Što HRT-u ne dopušta da bude servis javnosti?

19.10.2002.

ZAGREB, 18. listopada - Treæi od pet najvažnijih uvjeta Hrvatskoj za pristup Europskoj uniji je reguliranje rada Hrvatskog radija i televizije (HRT) tako da bude u što veæoj mjeri lišen politièkih pritisaka.
Kako glasi najpunokrvniji sažetak zakona o tisku, radiju i televiziji, sadržan na poèetku amerièkoga ustava?
I sve tome treba biti podreðeno. I zakonodavstvo, i praksa, koja - kad je rijeè o postkomunistièkim državama - i najprincipijelnija pravila pretvara u mrtva slova na papiru. Zašto? Zato što su novine, radio, a posebice televizija omiljene igraèke politièara. I onih na vlasti i onih u opoziciji. Zaljubljeni u svoju sliku na ekranu i zaluðeni fikcijom da se sloboda medija mjeri uèestalošæu upravo njihova pojavljivanja pred kamerama, politièari, pogotovo oni iz bivše vlasti, izmišljali su razne naèine kako što veæi broj dnevnika, tjednika, radijskih i tv postaja imati u svome džepu.
Graðanima dozlogrdilo medijsko šopanje
Iako o medijima, njihovu funkcioniranju, utjecaju i uporabi ne znaju gotovo ništa, politièari su umislili da æe ostati na vlasti ako po cekaovskom modelu postavljaju uprave, urednike i iz dana u dan brifiraju novinare što i kako treba pisati te kako na televiziji, primjerice HTV-u, retuširati stvarnost.
Zato je hrvatska dalekovidnica, ili kako ju je ranih devedesetih nazvao Antun Vrdoljak, katedrala hrvatskoga duha, slijepo slijedila dvije odrednice predsjednika Franje Tuðmana. Prva glasi: »Hrvatski graðani imaju viši standard i od Slovenaca samo što to ne znaju«, a druga: »Hrvatskoj je optereæenje dvadesetak posto (unutarnjih) neprijatelja«.
Zato je HTV sivu i turobnu stvarnost bojio u ružièasto, a neistomišljenicima - posebice kritièarima - lijepio pogubne etikete.
Ta sirova, socrealistièka i antidemokratska strategija, dakako, nije upalila. Graðanima Hrvatske je medijsko šopanje dozlogrdilo, pa je strogo kontrolirana državna televizija izazvala kontraefekt, koji je u velikoj mjeri pogodovao treæesijeèanjskom politièkom obratu.
Da bi nas primila u svoje predvorje, Europa je i prije promjene vlasti postavila dvadesetak uvjeta koje je Hrvatska trebala ispuniti. Jedan od najvažnijih je pružanje informacija bez posredovanja, odnosno, miješanja javne vlasti. HDZ na taj demokratski izazov nije bio spreman odgovoriti.
Iako se prije izbora obvezala ispuniti sve uvjete za ostvarenje javne, od utjecaja politike osloboðene televizije, i presjekla je pupèanu vezu Prisavlja i politièkih centara moæi, koalicijska je vlast regulativu donosila kasno, nespretno i nesrazmjerno europskim zakonima, a ponajmanje oèekivanjima.
Istina, OESS u svojoj analizi priznaje da Hrvatska ratifikacijom europske Konvencije o prekograniènoj televiziji šalje signale svoje spremnosti za prihvaæanje europskih standarda, ali ni najnoviji zakoni - poput, primjerice, onog o HRT-u, nakon poroðajnih muka usvojenog tek lani - ne jamèe metamorfozu državne u javnu, o politici potpuno neovisnu televiziju.
Što to HRT-u ne dopušta da bude produžena ruka civilnog društva, odnosno, servis javnosti? Ili, kakvim su se to smicalicama politièari poslužili ne bi li i dalje imali, kakav-takav, utjecaj na program ili poslovanje Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija?
I Sabor i Vlada su - nije promaklo dr. Karolu Jakubowitzu, predsjedniku Upravnog odbora za prekograniènu televiziju Vijeæa Europe - izravno ukljuèeni u imenovanje glavnih tijela HRT-a, kao i u nadzor njihovih aktivnosti.
Vijeæe HRT-a, èija je uloga predstavljanje društva u nadzoru i usmjeravanju rada HRT-a, nema prevelikog utjecaja na program, a gotovo nikakvog na kontrolu poslovanja. Uostalom, ono drugo, Upravno vijeæe, Sabor imenuje izravno, i tako osigurava kontrolu nad tijelom koje ima daleko veæe ovlasti od Vijeæa HRT-a.
I što sad?
Vijeæu HRT-a treba omoguæiti donošenje strateških odluka. Kojih? Imenovanje Upravnog vijeæa, ili, što je efikasnije, operativnije i racionalnije - ravnatelja (kojem nije potrebno nikakvo upravno vijeæe). I tad ravnatelj izravno odgovara Vijeæu HRT-a, dakle, predstavnicima civilnog društva, odnosno javnosti. No, OESS - na sreæu, a možda i žalost - ne sugerira tko bi trebao sjediti u Vijeæu HRT-a, na koji bi se naèin vijeænici predlagali i, na kraju, tko bi potvrdio njihov legalitet.
Europa traži da se ispuni okvir ili forma, a to se u hrvatskom sluèaju pokazalo iznimno lošim. Zašto? Zato što OESS zaboravlja jednu »sitnicu« s kojom se, primjerice, ne optereæuju ni Švedska, ni Engleska, ni Danska, ni Njemaèka, a niti bilo koja druga država s veæ odavno stasalom demokracijom. Hrvatsko je društvo ispolitizirano do takvih razmjera da su predstavnici nevladinih, cehovskih i umjetnièkih udruga gorljiviji zastupnici partija i ideologija od partitokrata u Saboru ili Vladi.
Delegatskim se sustavom, masovnošæu i potpunom nekompetentnošæu Vijeæe pretvorilo u glavnog koènièara preobrazbe HRT-a iz državnog u javni medij. Upravo zato što se javna televizija može ostvariti jedino bez utjecaja politike i uz dominaciju profesionalnih novinarskih principa, zato što æe Vijeæe HRT-a dobiti još veæe ovlasti, pa æe, tako, odobravati Statut HRT-a, godišnji financijski i programski plan, u njemu trebaju sjediti nezavisni i nestranaèki uglednici odlièno verzirani za medije.
OESS preporuèa, kao bolje ili barem poželjnije rješenje, umjesto Upravnog vijeæa imati samo ravnatelja. Zašto? Zato što bi to pojednostavilo svakodnevno odluèivanje i upravljanje.
Želimo li doista u Europu, uz preraðen i poboljšan Zakon o HRT-u, treba mijenjati i Zakon o telekomunikacijama, koji odreðuje naèin izbora i rada Vijeæa za radio i televiziju. Zašto je ono bitno? Zato što dodjeljuje ili opoziva dozvole za emitiranje radijskog i televizijskog programa. Sad vrijedeæi Zakon o telekomunikacijama Vijeæu za radio i televiziju ne dopušta da kontrolira ostvaruju li se oni programi na temelju kojih je izdana dozvola za emitiranje. Tu zadaæu danas obavlja - samo na papiru, naravno - nadzornik za telekomunikacije.
Èlanove Vijeæa za telekomunikacije imenuje Sabor na prijedlog Vlade a vijeænici se mogu razriješiti, ponovno, dakako, na inicijativu politièara, u bilo koje vrijeme i zbog nedokuèivih razloga. Što, kaže OESS, treba mijenjati iz korijena. I Vijeæe za telekomunikacije treba biti neovisno, pluralistièko, ali i struèno tijelo èije èlanove nije moguæe smijeniti po logici: »Bilo kad i bilo zbog èega«. Takvom neovisnom Vijeæu za telekomunikacije trebalo bi povjeriti pravo nadzora nad HRT-om.
Da se sve to promijeni i uskladi, a pogotovo u praksi zaživi, potrebna su ne dva ili tri nego najmanje šest mjeseci. Ako, naravno, Vlada i Sabor ponovno ne uðu u još jedan eksperiment koji æe nas, kao i mnogi drugi dosad, svjetlosnim godinama udaljiti od standarda koje zahtjeva Europska unija.
Branko Vukšiæ
 

 
 
   
 
 

Povratak