkih afiniteta i da je bolje da Forum vodi netko tko više odgovara vodstvu HND-a, morat æu dati ostavku na mjesto predsjednika Foruma 21.

Bozaniæeva šutnja
Zašto je nedavno ukinuta vaša emisija Javnica CCN-a?
Kao i u sluèaju kolege Kapoviæa, rijeè je o boljševièkom naèinu razmišljanja, o poznatom fenomenu radnici u tiskari su se pobunili i odbili tiskati vašu kolumnu. Tako æe SDP reæi da su ih graðani revoltirano nazivali zbog izvještaja kolege Kapoviæa, a aparatèiki poput Olivera Dražiæa odmah reagiraju na stranaèke inpute. A postoje i urednici kao što je Miroslav Šafer, koji je za 40-dnevnog trajanja “Javnice” intervenirao više puta, sve dok emisiju nije skinuo na krajnje nekorektan naèin, pokazavši da nema širinu da bude glavni urednik velikog projekta kao što je CCN, da nema dovoljno medijske i demokratske kulture, te da ne kontrolira sustav CCN-a.
Što je bio konkretan povod takvoj Šaferovoj odluci?
Najprije sam u kolumni u “Novom listu” objavio komentar u kojem kritiziram nadbiskupa Josipa Bozaniæa, jer je šutio o donaciji od dva milijuna njemaèkih maraka nepoznatog podrijetla, koje je Franjo Tuðman poklonio samostanu karmeliæanki u Mariji Bistrici. Informacija o tome bila je objavljena u “Jutarnjem listu”, a potvrðena tako što je njihov kolumnist Živko Kustiæ, polemizirajuæi s komentarom Darka Pavièiæa “Otkup grijeha”, napisao da je novac koji je Tuðman darovao èasnim sestrama dokaz da je vjerovao u zagrobni život, potvrdivši time da je Crkva novac zaista dobila. Premda je Kustiæ zaglibio u nacionalistièkoj retorici, ipak poštuje novinarska pravila i ne bi napisao da je Crkva novac dobila da ga stvarno nije dobila. Hvala mu što je na taj naèin pokazao kako je Bozaniæ nekonzekventna osoba. Naime, 1997. godine nadbiskup proziva grešne strukture, dvije godine kasnije od tih istih stuktura prima velik novac, a nakon toga na misi za Dan državnosti opet proziva korupcionaške strukture. Nakon toga na “Javnici” sam postavio, istina, zloèesto pitanje, ali profesionalno i korektno: ima li msgr. Bozaniæ moralno pravo govoriti o korupciji ako je sam primio novac sumnjiva podrijetla?

“Stiskanje jaja”
To je emitirano u 19 sati i 13 minuta, a u 19 i 28 iz vikendice na moru, gdje se ne gleda CCN, javlja mi se Šafer i kaže da je u tih 15 minuta imao 16 poziva i da ne želi da mu ljudi zbog mene “stišæu jaja”. Neukusno se izderao, lupajuæi šakom o stol. Imam dojam da je bio pripit, isprièavam se ako se varam. Pustio sam da on prekine razgovor. Nakon nekoliko dana rekao mi je da nisam bio profesionalan, jer da sam u emisiju pustio glasinu. Takvo nešto pokojni Veljko Vièeviæ nikada ne bi napravio, ne bi dopustio da mu netko “stišæe jaja”. A Šaferu mogu, kako sam kaže, “stiskati jaja” jedino ljudi koji imaju moæ u CCN-u, ne valjda teta Kata. Naime, najvjerojatnije su se pobunili neki urednici lokalnih televizija CCN-a, kao što se veæ dogaðalo da Draženu Klariæu na lokalnim televizijama budu skinute vijesti jer se nekome nisu svidjele. Dakle, netko od tih lokalnih aktera, ljudi koji zaista imaju moæ u CCN-u, “stisnuo je za jaja” Šafera i on me morao maknuti. Kao što je svojedobno ðakovaèki biskup Srakiæ nazvao vlasnika “Fokusa” Mikuliæa, on glavnog urednika Mladena Maloèu i ja sam “odletio” iz “Fokusa”. Taj se sindrom “stiskanja jaja” èesto javlja u hrvatskom novinarstvu.
Dakle, može li se govoriti o svojevrsnoj korumpiranosti, u materijalnom i simboliènom smislu, Katolièke crkve danas u Hrvatskoj?
U Crkvu se uvukao nacionalizam, strah i ljubav prema novcu i ona je trenutno jedna od najkorumpiranijih institucija u hrvatskome društvu. Upravo sam to htio reæi u “Javnici”, ali Šafer nije shvatio, odnosno, prestrašio se. U mnogim se crkvenim sredinama ne cijeni ozbiljnost kojom bi se trebali provoditi ciljevi Drugog vatikanskog koncila, a to su mirotvorstvo, angažman Crkve za razvoj graðanskog društva i obranu ljudskih prava, univerzalnost nasuprot furioznom nacionalizmu kojim je Katolièka crkva veæinom zadojena. Zadatak Bozaniæa, koji ima pun frižider, vozi dobar auto i mirno spava, jest da poðe ususret siromasima. A on se ponaša bahato, oholo u svom dvoru i misli da može svjedoèiti evanðelje i uvjeriti nas da predstavlja autentiènu duhovnost, a da ne susretne siromahe. Ne, gospodine Bozaniæu, to tako ne ide! Samo je jedan naèin: susresti siromaha, zagrliti ga, odjenuti njegove halje, jesti njegove ostatke i nositi njegov križ. To su pokazali svi veliki duhovni autoriteti naše civilizacije, Isus Krist, Franjo Asiški, Mahatma Gandhi, Majka Tereza, Dalaj-lama. No, za razliku od Bozaniæa koji se susreo s Dalaj-lamom, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišiæ potpuno je osramotio Ivana Pavla II., koji se u tom istom gradu, Splitu, zalagao za meðureligijski dijalog i sam se više puta sastao s Dalaj-lamom. Vjerujem u potencijal ove zemlje i regije, jer mislim da u hrvatskom društvu postoje enormni rezervoari mirotvorstva, dijaloga i ljubavi, ali ne i politièki mehanizmi kako bi došli do izražaja. Sjetimo se samo spontane solidarnosti graðana 1991., kada su vrata zemlje otvorena izbjeglicama iz razlièitih sredina, ili pak ljudi koji su svjedoèili ekumenizam, mirotvorstvo i ljudska prava u teškim godinama HDZ-ova režima, ili manifestacija mirotvorstva kao što je Papina misa na hipodromu, ili 1997. u Sarajevu, kada su se i Hrvati i Muslimani i Srbi s Papom zalagali za mirotvorstvo u regiji. I za posjeta Dalaj-lami vidio sam to ekumensko raspoloženje; zemlja bi procvala kada bi se ono oslobodilo. Citirat æu Slobodana Langa koji je Dalaj-lami rekao: nikada neæemo biti toliko mali da ne budemo sposobni èiniti dobro, ni kao pojedinci, ni kao narod. Nama su utuvili da smo mali i nesposobni bez voðe, bez tate, što nije istina. Mi smo društvo darovitih ljudi, treba se samo izboriti za mehanizam kojim æe oni doæi do izražaja.
Moram priznati da sam puno skeptiènija od vas, èini mi se da su ti rezervoari mirotvorstva, dijaloga i ljubavi u nas prilièno presušili...
Ako sam ja, koji sam odgojen na potpuno kriv naèin, mogao doživjeti brzu evoluciju, onda to mogu i drugi. Godine 1992. još nisam bio u stanju baviti se ljudskim pravima, jer sam bio u procesu dovršenja svog nacionalistièkog èišæenja i žalovanja za bratom kojega sam izgubio u listopadu 1991. Meðutim, kada sam 1993. postao suosnivaè HHO-a moj je proces žalovanja ubrzan, jer sam se suoèio s ljudima koji su osjetili udar nacionalistièkog režima Franje Tuðmana, jer sam prijateljevao s ljudima poput Tripala i otvorena srca slušao prièe partizana. Samo treba oživotvoriti ono što su rekli katolièki biskupi 8. svibnja 1995., u dokumentu kojim je obilježena 50. obljetnica završetka Drugog svjetskog rata: da nije najvažnije žaliti žrtve vlastite zajednice i tražiti krivnju tuðe, nego upravo suprotno, žaliti žrtve tuðe zajednice i tražiti krivnju u vlastitoj. Dakle, ne tražiti u svom srcu osvetu i govoriti da sa Srbima suživota nema, nego pogledati brata ili sestru Srbina ili Srpkinju u lice i reæi da smo tu pod istim nebom, da su i oni bili žrtve jedne ludorije i da imaju pravo na pogrešku, a u vlastitom narodu prepoznati ekstremno ponašanje. Kritièan sam prema Katolièkoj crkvi jer je iznevjerila ono što je sama sebi stavila u zadatak, biskupi su iznevjerili taj prioritet - a biti biskup ne znaèi ništa drugo do braniti ljudska prava - ali to ne znaèi da ga moraju iznevjeriti svi graðani Hrvatske. U vlastitom srcu sami moramo prepoznati snagu da živimo neoptereæeno, pomireno, prijateljski raspoloženi prema drugima, željni ozbiljnoga rada i žrtve. Volio bih da svi koji proèitaju ovaj intervju povjeruju da je moguæe živjeti bolje nego danas, ako svatko prepozna darove i potencijale koje im je priroda ili Bog dao.
S obzirom na argentinsko iskustvo, kako prekinuti omertu, taj zakon šutnje koji postoji u mnogim našim sredinama, a koju su do sada prekršili tek malobrojni hrabri, poput ubijenog Milana Levara ili pak Marija Barišiæa u sluèaju Lora?
Argentinsko društvo, bez obzira na sve što se sada tamo dogaða, doživjelo je ciklus pomirenja. Diktatura 1976. godine nije se mogla dogoditi bez podrške biskupa koji su se 2000., jubilejske godine kajanja i proèišæenja sjeæanja, a koju su Bozaniæ i ekipa posve promašili, isprièali argentinskom društvu. Nakon Crkve isto su uèinile i oružane snage. Tim potezima svi mali pokreti civilnog društva dobivaju potvrdu i graðani shvaæaju da oni imaju smisla. Zato je važno da se kljuèni akteri hrvatskoga društva, kao što su velike i važne organizacije i ustanove, poput Sveuèilišta, Matice hrvatske, Crkve, HAZU, velikih medijskih kuæa itd. okrenu svojim temeljnim zadacima. Tada æe obièni graðani biti ohrabreni.

Isprika
Kada se gospiæko-senjski biskup Mile Bogoviæ, koji sramoti katolièku duhovnost jer se nije udostojio priæi obitelji Levar, udostoji slijediti Isusa Krista, spusti sa pijedestala i doðe do Vesne Levar, pogleda u nju i upita je: “Sestro, Vesno Levar, mogu li ti kao gospiæki biskup na bilo koji naèin pomoæi?”, više neæe biti mjesta strahu, graðanke i graðani neæe se bojati priæi Vesni i Leonu Levaru. Više neæe biti uplašeni, šikanirani i obezvrijeðeni graðani drugoga reda.
Bi li se Katolièka crkva trebala isprièati graðanima ove zemlje zato što je dio klera podržao Paveliæev režim i NDH?
Ona æe to sigurno uèiniti, najvjerojatnije æe se dogoditi ono što se dogodilo u Argentini. Ali, trebala je umrijeti ili otiæi u mirovinu generacija biskupa koja je bila involvirana. Sada mi možete reæi da su biskupi iz vremena NDH veæ umrli. Jesu, ali nije zamrla ta duhovnost. Meðutim, Drugi vatikanski koncil sa svojim pretpostavkama kao što je uvažavanje vjernika-laika, ravnopravnost posveæene osobe koja ima sakrament sveæenièkog reda ili koja ima redovnièki stalež i osobe koja je laik, kaže da su oni pred Bogom isti, isto odgovorni i važni za Crkvu. Dakle, ni Barišiæ ni Bozaniæ ni po èemu nisu važniji ili zanimljiviji od mene, samo imaju drukèiji oblik odgovornosti i službe. Dok Katolièka crkva ne preispita sebe u onome što je èini Katolièkom crkvom, dok žene ne tretira ravnopravno, dok u njoj ne bude mjesta za kreativne laike, dok ne poštuje ljudska prava, uzalud je èekati da se bavi ozbiljnim društvenim i svjetovnim pitanjima kao što je preispitivanje njezine uloge u Drugom svjetskom ili Domovinskom ratu. Sreæom, Katolièka crkva nije niti Bozaniæ, niti Barišiæ, niti Pilsel, nego zbroj svih krštenika i u njoj se dogaða štošta što ne ovisi o nama. Ljudi prepoznaju, sada govorim kao teolog, djelovanje ili inspiraciju Duha Svetoga i prema savjesti rade dobre stvari. Ako se Bozaniæ neæe isprièati u godini jubileja, njegova sramota, franjevci su se isprièali. Ako Barišiæ neæe primiti Dalaj-lamu, ne mora, primit æe ga isusovci i dati mu predavanje. Gospoda Bozaniæ i Barišiæ veæ su sada nevažni ljudi, jer snaga života ide dalje, mimo struktura. Ako se Katolièka crkva neæe baviti ljudskim pravima, pojavit æe se druga vjerska zajednica, drugi oblik duhovnosti koji æe to omoguæiti. Ako partitokracija ne omoguæava ukljuèivanje mladih i neokaljanih ljudi, pojavit æe se Alijansa itd. Ne može se zakoèiti djelovanje Duha Svetoga.

Razgovarala Andrea RADAK

Povratak