Neki novinari izgledaju kao da su ih pokupili s ulice

24.10.2002.

Sa strastvenim zaljubljenikom u Hajduk i dugo godina voditeljem Bilih noæi, nekada poznatijim kao urednikom i voditeljem Odjeka dana, a danas Vijesti na Drugome programu – Ivicom Ðuzelom razgovarali smo dotaknuvši se svega pomalo. Simpatièni i razgovorljivi urednik, roðeni Imoæanin, prisjetio se nekih zanimljivosti iz svoje svakodnevice, povjerio nam kako mu je jedan od najljepših trenutaka u životu bilo voðenje velike splitske fešte 90 godina Hajduka i pohvalio se kako je upravo (ponovno) upisao teretanu, od kojSnimila J. KRNIÆe je morao odustati jer su mu novi zadaci na poslu promijenili bioritam. "Posao koji radim za tijelo je opæa katastrofa – svugdje oko mene stres", požalio se.
Vaši kolege kažu mi da ste radoholièar, je li to toèno?
Mogu svakako reæi da sam jedan od onih koji ne odbijaju posao. Strašno me živciraju ljudi koji rade posao slièan mojemu, pa odjednom umisle da su "bogomdani" - odjednom neke poslove poènu doživljavati kao one ispod njihove razine i postavljaju ispred sebe neke glupe barijere. To mi se èini glupim, svi smo mi zamjenjivi i uvijek æe se pojaviti netko mlaði, zgodniji i pametniji. Stoga zaista treba iskoristiti trenutak i dobro raditi svoj posao. Ne volim ljude koji stalno nešto vise po kavama...
Ali èini se kako se kod nas baš na tim "kavama" stvaraju neki klanovi i rješavaju poslovi, ljudi napreduju ponekad i bez puno muke ako su dobri s odreðenim ljudima?
Možda, ali ja na Televiziji nisam nikada pripadao nikakvim klanovima, a što se tièe politièkih barijera – tu sam apsolutno èist – iza sebe imam svoju naobrazbu i iskustvo i ne sjedim ni na kakvim kavama. Doduše, da više sjedim na kavama možda bih sada bio glavni urednik, ali to me stvarno ne zanima. Gledam te ljude kako, manje ili više, pate. Za mene kažu da sam u poslu flegma, no mislim da je to jedini ispravni naèin da preživiš na HRT-u. Svi oni koji su došli s previše želja i ambicija ne mogu raditi ovaj posao. Meni je potpuno svejedno hoæe li me nazvati Ured predsjednika ili Ured premijera - ne mogu me iživcirati.
Kako održavate "hladnu glavu"?
Znam što želim i imam iskustva da prosudim što napraviti. Je li to dobro ili loše, neka prosude oni koji gledaju.
Diplomirali ste kroatistiku...
A upisao sam ja i Pravni fakultet u Splitu - indeks mi je još tamo. Bio sam još jako mlad i užasavalo me iæi predavati u školu. Èak sam stjecajem okolnosti deset dana bio profesor u Imotskom, to mi je bila jedna od najveæih trauma koje sam proživio u životu! Uopæe nisam znao kako se postaviti prema srednjoškolcima; bili su nešto mlaði od mene i s njima sam naveèer izlazio. Zato sam upisao pravo, da nastavim živjeti istim životom kao i prije, koji mi je tada potpuno odgovarao – malo uèiti, malo se folirati i tako to. No, došao je rat, sve se promijenilo, a ja sam prihvatio posao glavnog urednika na lokalnoj radiopostaji. Tada mi se život potpuno okrenuo i postao sam medijski èovjek.
Kao obrazovanog èovjeka, živciraju li Vas mnogi polupismeni novinari na Prisavlju?
Kruži prièa kako je mnogo takvih novinara na Prisavlju, ali ja ih, u principu, ne susreæem. Možda rade u nekim redakcijama koje nisu "na prvoj crti bojišnice", no ljudi s kojima ja radim nisu polupismeni i to odgovorno tvrdim. Generalno govoreæi, rijeè je o obrazovanim ljudima, èast izuzecima.
Èesto se za Dnevnik, Vijesti i slièno može èuti kako su u službi aktualne vlasti; koliko utjecaja zapravo imate na koncepciju informativnih emisija?
S ponosom mogu reæi kako u onome što trenutaèno radim, a to su Vijesti na Drugom programu u 21.15 sat, imam apsolutnu slobodu. Doðem, odaberem ono što me najviše zanima i smatram da æe druge ljude najviše zanimati te im to prenesem na svoj naèin, onako kako mislim da bih trebao. Znam da me urednici nisu sluèajno odabrali – sada sam radim Vijesti koje su prilagoðene jednoj sasvim drugoj publici od one koja prati Dnevnik. Gledaju me ljudi koji gledaju Seks i grad, Hitnu službu i slièno, pa oèekuju malo kraæe, sažetije, i više svjetski orijentirane informacije. Tako ih i radim. Znam da one nemaju politièku težinu kao Dnevnik ili Odjeci dana, koje sam prije radio, ali mislim da im dajem dovoljno svog, osobnog štiha, da bi bile prepoznatljive. Dobio sam pozitivne kritike od ljudi kojima u ovom poslu vjerujem i to mi je motiv da tako i nastavim.
Podsjeæa li Vas Meridijan 16 na ukinute Odjeke dana?
Meridijan 16 jako slièi Odjecima dana, samo je u njemu i mnogo katastrofalnih izmjenjivanja puno ljudskih glava u kadru. Da sam urednik pokušao bih u Meridijanu neke stvari izmijeniti. Cijenim Naðvinskog, Gaèiæevu i Hrengeka i želim im sve najbolje, no ostala ekipa koja se tamo pojavljuje epizodno izgleda grozno. Ti ljudi nemaju što za obuæi i na ekranu izgledaju kao da su ih pokupili s ulice. Pa neke se stvari zaista ne smiju napraviti; ne možete nekoga prikazati televiziji ako mu ne omoguæite garderobu i styling. Nije me sram priznati da se sam brinem za svoj izgled, ali vidim ljude koji djeluju zaista preplašeno u nekim starim kostimima i odijelima. Televizija im po pravilniku treba osigurati garderobu, a garderoba koja je u fundusu kupovala se prije 20 godina! Gotovo mi je neugodno gledati te ljude kako užasno izgledaju. A mogu misliti kako je njima – pojavljuju se pred kamerama u nekim starim šarenim kravatama i sakoima u kojima im ispadaju ramena. Ali, sami su to prihvatili. Televizija se gleda - tu su izuzetno važni personality i izgled, ne samo dobar glas. S dobrim se glasom ode raditi na radio.
Dugo ste radili i na Hrvatskome radiju, kako Vam se on èini danas iz jedne druge perspektive?
Hrvatski radio mi je, inaèe, smiješan medij, oni tamo kao da su totalno zaèahureni u nekim svojim prastarim koncepcijama. Drugi program se malo i modernizirao, ali sve je to još jako daleko. Èini mi se kao da tamo nemaju pojma što se izvan Hrvatske dogaða i što mladi ljudi slušaju. Otvorim neko jutro radio, a tamo neka emisija za traktoriste, što li. Nikako to ne razumijem. Da ti urednici odu malo van vidjeli bi kako su tamo apsolutno svi mediji prilagoðeni ljudima. Pa, ne možemo mi sad glumiti neke sedamdesete godine i maltretirati ljude sa stalno istim vijestima s mrtvaèki bezbojnim glasovima i lošim marketingom! Ma zapravo marketinga uopæe i nema, što znaèi da ga ljudi niti ne slušaju. Otvoreni, Obiteljski, Narodni radio... svi su pobjegli i samo oni imaju reklame, a po tome se najbolje vidi koji se radio sluša.
Radili ste i na jednoj radiopostaji u Torontu?

    
Da sam urednik pokušao bih u "Meridijanu" neke stvari izmijeniti. Cijenim Naðvinskog, Gaèiæevu i Hrengeka, no ostala ekipa koja se tamo epizodno pojavljuje izgleda grozno. Ti ljudi izgledaju kao da su ih pokupili s ulice. Pa neke se stvari zaista ne smiju napraviti; ne možete nekoga prikazati na televiziji ako mu ne omoguæite garderobu i styling. Nije me sram priznati da se sam brinem za svoj izgled, ali vidim ljude koji djeluju zaista preplašeno u nekim starim kostimima i odijelima

Tamo sam se išao par tjedana malo folirati i radio sam na jednom radiju kao ispomoæ, nisu mi to bili neki presudni trenuci u životu. Bilo je to vrijeme dok sam radio na Radio Imotskom - imali smo satelitske radiomostove s Hrvatima u Australiji i Kanadi – i pozvali su me u Kanadu gdje sam radio i pomogao sakupiti novac za našu vojsku. Nisam tamo ispekao zanat veæ na lokalnim radiostanicama, na Radio Splitu i HRT-u, prošao sam stvarno sve "stepenice" do ovoga danas. Inaèe sam baš razmišljao kako u Kanadi nikada ne bih mogao živjeti – svi su kao "nacrtani" - na autocesti svi voze 110 kilometara na sat, nitko 130, primjerice. Taj njihov pojam demokracije totalno mi je smiješan – niti u autu ne smiješ biti drukèiji od drugih, totalna disciplina! I ne smiješ ništa popiti ako si mlaði od 21 godine! A naveèer nitko ne šeta, svi su u strahu. Mi smo ovdje razuzdana nacija, tko æe nama zabraniti da vozimo koliko želimo? Treba sve to doživjeti da èovjek nauèi cijeniti ono što ovdje ima.
Vlada mišljenje kako su Imoæani predodreðeni za uspjeh. Imate li Vi neke "gene kamene" ili takvo što? U èemu je tajna?
Ne znam, mislim kako su Imoæani samo u odreðenom trenutku sposobniji od drugih jer puno brže reagiraju. Ako im se ukaže neka prilika – šèepaju je! Nema kod nas nekih velikih razgovora i puno sjedenja na kavama, ako nešto primijetiš, odmah se ubaciš. Takvo je stanje i u ovom mojem poslu – kad sam primijetio šansu, ubacio sam se.
Znate li Vi što znaèi registracija za Imotski – IM? Ima maraka!
Ha-ha, da, ali sada bi je trebalo promijeniti u IE – ima eura! Ne znam, ja sam gradsko dijete i moji su roditelji živjeli i radili u nekim našim tvrtkama, nisu bili gastarbajteri. Doduše, imam dosta rodbine po Njemaèkoj, ali nikada nismo bili gastarbajterska obitelj, pa smo živjeli kao i svi drugi.
Nedavno ste se vratili s Ibize, gdje ste bili na braènom putovanju, kako ste se proveli?
Ibiza je za mene raj na zemlji, znam da se tamo ne može dugo živjeti jer je preskupo, ali nije mi žao štedjeti èitavu godinu da bih tamo proveo deset-petnaest dana. Volim urbanu, techno kulturu koja je tamo prisutna: s gomilom techno partyja, DJ-a, desecima tisuæa ljudi i zabavom koja traje od 0 do 24 sata. Supruga i ja dobro se zabavimo.
Èula sam da je Ibiza zapravo raj za homoseksualce...
To je istina – Ibiza je veæ dva-tri desetljeæa jedno od glavnih odredišta gay kulture, ali nitko te neæe dirati ako ti to ne želiš. Postoje dijelovi grada koji su "straight" i dijelovi koji su "gay" - i svatko ide gdje želi. Osim toga, tamo je vrlo skupo pa je sve na nivou i nema probisvijeta. Mi jako volimo more pa smo svaki dan bili na plaži – ili na Bora Bori ili na Salinasu – plaže su im pješèane i more je tirkizno; sve one glupe floskule da Španjolci imaju prljavo more nisu toène. Iako ja uvijek kažem da je naša plaža u Tuèepima najljepša na svijetu. Ono što je ipak istina za Španjolsku, èinjenica je da su im gradovi jako prljavi. Hrvatska je od Španjolske èistija petnaest puta!
Na Ibizi ste bili i na nekim techno partyjima, otkud potjeèe ta Vaša strast za technom? Mnogi Vaši "ozbiljni" kolege s Televizije rekli bi da je to nešto grozno, samo "dum-dum-dum"?
Ja sam oduvijek bio zaljubljenik u techno glazbu i techno kulturu uopæe. Sjeæam se još davno kada je snimana Latinica o techno kulturi – a tada je techno bio nešto èime gotovo da su plašili djecu – kako sam gostovao i branio naèela techna. Prije techna jednostavno nisam imao omiljenu vrstu glazbe, tada sam spoznao ono što volim. Premda je techno preširoki pojam, ja volim house i trance, èisti techno mi je malo preagresivan, malo sam prestar za njega. Svi su govorili kako æe ta glazba trajati godinu-dvije, a traje veæ petnaest godina i sve je popularnija i bolja. Ako iziðete naveèer, vidjet æete kako su najposjeæeniji narodnjaci i techno partyji. A narodnjake zaista ne volim.
No, uz partyje su usko povezane i prièe o "bombonima", tj. drogama. Mnogi kažu kako party ne može izdržati nitko normalan ukoliko nije "na neèemu"...
Apsolutno, ima ljudi koji se drogiraju i ja ih vidim oko sebe, ali ja sam prestar za to. Popijem gemišt ili viski i odlièno mi je! Uopæe se ne mogu zamisliti da nešto drugo konzumiram, uostalom sutra ne bih takav mogao doæi pred kamere.
Kako plešete?
Loše i nezanimljivo. Zapravo uopæe ne znam plesati. Supruga mi kaže da se trzam.
Vaša je supruga stjuardesa, kako ste se upoznali? Je li Vas morala držati za ruèicu na 10.000 metara?
Ha-ha, ne, poznajemo se cijeli život. I ona je Imoæanka, a zapazio sam je dok je još bila mala i nije bila stjuardesa. Skupa smo veæ skoro šest godina.
Bojite li se za nju dok leti?
Ne, bila je zemaljska domaæica, a ranije je u Njemaèkoj radila na aerodromima; sada se kandidirala za posao u Croatia Airlinesu pa æemo još vidjeti hoæe li letjeti. Ma, èesto se bojim i za sebe dok putujem, ali preko nekih stvari u životu èovjek treba prijeæi.
Nije Vas strah da naðe nekog biznismena u Bangkoku?
Ne, apsolutno joj vjerujem.
Brine li se ona za Vaš privatni techno imidž?
Da, najbitnije mi je što ona kaže jer se razumije u garderobu. Dok je živjela u Njemaèkoj neko je vrijeme radila kao model na Düsseldorf Messe, jednom od najveæih svjetskih sajmova. Uz to je i nosila revije njemaèkih kreatora Otta Kerra i Tonija Garda, pa mogu reæi da zaista ima oko za ono što valja.
Neku noæ i Vi ste se okušali na manekenskoj pisti, na jednoj dobrotvornoj reviji u "Sheratonu". Kako su Vas uspjeli nagovoriti na to?
Moj dobar prijatelj Davor, koji je inaèe maneken i dobri prijatelj manekenki koje su organizirale reviju, došao mi je s idejom da djevojke traže poznata lica koja bi pomogla da se revija održi i bude medijski zapažena, jer je humanitarnog karaktera. Prihvatio sam taj izazov iako me stvarno bila frka! Ti su manekeni tako uspravni i lijepi, ja sam sav smotan. Ali, popio sam malo iza pozornice i stavio sunèane naoèale, pa što bude!
Gledala sam reviju, uopæe niste djelovali smotano. Je li Vam laskao onaj burni pljesak i uzvici oduševljenja kad ste kroèili na pistu?
Da, bio sam iznenaðen i to me ohrabrilo da dignem glavu i proðem. Dobio sam dobre kritike; èak mi je i gazda iz Dolce&Gabanna rekao kako æe me angažirati na sljedeæoj reviji. Ali tada neæu gratis!

Razgovarala Vladimira PALEÈEK
Snimio Ado BULJUBAŠIÆ

Povratak