Zar bih ja trebao Thompsonu skinuti gaæe i ljubiti guzicu?

24.08.2002.

Nesumnjivo, posljednjih deset godina jedan od zaštitnih znakova splitskog tjednika »Feral Tribune« bio je Ðermano Senjanoviæ, popularni Æiæo. Izniman satirièar i stilist od svojih je rubrika »Dorin dnevnik« i »Luminova pošta«, kasnije i atipiène televizijske kritike pisane u »Teletini«, na sebi svojstven duhoviti naèin, stvorio nezaobilazno štivo za sve poklonike »Ferala«. Od proljeæa ove godine, meðutim, Æiæo je »ispraznio ladice« svoga stola u tom tjedniku, a svoje prièe od tog razdoblja objavljuje u »Nedjeljnoj« i »Slobodnoj Dalmaciji«. S ovim fetivim Spliæaninom, svojevrsnim nasljednikom, govorimo li o originalnom praæenju života Splita i Spliæana, svog velikog idola i prijatelja Miljenka Smoje, prièali smo u »Fife«, kultnoj konobi u kojoj se sreæu brojni Spliæani na ovaj ili onaj naèin vezani uz umjetnost.
    – Od 1. svibnja profesionalno sam vezan uz kuæu »Slobodna Dalmacija«, zadovoljan sam, dobro mi je... Radim i dalje u tjednom ritmu praktièki sve što sam radio u »Feralu«, ali i brojne druge tekstove. Svjestan sam da »Nedjeljna« ne prodire u sve one kuæe i krajeve gdje se kupovao »Feral« pa ispada kao da me nema. Što se mene tièe i dalje sam tu, makar i za sto ljudi, ali, dakako, žao mi je svih onih ljudi koje sam ostavio i koji su me voljeli.
   

Rastanak s »Feralom«

Odgonetnite nam razloge zbog kojih ste napustili »Feral Tribune«. Varijanti ima nekoliko, a prva kaže da ste tražili povišicu što su poslodavci odbili.
    – To je bio nekakav povod moga odlaska. Naime, tražio sam veæu plaæu poslije deset godina tijekom kojih nisam imao godišnji odmor, deset godina tijekom kojih sam živio »Feral«, on mi je bio i vjera i strast i život i sve. Svojedobno smo u redakciji znali prièati što æe se dogoditi kada u list uðe strateški partner, a ovi su mi govorili da æe, ako ikoga zaštite, zaštititi mene. Kada je, napokon, nedavno taj partner ušao pitao sam kako me to štite, a oni mi kažu da mi neæe smanjiti plaæu. Bilo je još nekoliko detalja koji su me ujili za srce.
    Je li jedan od tih detalja, možda i izravan razlog Vašeg odlaska taj što se nitko od dojuèerašnjih poslodavaca, ali u prvom redu kolega i dugogodišnjih prijatelja nije pojavio na pogrebu Vašeg oca?
    – Èujte, što da vam kažem. Èinjenica je da nitko nije došao na sahranu, ali, Bože, to je njihovo pravo i dobra volja. Ipak, oèekujete da se, poslije desetogodišnjeg zajednièkog rada, netko pojavi. Stvar je to opæe kulture i prema mojoj obitelji. Meðutim, drugi su razlozi bitniji. Dušom i srcem sam bio za »Feral« i konaèno je došlo vrijeme da svi zajedno krenemo malo naprijed, da naplatimo svih onih deset godina koje smo radili na jedan partizanski naèin. I ja sam oèekivao dio tog kolaèa, a, ustvari, postao sam svjestan da su se svi oni za to vrijeme možda dobro potkožili. Sve to sada možda spada i u sferu æakula, ali je èinjenica jedna: nisu me smjeli ostaviti i razoèarati oni s kojima sam prošao sve to što sam prošao.
    Novci su u cijeloj prièi na pedesetom mjestu i nema tih novaca zbog kojih bih ja ostavio »Feral«. Mene su, jednostavno, razoèarali ljudi kojima sam vjerovao. Tužno je kada ti se dobri prijatelji pretvore u loše poslodavce. Zajedno smo poèeli od nule bez obzira što su oni vlasnici, a ja sam bio obièan radnik, ali oèekuješ zrno poštovanja. Rastužili su me i žalosno je reæi, ali ja danas nemam snage ni želje pogledati tu novinu, a kamo li je uzet u ruku. Ne mogu ga taknut. Njih, pak, da vidim..., ma, ne da su mrtvi nego su milijardu kilometara ispod zemlje. Gotovo je! Ne mogu reæi ni sretno im bilo. Bilo im kako im bude!
   

Iza kantuna

Èuj, Tuðman , Šeks ili ne znam tko od tih tipova mogli su raditi što su htjeli, ja sam im se smijao i radio po svome i uživao u svemu tome, ali kada te izda prijatelj onda je gotovo. Uz to, jednom su mi zgodom izbacili pasus iz teksta, a da me prethodno nisu kontaktirali. Pristojno bi bilo da su me nazvali i rekli da to èine iz bilo kojeg razloga. Ma, rekao bih im da, ako treba, izbace i cijeli tekst. Nema problema. Pa zar vam ja slièim na nekog apsolutists koji æe inzistirati na neèem takvom. Jednostavno, bio bi red da jave, a ne ovako. Na taj su me naèin uvrijedili, pljunuli... Taj izbaèeni pasus sam napisao ponovo za »Slobodnu« i napisao da molim poštenog nalaznika da mi vrati pasus koji se izgubio na putu od redakcije do tiskare. Onda su ovi u »Feralu« popizdili da kako sam mogao. Rekoh: »Vi ste mi ga iza kantuna skinili, a ja sam ga iza kantuna naša i objavija.«.
    Doista je èudno slušati to što prièate o novini koju prati glas najslobodarskije, najslobodoumnije novine u državi, a Ivanèiæa, Luciæa ili Heni Erceg usporeðujete sa Šeksom.
    – Možda je nezgodno da to ja govorim, ali sam si uzeo za pravo i dužnost raskrinkati ih pred javnošæu. Slika koju su stvorili o sebi slika je boraca za ljudska prava, slobodu i demokraciju, a upravo sve ono za što se bore prema vani ubijaju unutra, u svom sustavu. To su moja, ali i iskustva deset-petnaest ljudi koji su prije mene napustili »Feral« s istom užasnom gorèinom. Ako je od petnaest nas trinaest kurbinih sinova, barem su dva poštena èovjeka pa se pitam zašto »Feral« sebi dozvoljava da zajebe ta dva poštena.
    Po Vama, prièa o »Feralu« klasièna je prièa o hrvatskom medijskom prostoru u kojemu veæina medija bilo koje vrste zanemaruje i ugrožava temeljna prava èovjeka i radnika.
    – Upravo tako, užasno je kako se ponašaju. Ista stvar, »Feral«, »Globus«, »Nacional«, »Vjesnik«, »Veèernji«... Premda, ponosan sam na svaku minutu provedenu u njemu i svako slovo koje sam tamo objavio, a tužan sam zbog svake minute koju sam proveo s ljudima kojima sam vjerovao, a koji su me izigrali.
   

Lopovi i prijatelji iz »Slobodne«

Iz »Ferala« ste prešli u »Slobodnu«, sinonim za hrvatsku medijsku pljaèku.
    – Nije moje da glumim odvjetnika »Slobodne«, ali recimo ovako: lopovi su bili u »Slobodnoj«, ali njih više nema. Dakako da bi ti lopovi trebali odgovarati za svoj zloèin, ali netko ih štiti. Danas »Slobodna« pokušava isplivati iz silnih dugova, ali sa svojom nakladom ona može izvanredno poslovati. Ali, nije na meni da prièam o poslovodstvu, ja sam sretan što sam u Splitu, u tom svom ambijentu u kojem se sjajno osjeæam, što radim sve ono i na isti naèin kako sam radio u »Feralu«. Nema ni grama cenzure i imam toliku širinu i slobodu da mogu napraviti intervju s, ne znam, stolicom ili komarcem.
    Odmaknimo se malo od novinarstva. Još ste aktivni u FAK-u?
    – Pa, i nisam. Opet, poštujem sve te ljude i volim svaku minutu koju sam proveo s njima, ali kod mene je došlo do nekog zasiæenja. Sve što sam imao proèitati i reæi rekao sam. Svoje sam tri knjige predstavio i ja znam da je na nekom novom mjestu novim ljudima to zanimljivo i novo, ali je meni staro. Malo sam umoran i vjerojatno æu se pojavljivati jednom godišnje u Osijeku gdje je sve poèelo, ali više zbog oživljavanja uspomena nego zbog èitanja. Svakako, poštujem to što je FAK napravio, malo je razbucao okoštalost tih književnièkih struktura i unio malo veselja.
    Koliko je odlazak iz »Ferala« i odmak od FAK-ovaca utjecao na Vaš društveni život, ne mislim na rejting? Jeste li ostali zateèeni?
    – Ne, ni najmanje. Znam da èovjeku godi pažnja i društvena priznatost, ali nikada nisam vodio raèuna o tome. Operiran sam od toga. Ja vam jednostavno guštam pisati, još uvijek uživam u tome, a hoæe li to proèitati sto ili sto hiljada ljudi... nije važno. Mogao sam vrlo lako otiæi u puno tiražnije novine, ali sam se jednostavno sklonio jer mi treba odreðeni mir i sigurnost, a moji prijatelji iz »Slobodne« doèekali su me s oduševljenjem.
    Koliko ste Vi kronièar jednog velikog grada što je danas Split?
    – Ne mislim to iako se èesto dotièem mnogih stvari vezanih uz taj veliki grad, ne plaèem za starim Splitom, ali mi je uvijek na pameti preko oèevog pisanja. Zahvaljujuæi ocu sjeæam se Splita od prije osamdesetak godina i svojim pisanjem pokušavam stalno nešto staro vratiti. Inaèe, najiskrenije, o današnjem Splitu, ja nemam pojma. Današnji Split je nekakav techno, Šumice, Kaštelet, sve nešto moderno, ðir kojem ja ne pripadam. Takav Split ne mogu i ne želim uhvatiti kao nešto svoje.
   

Pogledajte semafor

Uvijek sam dvadesetak godina iza i sav sam se uvukao, zašuškao u taj Split i tu mi je lijepo, a za ove mlade ja sam fosil. O takvom Splitu pišem, a, što je najbitnije, ono nije upereno protiv bilo koga, uvijek je za. Za neku dobrotu i ljepotu koju ja vidim. Razumijem ogorèenost nekih ljudi današnjim stanjem Splita, ali je ne dijelim. Uvijek kažem: »Pogledajte semafor!«, a na njemu je uvijek upravo ono što se tog trenutka dogaða. Vrijeme ide naprijed, a svojim plaèem i kuknjavom neæeš ništa promijeniti.
    Koliko ste, pišuæi o svojoj obitelji: ženi, djeci, punici... ogoljeli samoga sebe, dali se svojim èitateljima i zašto to èinite?
    – Sve što sam pisao o njima, odnosno nama vrlo je blizu istini, ali ništa to nije. Možda je upravo to i bila dobitna kombinacija iako u nju nisam išao s predumišljajem. Kada je èovjek iskren, kada ogoli sebe i prikaže se normalnim èovjekom vjeruje ti se, a èini mi se da se meni vjerovalo. Zašto bih tajio da su mi sinovi loši ðaci, da se zezam s punicom, da je žena mrgudna, da su doma neke zajebancije... Znaèi, prikazujem jedan normalan svakodnevni život. Ne znam koliko je pametno i pošteno prema obitelji to što ste svi živjeli s nama u istoj kuæi, ali... I to je Smojina škola. Guštam kada mi na cesti ljudi kažu da pozdravim punicu.
    Pokušavate li sada, dok vodimo razgovor, biti razumljiviji meni ili je to Vaš jezik? Pitam Vas to stoga jer dok èitam Vaše tekstove tražim po gradu Dalmatince da mi prevedu neke nerazumljive rijeèi.
    – Ovako prièam i kuæi, ali se kod pisanja trudim barem u svaku desetu reèenicu vratiti neku staru zaboravljenu rijeè da se ne izgubi do kraja. Pokušavam saèuvati jezik starog Splita. Davno je Smoje rekao: »Uzmi mi jezik, uništija si me, jer jezik to sam ja!«. Ne podnosim kada mi doðu i kažu da mi to nije materinji jezik. Ma, što ti znaš kako moja mater govori. Pusti me na miru, ne diraj mi se u jezik. Pišem mimo svih pravila, ubacujem stare rijeèi, izmišljam nove i u tom se svom jeziku predivno osjeæam.
   

Šumprešavanje i kompjutor

Sve svoje tekstove pišete kemijskom olovkom, a ne na kompjutoru. Zašto bježite od tehnoloških dostignuæa?
    – Nauèio sam tako iako vjerujem i kompjutorima. Kroz kemijsku mislim i pišem, a sve je èitko pa onda daktilografkinje to bez problema prebace na kompjutor. Tih pola sata koje bih možda uštedio da pišem sam na kompjutor, meni ništa ne znaèi. Komotan sam èovjek i ne volim mijenjati navike. Kao kada je izumljena elektrièna pegla. Stare bi žene uvijek govorile da što æe im to, da im daju njihov šumpreš na garbun.
    Znam da ste se dugo opirali i mobitelu.
    – Upravo tako. I vjerojatno ga nikada i ne bih kupio da mi se nije pokvario kuæni bežièni telefon. Molio sam ženu da ga ide odnijet na popravak, molio sam sina, a oni neæe. Ma, reko, gonite se svi u vražju mater. Otišao sam u poštu, kupio mobitel i baš mi je drago. Odlièna spravica. Uvijek je sa mnom u džepu.
    Bez obzira što je Vaša rubrika »Teletina« ustvari Vaš dnevnik, ona je pisana kao televizijska kritika. Zanima me Vaše izravno mišljenje o televiziji iako ga se i u »Teletini« može išèitati izmeðu redaka.
    – Volim reæi da je neplaæanje pretplate nešto najbezobraznije jer ti za pedeset ili ne znam koliko kuna danas možeš pogledati mjeseèno barem dvije nogometne utakmice, barem dva-tri filma koje æeš pogledati i barem èetiri-pet dnevnika i to vrijedi pedeset kuna. S druge strane, sve je postalo isto, plastika, ljudi više ne mogu, umorni su, samo pušu, šalju u p.... materinu. Uživaju tek dok gledaju one dokumentarce o životinjama, ta bogatstva... Na kraju, ipak volim reæi da je sretan onaj koji ne mora gledati televiziju jer ako je iskljuèiš i neæeš puno izgubiti. Ali, televizija je vlasti najpotrebnija s te društveno-politièke razine. U nas novine èita pet posto ljudi, a TV gleda osamdeset posto ljudi pa ti vidi. Poražavajuæe je da ovakav razgovor, uvjetno reèeno na intelektualnoj razini, vodi ukupno jedan posto ljudi, a ostalima se živo jebe za sve to skupa. Tu veliku veæinu fantastièno se može izmanipulirati upravo televizijom. Te Piranski zaljev, te ovi kradu naše more, ajmo u rat, a to što ste gladni, ma tko te šljivi.
   

Moj narode

Je li sve ove godine bilo teško ili opasno bili ljevièar u Splitu, a Vi ste otvoreno ljevièarskih uvjerenja?
    – Kada je èovjek naèisto sam sa sobom onda je miran i spokojan. Ima svoj krug prijatelja koji spadne na njih pet-šest pravih, s njima se družiš i sve je u redu. Imaš obitelj koja te podržava i u takvoj situaciji nitko mi ništa ne može. Govorili su mi ljudi što god su htjeli, ali meni to uðe i izaðe. Bilo je telefonskih zafrkavanja, ali lako ja s tim izaðem na kraj. Ovisno o raspoloženju. Koji put me poènu beštimati, ali mu ja vratim takvu seriju beštimje da se èovjek prepadne i spusti mi slušalicu, a koji put ga saslušam i onda ga zamolim da i on mene malo sasluša. Poprièamo par minuta i èovjek se poène isprièavati. Evo, neki sam dan pisao jedan tekst. Thompson ima neku pjesmu »Moj narode« koja me toliko iziritirala, rastužila i sledila. On kao voli Hrvatsku, ali protiv nekoga, protiv komunista, masona poziva na linè, a televizija sve to uredno emitira.
   

Ne huškajte ljude

Ma, protiv koga je to on? Znamo da komunistièke partije više nema i ne znam gdje su ti komunisti. Možda misli na one kao što sam ja, ali meni nije na kraj pameti odreæi se roditelja partizana, njihovog ni mog èlanstva u Savezu komunista. Ako on ima koga da je bio u Savezu komunista i radio pizdarije, ubijao nedužne ljude – a bilo je takvih – neka ga uzme za ruku i odvede na sud. A televiziju bih molio da ne huška narod na nevine ljude. Tu je problem. U Splitu 1990. godine bilo je 20.000 èlanova SK i ti ljudi nisu pomrli. Oni su se u najveæoj mjeri ogradili od bedastoæa koje je ta partija èinila, ali su ostali ljevièari. Zar bih ja sada trebao Thompsonu skinuti gaæe i ljubiti guzicu ili mu se klanjati? Ja sam ljevièar i, Thompsone, pusti me na miru! Ne diram se ja u tebe, nemoj ti u mene. Idemo na glasanje, zaokruži koga hoæeš i jebi se! Pogledajmo semafor.
    U kojoj mjeri danas, analogno tome što ste rekli, živimo u primitivnoj državi?
    – Vjerodostojan pokazatelj vam je popis stanovništva, a po njemu je èetrdeset posto ljudi praktièki nepismeno. Mi smo zapušteno društvo, ali valjda treba proæi vremena. Ne znam, nisam sociolog, ali je moj dojam da smo primitivni.

Povratak