Kako je Montgomery rušio Miloševiæa

27.10.2002.

Kako je bivši amerièki veleposlanik u Zagrebu, William Montgomery, iz ureda u Budimpešti radio na rušenju Slobodana Miloševiæa tek je jedna od brojnih zanimljivih epizoda iz nove biografije srpskog silnika, koja je upravo tiskana u Londonu. Rijeè je o knjizi »Miloševiæ« iz pera britanskog novinara i publiciste Adama LeBora, koja s pravom zavreðuje naziv prve autoritativne biografije srpskog i jugoslavenskog voðe. Djelo koje je objavila izdavaèka kuæa Bloomsbury je tim aktualnije što njegov protagonist trenutaèno sjedi u Haagu.
LeBor, koji je u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji izvještavao za britanske listove Independent i Times, podrobno opisuje kako je Miloševiæ pokrenuo èetiri rata za redom - raèuna li se i kratka slovenska epizoda, kako je uspio manipulirati medije i zapaliti srpski nacionalizam, te pokrenuti krvavu kampanju etnièkog èišæenja od Hrvatske, preko Bosne pa do Kosova. Meðunarodni diplomati, politièari i izaslanici tretirali su ga kao kljuènog sugovornika, sve dok s Kosovom nije otišao predaleko. Tada su stigle bombe, pa pad Miloševiæevog režima i put u Haag.
»Zanimala me bivša Jugoslavija, htio sam razumjeti uzroke«
Mnogi od detalja poznati su od ranije, ali LeBor zalazi iza scene i otkriva nove pojedinosti. Nakon razgovora s Miloševiæevim najbližim suradnicima, rodbinom i zapadnim politièarima, LeBor nam prezentira sliku koja previše ne odstupa od ustaljenih predodžbi o beogradskom silniku. No knjiga u svakom trenutku, bez kolebanja, oznaèava upravo njega glavnim krivcem za krvavi naèin na koji se urušila bivša Jugoslavija.
LeBor opisuje i uvlaèenje gangsterizma u svakodnevni život u Srbiji, zatim povijesne korijene srpskog nacionalizma, te sporost kojim srpski narod danas prihvaæa svoj dio odgovornosti za ono što se dogaðalo u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Autor prenosi detalje o tajnim susretima izmeðu Slobodana Miloševiæa i Franje Tuðmana, za koga kaže da je bio Miloševiæev partner u podjeli Bosne. No kao kljuèni krivac kroz knjigu se jasno oznaèava »Slobo«.
Nemoguæe je poèeti preprièavati opsežno LeBorovo djelo, nabijeno podacima, koje broji više od 300 stranica, nego se moguæe osvrnuti tek na jednu od brojnih vinjeta. Za Madeleine Albright autor tako kaže da je ratovala je s Richardom Holbrookeom oko politike u bivšoj Jugoslaviji. »Nju nije zanimalo piti viljemovku sa Slobodanom Miloševiæem, niti odlaziti s njime pomoæu kompjutorske grafike na turneje po Bosni«, navodi LeBor, opisujuæi kako je amerièka šefica State Departmenta u jednom trenutku odluèila: »Dajemo jasno na znanje da Miloševiæa ne vidimo u buduænosti«.
U pogon je stavljen plan za njegovo rušenje. Njime se dirigiralo iz Ureda za jugoslavenske poslove u Budimpešti, kojim je rukovodio Montgomery. Plan je Zapada bio da poveæava meðunarodni gospodarski i politièki pritisak na režim u Beogradu, otkriva LeBor, dok se ovaj nije urušio. »U tom trenutku, unaprijed utanaèene tajne nagodbe s jugoslavenskom armijom, policijom, obavještajnim službama i specijalnim snagama osigurale su da kada Miloševiæ pozove u pomoæ, ova neæe stiæi«, opisuje britanski autor. U povodu izlaska »Miloševiæa« razgovarali smo s autorom o njegovoj knjizi i njenom širem kontekstu.
• Što vas je navelo da napišete knjigu o Slobodanu Miloševiæu?
- Poèetkom devedestih bio sam izvjestitelj iz Hrvatske, Bosne i Jugoslavije, pokrivajuæi ratove. Gdje god sam išao pojavljivalo se njegovo ime. Htio sam saznati više o tom èovjeku i ispitati njegov život. Takoðer me jako zanimala bivša Jugoslavija - mjesta kao Osijek, Sarajevo i Beograd ostavila su na mene traga - htio sam razumjeti uzroke. Bio sam na poèetku tridesetih godina, roðen i odrastao u Britaniji, te nisam mogao vjerovati da se u modernoj europskoj zemlji vodi rat. Ubijani su ljudi, granatirani su gradovi, obitelji su ostajale bez svojih domova, poèinjeni su zloèini, a svijet je stajao po strani ne poduzimajuæi ništa.
• Miloševiæ je rekao da æe u klupu za svjedoke u Haagu pozvati mnoge zapadne politièare da svjedoèe o nagodbama koje iza scene sklapali s njime. Meni se èini da Haaški sud to previše ne želi. Po vašem mišljenju postoji li tu veliki potencijal da netko ostane osramoæen?
- Koliko ja shvaæam Haagu je jako stalo da zapadni politièari svjedoèe protiv Miloševiæa. Govori se da bi tamo mogao nastupiti amerièki izaslanik Richard Holbrooke, a znam da su svjedoèili Klaus Naumann - njemaèki general koji je sudjelovao u NATO-ovom bombardiranju Srbije, te Paddy Ashdown. No naèin na koji su zapadni politièari ophodili s Miloševiæem bio je hipokritièan. On je smatran bastionom svake balkanske mirovne nagodbe. Smatran je dijelom rješenja a ne dijelom problema. Ono što se dogodilo na Kosovu bilo je zapravo nastavak politike koja je zapoèela još u Vukovaru, pa i prije toga 1991. - politike etnièkog èišæenja. Neobièno je bilo što je on godinama smatran prikladnim partnerom za dijalog, a onda je bombardiran i uhapšen, premda je njegova politika u biti ostajala gotovo istom tijekom cijelog desetljeæa.
• Kažete u svojoj knjizi da je Miloševiæ jedan od simptoma, a ne uzrok srpskog nacionalizma - kojeg odražavaju i memorandum SANU, ili pak ideje Ilije Garašanina.
- Miloševiæ predstavlja odreðen naèin razmišljanja unutar srpske povijesti, on se nadovezao na to. Ali svaki voða, pogotovo u zemlji kakva je bila Jugoslavija, sa slabim institucijama, slabim ministarstvima i slabim medijima, može do odreðene mjere usmjeriti zemlju u pravcu u kojem želi. On i njegov režim - jer nije se radilo samo o jednom èovjeku, tu je bila i armija, službe sigurnosti, policija i druge snage - donijeli su odluku da se usmjere u pravcu nacionalizma. Taj je nacionalizam bio utemeljen u srpskoj misli iz 19. vijeka.
• Vrlo me se dojmilo što ste za svoju knjigu uspjeli dobiti izjavu anonimnog èlana srpske tajne službe koji je posvjedoèio da su veæ krajem osamdesetih u Srbiji postojali planovi da se upadne u Hrvatsku, da se potpuno uništi Osijek, da se ide do Zagreba, da se zapale sve šume u Dalmaciji. Cilj je bio da se protjeraju Hrvati, kako bi Hrvatsku mogli osvojiti Srbi. Znate li što više o tome?
- Taj intervju obavili su za moj raèun drugi i to je sve što je spomenuta osoba bila spremna reæi.
• Ljude u Hrvatskoj uznemirava èinjenica da je tek lani Miloševiæ optužen u Haagu za ratne zloèine, premda su se oni dogodili pred gotovo jedno desetljeæe. Koje bi, po vašem mišljenju, bilo objašnjenje?
- Objašnjenje bi bilo da ulazimo u novu zonu meðunarodnog zakona. Haag kritiziraju da je pomalo krivudav, a i imao je dosta klimav poèetak. No ulazimo u nešto sasvim novo i bez presedana - èovjeku koji je bio aktivni šef države sudi se zbog genocida. Postoje, naravno, blijede sliènosti s nürnberškim procesom. No ulazimo u nešto sasvim novo i treba vremena da se to uhoda. Došlo je do velike promjene u meðunarodnoj atmosferi - registrira se ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji i ljudi se radi toga izvode pred lice pravde.
• Meðu veæinom promatraèa vlada konsenzus da Miloševiæ zapravo nije bio nacionalist, nego oportunist. U svojoj knjizi vi ste došli do istog zakljuèka - barem što se tièe njegovo držanja u Hrvatskoj i Bosni. No tvrdite da je Kosovo za njega bilo razlièito i mnogo osobnije. Na koji naèin?
- Što se tièe Bosne i Hrvatske, on je srpski nacionalizam iskoristio za vlastite ciljeve. Dokaz je to što se dogaðalo sa hrvatskim Srbima iz Krajine, od kojih je potpuno digao ruke - nije èak ni zaprijetio da æe upotrijebiti silu u njihovu obranu. U odreðenoj mjeri slièno je bilo i u Bosni, ako pogledate Republiku Srpsku, od koje je Miloševiæ do odreðene mjere takoðer digao ruke u Daytonu. No Kosovo je po mom mišljenju bilo ponešto drukèèije. Postojala je odreðena emocionalna veza izmeðu njega i Kosova. Tamo je prvi put otkrio moæ srpskog nacionalizma 1987., a tada u punoj veæoj mjeri 1989. na Gazimestanu. Premda je on vrlo cinièan politièar, a ne uvjereni nacionalist, on je ipak Srbin, a za mnoge Srbe Kosovo je vrlo emocionalno pitanje. Ostaje tajna što je mislio da može postiæi na Kosovu - 1999. u modernoj Europi teško je zamisliti da možete samo tako raseliti stotine tisuæa ljudi.
• U vrijeme Miloševiæevog gazimestanskog nastupa Hrvati su ga veæ doživljavali kao veliku prijetnju - to je razlog zašto su kasnije odluèili glasovati za vrlo jakog voðu, za koga su mislili da se jedini može nositi s Miloševiæem.
- Mislim da je to jasno - od sredine do kraja osamdesetih postojalo je sve jasnije da stara Titova Jugoslavija nije više održivi entitet. U toj je situaciji apsolutno shvatljivo da su sve republike tragale za vlastitim voðama koji æe ih zaštititi. Kada ste dio višenacionalne države a ona se raspadne, prirodno je da tragate za zaštitnikom - da su Srbi gravitirali Miloševiæu, Hrvati Tuðmanu, a Slovenci Kuèanu.
• Jeste li osobno sreli Miloševiæa?
- Nisam, ali sam razgovarao s njegovom ženom.
• Ja sam ga vidjela na prvoj Londonskoj konferenciji. Pokušala sam mu postaviti neka pitanja, ali su me tada izbacili èuvari. Djelovao mi je vrlo hladno.
- Da, èini se da je on vrlo hladna i bezosjeæajna osoba. S druge strane, odan je obitelji. Jedan mi je diplomat rekao da je Miloševiæ jednom prekinuo pregovore u pet sati popodne, jer je morao iæi na roðendansku proslavu svoje kæeri Marije. On je pun proturjeèja.
• Kako biste ocijenili vlastitu knjigu o Miloševiæu?
- Nadam se da æe ona zanimati ljude bivše Jugoslavije, da æe biti prevedena u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Makedoniji... Jako sam se trudio da budem objektivan. Nije mi bio cilj demonizirati Miloševiæa, Tuðmana, niti ikog drugog, nego samo isprièati prièu na fer naèin. Nadam se da æe to malo pomoæi da se razjasni ova epizoda povijesti - kako bi ljudi Srbije mogli shvatiti što se dogodilo u Hrvatskoj i Bosni pod Miloševiæem, a ljudi Hrvatske što se dogaðalo u Bosni i Herceg-Bosni, te ulogu predsjednika Tuðmana u tome. U odreðenoj, manjoj mjeri i Slovenci možda mogu shvatiti što se dogodilo zbog njihove odluke da proglase nezavisnost dok pregovori o okonèanju Jugoslavije nisu završili - te kako je to pokrenulo lanèanu reakciju èije posljedice još vidimo.
• Jesu li, po vašem mišljenju ljudi u Srbiji danas spremni suoèiti se s vlastitom ulogom u uzdizanju Slobodana Miloševiæa, te sa èinjenicom da su ga podupirali u njegovim ratovima protiv susjednih zemalja?
- Ono što se dogodilo prihvaæa se polako, jako polako. Francuskoj je trebalo 50 godina da poène pošteno preispitivati zbivanja za vrijeme nacista i Vichyjevskog režima - a Miloševiæa nema na sceni tek dvije godine. Mislim da æe trebati još vremena.

Tuðman je bio vrlo cinièan kao politièar
• Poznato je i dokumentirano da su postojali dodiri izmeðu Slobodana Miloševiæa i Franje Tuðmana, a spominjete ih i vi u svojoj knjizi. Navodite da su meðu njima dvojicom postojali odreðeni dogovori - ali Hrvatska je doista mnogo propatila zbog jugoslavenskih i srpskih napada.
- Radi se o politici krajnjeg cinizma. Mislim da je još u svibnju 1991., kada je došlo do najranijih sukoba u Hrvatskoj, do prvih nekoliko manjih oružanih borbi, te kada je bilo jasno i poznato da Srbija naoružava hrvatske Srbe - èak i dok su tekle pripreme za rat, sastali su se Tuðman i Miloševiæ da razgovaraju o podjeli Bosne. Zato mislim da je Tuðman bio vrlo cinièan kao politièar, jer je znao što æe se dogoditi s njegovom zemljom. Moramo se takoðer sjetiti da je Tuðman, premda je za Hrvate u Bosni tražio autonomiju te poseban status i posebnu regiju, istu stvar uskratio Srbima u Hrvatskoj. Miloševiæ je, slièno tome, tražio da se hrvatskim Srbima dade autonomija u izdvojenoj regiji, ali je to isto uskratio kosovskim Albancima. Postoje mnoge takve paralele, ali one možda nisu iznenaðenje, jer su obojica bili proizvod jugoslavenskog sustava. Ovaj se temeljio na autoritarnosti i komunizmu, izmiješanim s nacionalizmom.

Ako je general Bobetko nedužan kako tvrdi, sud æe utvrditi da je nedužan
• Možete li komentirati trenutaène napetosti izmeðu vlade u Zagrebu i Haaškog tribunala, zbog zahtjeva za izruèenjem generala Bobetka?
- Zakon nalaže da osumnjièene treba poslati u Haag da odgovaraju za ono što se dogodilo tijekom rata. Barem na osnovu dokumenata koje sam vidio, èini se da su poèinjena zloèinstva - Hrvatska ne može tražiti imunitet za to. Razumljivo je što ljude u Hrvatskoj smeta da je trebalo tako dugo da se ljudi koji su izvodili zloèinstva protiv Hrvatske izvedu pred lice pravde i pošalju u Haag. Ali to treba biti univerzalna stvar - ne može biti arbitrarnih iznimaka. Ako je general Bobetko nedužan kako tvrdi, sud æe utvrditi da je nedužan. Tu moraju postojati univerzalna mjerila.
• Hrvate svakako frustrira što Haaški sud krivièno goni tako malo ljudi koji su po cijeloj Hrvatskoj èinili zloèinstva.
- Taj je proces polagan, taj proces kasni - u to nema sumnje. Stvari su se dogaðale u Vukovaru i Dubrovniku, i to godinama.
Ako je general Bobetko nedužan kako tvrdi, sud æe utvrditi da je nedužan
• Možete li komentirati trenutaène napetosti izmeðu vlade u Zagrebu i Haaškog tribunala, zbog zahtjeva za izruèenjem generala Bobetka?
- Zakon nalaže da osumnjièene treba poslati u Haag da odgovaraju za ono što se dogodilo tijekom rata. Barem na osnovu dokumenata koje sam vidio, èini se da su poèinjena zloèinstva - Hrvatska ne može tražiti imunitet za to. Razumljivo je što ljude u Hrvatskoj smeta da je trebalo tako dugo da se ljudi koji su izvodili zloèinstva protiv Hrvatske izvedu pred lice pravde i pošalju u Haag. Ali to treba biti univerzalna stvar - ne može biti arbitrarnih iznimaka. Ako je general Bobetko nedužan kako tvrdi, sud æe utvrditi da je nedužan. Tu moraju postojati univerzalna mjerila.
• Hrvate svakako frustrira što Haaški sud krivièno goni tako malo ljudi koji su po cijeloj Hrvatskoj èinili zloèinstva.
- Taj je proces polagan, taj proces kasni - u to nema sumnje. Stvari su se dogaðale u Vukovaru i Dubrovniku, i to godinama.
Jasna Zaniæ Nardini

Povratak