»Novinarima treba olakšati pristup informacijama«

29.08.2002.

ŠIBENIK, 28. kolovoza - Na Ljetnoj školi Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, što se održava u Solarisu o temi »Pravo na dostupnost informacija«, predavanje o meðunarodnim standardima i usklaðenosti hrvatskoga zakonodavstva u vezi s tim govorio je prof. dr. Josip Kregar.
• Kako ocjenjujete usklaðenost hrvatskog zakonodavstva s meðunarodnim standardima i dnevnu praksu kad je rijeè o pravu na dostupnost informacija?
- Prije ocjene, moram reæi da su se standardi u svijetu promijenili i da je rijeè o bitno novom koraku. Oko 70 država u prošle je dvije-tri godine usvojilo zakonsku regulativu o pravu graðana na dobivanje informacija od javnih tijela. U tom kontekstu, oni su napravili ono što i Hrvatska želi uèiniti. Stanje u Hrvatskoj je loše i to treba pripisati i klasiènom birokratskom modelu jedne inertne, tradicionalne javne uprave.
• U Ustavu je zapisano pravo novinara na dostupnost informacija, ali ne spominju se i graðani. Treba li zato mijenjati Ustav?
- Ne spadam meðu struènjake koji se zalažu za to da se mijenja Ustav. Radi se i o tome da Hrvatsku obvezuju i odredbe meðunarodnih konvencija, koje to pravo reguliraju i dio su našeg pravnog poretka. Pravne temelje može se, dakle, potražiti i u toj regulativi. Veæi problem je èinjenica nepostojanje zakonske regulacije i odgovarajuæe prakse, a naša je obaveza prilagodba meðunarodnim standardima.
• Koje su glavne teze buduæeg zakona o dostupnosti informacija i kako spojiti taj zakon sa zaštitom privatnosti? Mnogi smatraju da je rijeè o dva èesto suprotstavljena interesa.
- Da bi model zaživio, potrebne su tri skupine zakona. Jedna je zaštita privatnosti, koja je zajamèena. Drugo je zaštita tajnih podataka, a treæe je zahtjev da su svi podaci koji nisu zaštiæeni tim zakonom javni podaci. Potrebno je predvidjeti mehanizam obaveze javnih tijela da se podaci uèine dostupnim i mehanizam zaštite našeg prava da dobijemo uvid u podatke koji nas zanimaju.
• Kako uskladiti buduæi zakon o dostupnosti informacija sa Zakonom o zaštiti tajnosti podataka koji je po ocjeni mnogih loš? Ne postoji li opasnost da zakon o dostupnosti podataka u tom »sudaru« ostane nepovrediv?
- Naravno da princip po kojem je sve što nije tajna dostupno javnosti ne vrijedi ništa, ako se sve proglasi tajnom. Hrvatska nije jedina država koja se suoèava s tim problemom i u meðunarodnim primjerima rješenje je u èinjenici da zakon o dostupnosti informacija predviða da u sluèaju sukoba dvaju legitimnih zakonskih interesa ocjenu o tome je li neki podatak dostupan ili nije treba donijeti u javnom interesu. To nije fraza. U tom sluèaju postoji obaveza da se taj interes obrazloži, brani, bez diskriminacije, jednako prema svima.
• Kako urediti dostupnost informacija s jedne strane za graðane, s druge za novinare kojima zbog posla te informacije èesto trebaju hitnije.
- Novinarima treba olakšati pristup informacijama. No, ovdje se radi o neèemu u èemu treba istaknuti dužnost javnih tijela da graðane, a osobito novinare, na odgovarajuæi jednostavan naèin informiraju o svim dokumentima, podacima, statistikama... važnim za demokratsku javnu raspravu. Da budem precizniji: naravno da æe i novinare i graðane obavijestiti po kojim osnovama i kako se, primjerice, odreðuju za rušenje objekti izgraðeni bez graðevinske dozvole. Tu novinari i graðani imaju isto pravo, ali novinarima treba omoguæiti da to pravo brže i jednostavnije ostvare. Naglasak je na obavezi državnih organa da omoguæi jednostavnu dostupnost takvih važnih podataka.

Zaboravljena Aarhuška konvencija UN-a?
• Da zakonima ima riješeno to podruèje, bi li se moglo dogoditi da nitko ne zna što se, primjerice, spaljivalo u Putu?
- U ovom sluèaju, bilo bi zanimljivo konzultirati konvenciju UN-a kojom se regulira dostupnost informacija o zaštiti okoliša, tzv. Aarhušku konvenciju. Indikativno je da se nitko na nju nije pozivao, iako ta konvencija vrlo jasno predviða obavezu registriranja produkta i djelovanja koja mogu štetiti okolišu. Da bi stvar bila zanimljivija, Hrvatska je jedna od vodeæih zemalja u promoviranju te konvencije, ali - kako se vidi - jedno je dobra namjera, a drugo su praktièna ponašanja. U sluèaju Puta, ta konvencija predviða obavezu za sve koji se bave za okoliš riziènim tvarima, da javnost konzultiraju o tome kako æe se spaljivati, odnosno spremati otpad, ali i da informiraju sve o moguæim rizicima jednog takvog incidenta. U ovom sluèaju, odredbe te konvencije i nisu se baš osobito poštovale.
Tihomir Ponoš

Povratak