Recimo "ne" pretplati!

29.08.2002.

Konaèno je došlo vrijeme da prestanemo plaæati televizijsku pretplatu. Ne samo vi i vaša obitelj, znanci i prijatelji, stranaèki kolege i klošari. Vrijeme je da dva milijuna kuæanstava koja Hrvatskoj radio-televiziji svakoga mjeseca uredno isporuèuju 53 kune na ime posjedovanja televizora i kusanja bljuvotina koje se na njemu prikazuju, napokon dignu glavu i povedu se za graðanskim neposluhom.
Jer, nema više smisla trpjeti da nas se pravi budalama. Zaista nema. Ovo ljeto je to najbolje pokazalo. Ono što se eufemistièki nazivalo ljetnom programskom shemom nije ništa drugo nego obièna prijevara koja doista granièi s brutalnom pljaèkom. Dobro je prije godinu dana napisao Branimir Donat: zašto bismo ponovno plaæali za emisije koje smo veæ pogledali? Zašto bismo još jednom dali 53 kune za humoristiène serije koje više nisu smiješne, za nogometne utakmice koje više nisu neizvjesne, za sapunice koje izluðuju, za filmove koji su previše rijetki?
Konaèno, zašto bismo plaæali program kojega nema? Radni ljudi oduvijek su zavidjeli prosvjetnim radnicima zbog tri mjeseca godišnjeg odmora. Ovoga ljeta nadmašili su ih zaposlenici Hrvatske televizije. Oni su još polovicom lipnja uredno odjavili svoje emisije, spakirali kufere i izgubili se u nepoznatom pravcu, gdje æe ostati sve tamo do poèetka listopada kad æe eventualno nastaviti s poslom. Nisu pritom imali nikakvih briga. Plaæa æe uredno stizati jer pretplata æe se redovito ubirati, proizvodio se televizijski program ili ne, gledali ga hrvatski graðani ili ne. E pa, tom bezobrazluku mora se veæ jednom stati na kraj.
Što bi bilo da novine tijekom ljeta objavljuju veæ jednom tiskane èlanke, da reprintaju kolumne sa Svjetskog prvenstva u nogometu, izvještaje iz Sabora, intervjue, pa èak i èitave zabavne rubrike? Novinari i urednici mogli bi tako uvesti ljetnu shemu, otiæi na tromjeseèni odmor i ostaviti u redakciji tek nekolicinu dežurnih koji bi na prvih nekoliko stranica objavljivali one najnužnije informacije. Priznajte, tako bi se ostvarila velika ušteda, troškovi bi se sveli tek na cijenu tiskanja, baš kao što Hrvatska televizija ljetnom shemom ostvaruje veliku uštedu time što ne proizvodi ništa. Samo, novine bi se našle pred velikim problemom: vjerojatno ih nitko više ne bi kupovao. Naime, hrvatski graðani nisu na to obvezni zakonom. HTV se s te strane savršeno osigurao.
Osim toga, Hrvatska televizija ugradila je u zakone nekoliko savršenih klauzula koje im osiguravaju mirno ljeto bez ikakvih potresa. Jedna od njih propisuje da svaki vlasnik televizijskog prijamnika mora plaæati pretplatu. Bez obzira gledao HTV ili ne. Tako veæina graðana u ovoj ljetnoj suši posuðuje videokasete ili DVD-ove, lista satelitske programe, možda uopæe ne pali televizor, ali svakoga mjeseca u blagajnu na Prisavlju uredno zvecne njihovih 53 kune. Hm, ne podsjeæa li vas to na one feudalne metode ubiranja haraèa od nesretnih kmetova?
Urednici HTV-a pravdaju ovu tromjeseènu besprizornu pljaèku uštedom. Uštedom u honorarima koje isplaæuju djelatnicima u informativnom programu, svim onim toncima ili osvjetljivaèima koji u formi televizijske ekipe svakodnevno izlaze na teren. Njih preko ljeta nema. Ali, nema ni stalno zaposlenih urednika i novinara umjesto kojih se za ono malo programa, dvije-tri patetiène emisije, dodatno angažiraju novi honorarci kojima se onda mora isplatiti novac za ono što su radili. A zahvaljujuæi kolektivnom godišnjem odmoru — radili su puno.
Evo, recimo, ove nedjelje na sva tri programa HTV-a tek tri emisije nisu bile reprize ili serije ili dokumentarci ili sportske snimke: Dnevnik, Tišina, molim i prijenos nogometne utakmice Rijeke i Osijeka.
Formalno, tog dana na Prisavlju je doista radilo možda nekoliko desetaka ljudi (od njih gotovo pet tisuæa), a najviše posla imali su ljudi koji guraju i vade kasete s repriznim emisijama. I svi su za to uredno na kraju mjeseca dobili plaæu. Radili nisu ništa, mi gledali nismo ništa, ali lova je svejedno kapnula.
Ako u protivnom odbijete platiti pretlatu, u kuæu vam (kao u nadrealnoj sceni filma Brazil Terryja Gilliama) upadaju dvojica majstora i peèate televizijski prijamnik. Ne plaæate li HRT pretplatu, ne gledate televizor. Nema prstiæa, nema èokolade.
Svojedobno su neke politièke stranke pokušale pozvati hrvatske graðane da bojkotiraju plaæanje pretplate Hrvatskoj radio-televiziji. Na to ih je nagnala politièka obojenost programa, jednostranost i zaglupljivanje masa. O tome se malo razglabalo, trabunjalo i debatiralo, da bi inicijativa na kraju neslavno propala.
Sada žalimo za tim vremenima. Žalimo za politièki obojenim programom, jednostranošæu i zaglupljivanjem masa. Žalimo za bilo kakvim programom. Ove godine, a naroèito ovog ljeta, programa nema. Nema televizijskog proizvoda koji bi se prodao na tržištu. Hrvatski graðani za svoje teškog srca izdvojene 53 kune kupuju tek pravo korištenja televizora. Drugog razloga za plaæanje pretplate jednostavno nema.
I zato je došlo vrijeme za radikalne korake. Došlo je vrijeme da se pod zastavom neke graðanske inicijative okupe nezadovoljni i frustrirani HRT pretplatnici i lupe šakom o stol. I kažu da napokon žele neki proizvod za svoj novac. I da tisuæe prekobrojnih djelatnika na Prisavlju napokon zarade te svoje plaæe. Ili da napokon budu pošteni prema pretplatnicima pa poèetkom ljeta stave kljuè u bravu, iskljuèe odašiljaèe i obustave plaæanje pretplate. Èisti raèuni, duga ljubav.

Tomislav KLAUŠKI   

Povratak