Snimka s Raèanova trga

17.10.2002.

U srijedu 9. listopada, Hrvatska je televizija oko 19 sati prekinula izravan prijenos saborske rasprave o povjerenju premijeru Ivici Raèanu. Zastupnici HDZ-a zbog takvog su poteza prisavske dalekovidnice demonstrativno napustili Veliku vijeænicu, optuživši vlast da se boji javnog seciranja premijerovih vanjskopolitièkih lutanja. Sedamdeset šest glasova koalicije (uz tek jedan "protiv", onaj Ljerke Mintas-Hodak, nekadašnje èlanice HDZ-a koja je odnedavna prešla u nezavisno zastupnièko jato) bilo je taman dovoljno da Raèan iz Sabora ode netaknut, a oni najuporniji televizijski poklonici parlamentarnih nadmudrivanja rasplet su situacije mogli doèekati tek u snimci politièkog happeninga s Markova trga emitiranoj u kasnim veèernjim satima.
Što god tko mislio o ispraznim saborskim raspravama, Ivi Sanaderu i njegovim nabujalim premijerskim ambicijama, HDZ-ovu igranju žigicama pokraj detonatora haaškoga napalma, koji samo što nije zahvatio Hrvatsku zbog bjelosvjetske potjernice za Bobetkom, i graniènim aspektima premijerova dogovora sa svojim slovenskim kolegom Janezom Drnovšekom o Piranskom zaljevu, teško je vjerovati da je postojao iti jedan opravdan razlog da graðani izravno ne prate epilog glasovanja o povjerenju prvom èovjeku Vlade.
To nije mogla biti prenatrpanost programa, jer taj pojam na HTV-u — èija bi se tri kanala mirne duše mogla sastaviti u jedan, relativno zanimljiv i atraktivan — jednostavno ne postoji. Sve i da je tako, što bi trebalo biti lakše od brzinske rošade u kojoj se, recimo, utakmica, za koju su veæ otkupljena prava prijenosa, prebaci na drugi program, a ono što je bilo predviðeno u tom terminu emitira sa zakašnjenjem od dva sata, kada veæ i vrapci na prozoru Jasne Ulage-Valiæ znaju da tom promjenom program neæe ostati uskraæen ni za kakav revolucionarni uradak?
Razlog prekidu prijenosa nije mogao biti ni konglomerat repriziranih serija, od kojih se neke na HTV-u vrte i treæi put: Život na sjeveru ili Alo alo bez ikakve su sumnje popularnije od svakodnevne politièke sapunice u Saboru, ali ovdje je ipak — koliko god to banalno zvuèalo apolitiènom dijelu hrvatskih graðana — rijeè bila o povjerenju jednom premijeru. I marketinški bi razlozi vrlo brzo pali u vodu. Ta rijeè je ipak o javnoj, a ne privatnoj komercionalnoj televiziji koja javni interes ne može tek tako staviti u zapeæak, i usredotoèiti se tek na brojenje izdašnog inkasa utrženog od reklamnog biznisa.

    
Što god tko mislio o ispraznim saborskim raspravama, Ivi Sanaderu i njegovim nabujalim premijerskim ambicijama, HDZ-ovu igranju žigicama pokraj detonatora haaškog napalma, koji samo što nije zahvatio Hrvatsku ujedinjenu o obrani Janka Bobetka, realno nije postojao ni jedan razlog da graðani izravno ne prate epilog glasovanja o povjerenju prvom èovjeku Vlade
 

Teško je vjerovati i da iza naprasne odjave iz Velike vijeænice stoje politièki motivi, jer u anarhiji koja vlada na Prisavlju — pokazao je niz situacija do sada — uopæe nema nikakvog sustava. Vladajuæoj je politici, uostalom, valjda i bilo u interesu da pokaže kako Vlada u ovom odsutnom trenutku može biti jaka da njezin prvi èovjek bez prevelikih problema može preživjeti zastupnièko glasovanje u Saboru. Ovako, èinjenica da je prijenos prekinut upravo nakon izlaganja predstavnika Kluba Raèanova SDP-a dala je Sanaderu i njegovoj oporbenoj sviti dovoljno streljiva da po "politièkoj cenzuri na HTV-u" praše èitav tjedan.
Atmosfera, pak, u kojoj se za raspravu o povjerenju premijeru èekalo posljednjih devet sati prije isteka ustavnog roka — HDZ je svoj zahtjev uputio u proceduru 9. rujna, rasprava je poèela 9. listopada u 15 sati popodne, a Ustav jasno propisuje da se ona mora obaviti unutar 30 dana od trenutka upuæivanja — kod paranoiènijih bi graðana sklonima najrazlièitijim teorijama zavjere mogla izazvati dodatne sumnje. To prije što ih je deset godina HDZ-ove dominacije HTV-om nauèilo da se svaka vlast na vrijeme pobrine da se sve bitne stvari, posebno one neugodne za vladajuæu nomenklaturu, dogaðaju bez prisutnosti televizijskih kamera.
Tako je, uostalom, bilo i sada veæ dalekog srpnja 1999. godine, kada se tadašnja HDZ-ova parlamentarna veæina pobrinula da saborska rasprava o osnivanju istražnog povjerenstva, koje bi ispitalo sve uèestalije medijske navode o tajnom prisluškivanju i praæenju novinara i oporbenih politièara, na dnevni red doðe kasno poslijepodne, a dobri HDZ-ov duh s Prisavlja da se upravo u tom trenutku prekine izravan televizijski prijenos s Markova trga. Umjesto njega, dan poslije u ranim je jutarnjim satima emitirana snimka, pa je malobrojna publika sklona doista neobiènoj navadi da u sedam sati ujutro gleda televiziju mogla saslušati argumente za demontiranje obavještajnog aparata nepoštedno upregnutog u HDZ-ova, tada veæ predizborna, kola, koje su iznosili Gotovac, Raèan, Budiša i ostali prisluškivani politièari.
Izmeðu toga i ovog aktualnog sluèaja ipak postoji jedna kljuèna razlika. HDZ je u to vrijeme imao nadmoænu, gotovo dvotreæinsku veæinu u parlamentu, i nije postojala zaista nikakva šansa da prijedlog udružene oporbe ipak dobije parlamentarno zeleno svjetlo. Prošle je srijede na premijerovu stranu stalo 76 zastupnika, toèno u broj onoliko koliko je minimalno potrebno da mu se izglasa povjerenje. Ustav, naime, predviða da se o pitanju povjerenja premijeru, nekome ministru ili Vladi odluèuje veæinom svih zastupnika, a jednostavna matematika nalaže da je 50 posto plus jedan glas od 151 zastupnika toèno — 76.
Iako je tog popodneva bilo jasno da se upravo toliki broj Raèanovih pristaša ipak nalazi u parlamentu, to nije razlog zbog kojega je trebalo prekinuti izravni prijenos. Jednako naivno koliko i apsurdno zvuèi logika po kojoj je ishod glasovanja ionako bio siguran, pa zašto onda uzalud trošiti dragocjene televizijske minute. Ona bi onda morala ukljuèivati i suludi imperativ prekida košarkaške ili nogometne utakmice nakon što jedna ekipa povede s dvadesetak koševa, ili nekoliko golova razlike, kao da se najljepše stranice sportske antologije nisu ispisivale tricama u posljednjim sekundama i golovima u sudaèkoj nadoknadi.
Potpisnica ovih redaka ne usudi se ni pomisliti što bi se dogodilo da je nekom zastupniku vladajuæe koalicije pozlilo, da je imao prometnu nesreæu ili neku drugu nezgodu koja bi ga te veèeri udaljila iz Velike vijeænice. Premijer bi u parlamentu pao, oporba bi likovala nad soènom kruškom koja im je, ni krivima ni dužnima, pala u krilo, ustavnopravni bi struènjaci zakljuèili da nas èekaju potpuno neoèekivani prijevremeni izbori... A televizija? Ona sve to uopæe ne bi prenosila.

Piše Marina KARLOVIÆ-SABOLIÆ

Povratak