Za Srbiju su žrtve još uvijek krivci

21.07.2002.

Branka Prpa roðena je Spliæanka i udovica novinara i vlasnika beogradskog Dnevnog telegrafa Slavka Æuruvije. Kao èlanica Nezavisnog udruženja novinara Srbije dobro poznaje stanje u toj državi i o njemu kritièki govori.
Ubojstvo Vašeg supruga Slavka Æuruvije, u središtu Beograda, nedugo pred Miloševiæev pad, još uvijek nije razriješeno. Imate li informacije o tijeku istrage?
Postoji politièka volja da se to istraži i ta je istraga u nekakvoj završnoj fazi. U Slavkovu sluèaju, kao i u sluèaju Ivana Stamboliæa, terorist je država: smatram da je Slavkov sluèaj, kao i sve druge sluèajeve politièkih ubojstava, izveo Miloševiæev režim, odnosno tadašnja država. Država je ta koja ubija, sa svojim službama i svojim institucijama.
Onoga trenutka kad dobijete vlast, to još uvijek ne znaèi da ste u pravom smislu rijeèi ovladali državom i njezinim institucijama. Pitanje lustracije je važno pitanje; to je pitanje na koji æete naèin oèistiti službe, a prije svega, recimo, službe državne sigurnosti, policijske službe itd., dakle službe koje su servisirale bivši režim i koje su bile u funkciji politièke policije. To su vrlo komplicirane stvari i bojim se da se ne može desiti preko noæi.
Na obeæanjima da æe, meðu ostalim, rasvijetliti ta ubojstva, nova je vlast u Srbiji i dobila izbore?
Svi ti sluèajevi moraju biti riješeni u buduænosti, iz jednostavnog razloga što u suprotnom Srbija nikad ne bi imala šansu da postane prava i pravna država. Tu se više ne radi o nekakvom individualnom sluèaju; radi se o sudbini jedne države.
Kako biste komentirali suradnju Srbije i Haaga?
Bojim se da je situacija ista kao u Hrvatskoj: s Haagom se suraðuje samo zato što je ta suradnja nametnuta.
Znaèi, još uvijek nije osviješteno pitanje odgovornosti za protekle ratove?
Evo, nekidan je bivši direktor RTV Srbije Dragoljub Milanoviæ osuðen na deset godina zatvora, ali ne zbog sistematskog višegodišnjeg širenja govora mržnje, veæ zbog smrti 16 radnika RTV-a pri NATO-vu bombardiranju Beograda. Optužen je i osuðen što je svjesno žrtvovao te ljude, odnosno što ih nije zaštitio, a ni rijeèi o višegodišnjem mentalnom trovanju Srbije. Toliko o pitanju odgovornosti.

Govor mržnje
Kako se danas u srpskim medijima prikazuju zloèini poèinjeni u tim ratovima?
Recepcija odnosa na relaciji Mi-Drugi još uvijek je u istom stereotipu. Kad se i priznaju vlastiti zloèini, uvijek se ide za ravnotežom: "Da, ali ti drugi su nama uèinili to i to." Tako se krivnja amortizira. Mnogi novinari u Jugoslaviji još uvijek smatraju najnormalnijim da o stradanjima Drugih izvještavaju na naèin kritike njih samih, a ne onih koji su zloèin poèinili. To je ta divna zamjena teza da je kriva žrtva, a ne krvnik - o èemu govori još Camus u "Pobunjenom èovjeku" - što je krvniku potrebno kao utemeljenje vlastite moralne neodgovornosti.
Ali, i srpski narod je stradao u tim ratovima. Zar nema rasprava o tome zašto su ti ljudi mrtvi?
Pitanje smrti i rata u srpskoj je tradiciji mistificirano, što se najbolje vidi u tezi o Srbima kao "nebeskom narodu". Srbija je u 20. stoljeæu vodila pet ratova i Srbija još uvijek ne zna broj svojih mrtvih u Prvom svjetskom ratu: je li ih bilo 700 tisuæa ili milijun. To pokazuje jedan cinièni odnos prema smrti, ta sitnica od 300 tisuæa ljudi. To je svjetonazor u kojem ljudi nisu drugo do topovsko meso.
Gdje se danas u jugoslavenskim medijima najviše pojavljuje govor mržnje?
Poèet æu s druge strane. Televizija B 92 najviše radi na edukaciji graðana i cijepljenju od govora mržnje: više puta dnevno emitiraju animirane priloge o toleranciji, èije je geslo: "Neka komšiji krava bude živa i zdrava - e, to je tolerancija." Zatim, emitiraju ciklus dokumentarnih filmova o stvarima koje su se dogaðale zadnjih deset godina na prostorima bivše Jugoslavije.
Na ostalim televizijama, kao i u tiskanim medijima, još uvijek ima govora mržnje: tu prije svega mislim na razna pisma èitatelja u kojima se prebrojavaju krvna zrnca, i ukljuèivanje šovinistièki raspoloženih gledatelja u žive emisije i njihovo nekritièko puštanje u program. Taj govor je nešto što se u javnom životu upotrebljava bez ikakvih sankcija.
Koliko su srpski i jugoslavenski novinari odgovorni za širenje govora mržnje i ratove u proteklom desetljeæu?
Najodgovorniji za govor mržnje su politièari, ali i novinari, jer je èinjenica da su i novinari sudjelovali u ratnoj propagandi i poticali graðane da ubijaju ljude druge nacionalnosti. To je apsolutno dokazivo i na novinarskoj sceni Srbije, pri èemu mislim i na tiskane i na elektronièke medije.
I mi smo u NUNS-u pokrenuli inicijativu za cehovski progon takvih novinara, u moralnom smislu; to nije kazneni progon jer mi nismo Sud, ni Policija. Cehovsko udruženje to pitanje postavlja kao etièko pitanje: ono što ceh može uraditi jest da osobu koja je širila govor mržnje proglasi za "personu non grata" na novinarskoj sceni, tj. da kaže: "Gospodine, vi više ne možete biti novinar, jer ste izdali etièke principe profesije."

Sluèaj Lora
Kako komentirate javno izreèeni stav poznatog beogradskog novinara Petra Lukoviæa da se srpski novinari koji su širili mržnju objese na Terazijama ili izruèe Hrvatskoj i Bosni? Nakon toga je širom Srbije pokrenuta lavina napada na njega?
Mislim da je Petar Lukoviæ zlonamjerno interpretiran. Njegova izjava, koliko god je zvuèala radikalno, izreèena je na naèin jednog cinizma. Ja sam sigurna da je Petar Lukoviæ zapravo mislio na odgovornost kao takvu, i sigurna sam da ga doslovno tumaèe samo zluradi tipovi koji bi to pitanje odgovornosti izbjegli.
Kako se u Beogradu i Srbiji prati splitsko suðenje u sluèaju Lora?
Tisak ga prati, javnost je zainteresirana za to suðenje, kao i za druga suðenja. Želim reæi da je i u samoj Srbiji dosta uraðeno, pogotovo oko masovnih grobnica. Vi znate da je javnost obaviještena o postojanju masovnih grobnica oko Beograda i na još nekim lokacijama u Srbiji, da je tu vijest službeno objavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Je li Srbiji potrebna denacifikacija?
Veæina graðana Srbije je potpuno hladnokrvno ispratila Miloševiæa u Haag. Jesu li možda bile neke demonstracije? Je li bila pobuna u Srbiji?

Dug mladima
Razlika Srbije i Njemaèke je u tome što u Srbiji nikada nije došlo do opæeg društvenog konsenzusa oko pristajanja uz Miloševiæa, kao što je to imao Hitler u Njemaèkoj: Srbija je bila pluralna, Srbija je unutar sebe bila na rubu graðanskog rata, u sukobu onih koji su podržavali Miloševiæa i onih koji su bili protiv njega.
Vi ste u Beogradu devedesetih imali pola milijuna ljudi na ulicama koji su demonstrirali protiv Miloševiæa i kako æete i zašto na te ljude primjenjivati denacifikaciju?
Kako æe Srbiji susjedne države biti sigurne da veæ sutra iz grma neæe izaæi novi Miloševiæ?
Mislim da je jedna druga stvar nužna: vlast je dužna obavijestiti graðane koji su zloèini poèinjeni, kakva je bila tehnologija rata, kakva je bila tehnologija politike i na koji se naèin u sistemskom mišljenju - koje je podrazumijevalo etnièko èišæenje - sprovodila jedna politika.
Graðane treba upoznati s ruševinama kroz koje vi putujete da biste iz Beograda došli do Splita, neovisno idete li preko Bosne ili preko Hrvatske. Mi smo to dužni novim generacijama u Srbiji. Kažem vam: 76 posto mladih ljudi u Srbiji nikad nije putovalo izvan granica Srbije! Mi smo tim mladim ljudima dužni dati ove informacije, mi smo im dužni omoguæiti da izaðu iz svoje zemlje, da vide svijet oko sebe, a tek onda da spominjemo te visokoparne analogije tipa denacifikacija.

Piše Damir PILIÆ

Povratak