Novi zakon o Hrvatskoj radioteleviziji i pravo javnosti: sami sada plaæajte vlastite promašaje

30.10.2002.

Stvaratelji staroga (aktualnoga) zakona o HRT-u još su anonimni, iako su od javnosti (poreznih obveznika), a posredovanjem proraèuna (i svojih mentora), nagraðeni za ono što je od poèetka bilo nakrivo, nahero, promašeno, anakrono, disonantno, kratkotrajno itd., kao svaka bofl-roba (s greškom, za odbacivanje), kao primjer nepoznavanja struke i nametanja neèeg što nije moglo biti održivo - ni dvije godine.
Mnogi novinari i urednici, uz tisuæe ostalih, osobito politièara, saborskih zastupnika, sindikalnih dužnosnika i zainteresiranih »nevladinih« udruga, lako se mogu prisjetiti s koliko je moleæivih glasova ili žarke zaljubljenosti u struku prije dvije godine, na javnim skupovima o »Konaènom prijedlogu Zakona o HRT-u« i na skupu u Novinarskom domu koji je vodila Željka Antunoviæ, potpredsjednica Vlade i današnja ministrica obrane, traženo da se iza »Konaènog prijedloga...« ukinu ili zamijene neki upadljivo anakroni èlanci.
Da se preformuliraju neke neistinite tvrdnje iz preambule, kultiviraju neki izrazi itd., a da je svima odgovarano: »Ovako je veæ odluèeno!«
Tko je što odluèio, do danas se nije doznalo, èak ni kad su se u novinama pojavile ozbiljne kritike: da »vlast èini djeèje pogreške« (ovaj autor), da je »Konaèni prijedlog zakona o HRT-u smeæe koje bi trebalo odvesti na Jakuševac« (èlanovi »Foruma 21«), da je Zakon »nepismen«, da je »izostavio radijske i televizijske novinare - kao da ne postoje«, da je to »pljaèka novinarske profesije« (oduzimanje od njih Odašiljaèa i veza), »prvo zakonsko priznanje cenzure u svijetu od 1918. do 2000. godine« itd.
»Sadašnja varijanta, barem kad je rijeè o cenzuri, posve je neprihvatljiva, kontradiktorna i ponižavajuæa za novinarsku profesiju i za vlast koja istièe da joj je na srcu demokracija«, napisao je 26. sijeènja 2001. taj autor u Hrvatskom slovu, a tih dana i u Vjesniku, navodeæi konkretne primjere.
Oni koji su bili zaduženi za stvaranje i inauguriranje Zakona o HRT-u, meðutim, šutjeli su, bagatelizirali (podcjenjivali, gledali s visoka), ignorirali sve predloženo, ili su se tada, možda, ustruèavali upustiti u struènu diskusiju o svojoj »umotvorini«, za koju su bili honorirani novèano ili položajem, shvativši da je zlato u šutnji i anonimnosti, odnosno u služenju neèijim »višim interesima«.
Tako se i dogodilo da su sada (2002. godine), a dosad utihnule, prigušene ili zabranjivane ideje i ispravci starog zakona o HRT-u, buknuli galamom, vrijeðanjem, prvim izlascima stvaratelja zakona o anonimnosti, te osobito prijedlozima koji su od 2000. godine bili bagatelizirani, ignorirani.
Sada, meðutim, »izlaze« u prisvajajuæem obliku, kiæenjem tuðim perjem ili kraðom autorstva, što ni po koju cijenu ne bi trebalo dopustiti staronovoj ekipi kreatora novog zakona o HRT-u, jer bi to opet moglo znaèiti zaustavljanje inicijativa i nagraðivanje - promašaja.
Neka svatko promašuje, ali na trošak vlastita džepa, ne poreznih obveznika.
Evo dijela bofl-robe koju je 2000. trebalo odbaciti, a èije odbacivanje, zamjenu ili dopunu sada (2002.) predlažu staronovi kreatori RTV-zakona.
Èl. 16.: Vijeæe HRT-a »prati, ocjenjuje i nadzire programsko usmjerenje radijskih i televizijskih programa«.
Time ne samo da su HRT i Vijeæe HRT-a pretvoreni u istoznaènicu nego je ozakonjeno da nestruènjaci (predstavnici države, stranaka, udruga) nadziru struènjake (profesionalce) i da se k tome »miješaju u sadržaj emisija«, da onemoguæavaju »potpunu urednièku nezavisnost i ispunjavanje njihovih javnih funkcija«.
Vlada, pa i hrvatska, »zakonom moraju zajamèiti neovisnost tijela koje upravlja javnim radijem i televizijom«, zakonom »jamèiti naèelo ureðivaèke neovisnosti«, zaštititi radio i TV »od samovoljna upletanja u njihov proraèun«.
»Izdavati dozvole za rad nepristrano i neovisno« (izvanvladino tijelo), »osigurati pluralizam informacija« i privatne radijske i TV-tvrtke), suprotstaviti se svakom »govoru mržnje« osiguravanjem »maksimalne raznolikosti mišljenja u eteru«, »uspostaviti neovisne mehanizme za rješavanje pritužba na rad radija i televizije« (brzo i djelotvorno).
Vlada valja »osigurati javnosti pravo na pristup odreðenim osnovnim informacijama na radiju i TV-u«, tako da javnost može »procjenjivati vrijednost (objavljenih) informacija, ideja i mišljenja«, »omoguæiti razvoj ili nabavu novih komunikacijskih tehnologija (digitalne) i integracijske trendove«, »jaèati medijsku otvorenost« bez granica itd.
Nitko, osim novinara i urednika, nema pravo »definirati programske sheme« javnih služba emitiranja, »koncepciju i proizvodnju programa«, »ureðivanje i prezentaciju vijesti i dnevno-politièkog programa«, »organizirati službu emitiranja i njenu aktivnost«, »regrutirati, zapošljavati i upravljati personalom unutar službe emitiranja« itd.
Sve je to, meðutim, »preskoèeno« u aktualnom zakonu o HRT-u, a Vijeæe HRT-a pretvoreno je èak u vrhovnog procjenitelja »èinjenica od javnog interesa«, kako su nekad (od 1945. do 1952.) radili Agitpropovi odbori i komisije.
Zatim (do poèetka osamdesetih) javni tužitelji, pa odbori za društvenu kontrolu i samozaštitu (od uspostave delegatskog sustava) i izdavaèki savjeti (u ime Socijalistièkog saveza radnog naroda), èemu su pridodavana i »pojaèanja«. Korektori u tiskarama, »svjesni grafièki radnici« (odbijali su tiskanje nepoæudnih novina), prodavaèi u kioscima (skrivali su nepoæudne publikacije) i dr.
U èl. 6/4. aktualnog zakona istièe se da je HRT »dužan njegovati opæeprihvaæena društvena mjerila«, a ne kaže se èija - hrvatska ili meðunarodna, vladajuæa ili koalicijska, kolektivna ili pojedinaèna, te znaèi li to cenzuru svega dok ne bude opæeprihvaæeno, uniformirano, uškopljeno (na eventualnim brifinzima u politièkim uredima).
Èl. 7/3. kaže: »HRT ne smije u svojim programima zastupati stajališta ili interese pojedine politièke stranke«, a isto vrijedi i za »pojedinaèna politièka, religijska, svjetonazorska i slièna stajališta ili interese«. U oba sluèaja ne samo da je rijeè o cenzuri »stajališta ili interesa« koji mogu biti i »od interesa za javnost« nego se uspostavlja i kolektivna, aklamacijska, veæinska, uniformirana, jednoumna i slièna logika (odluèivanje!), a to je u suprotnosti s europskim i svjetskim dokumentima o slobodi informacija kao o - temeljnom pravu.
Èl. 9/1.: »HRT brine o uporabi hrvatskoga jezika i latiniènoga pisma«. Zašto je izostavljena rijeè »standardnoga« hrvatskoga jezika (književnog), da valjda novinari i spikeri mogu govoriti i kajkavski ili èakavski?
Èl. 9/4. govori o »neobvezatnoj uporabi hrvatskoga jezika u emisijama za nacionalne manjine i etnièke zajednice«, a hrvatski jezik je uvijek obvezatan u Hrvatskoj (vidjeti Ustav), èak i u reklamama, oglasima, natjeèajima, emisijama svih profila, filmovima itd. Neobvezatni mogu biti jedino strani jezici.
Èl. 12/7. kaže: »Prikrivene promidžbene poruke su zabranjene«, a to je opet cenzura, osobito što nije reèeno tko æe vrednovati »prikrivene poruke«. I zašto, osim toga, jedino »promidžbene poruke«, kad se prikriveno mogu promicati i sve ostale, na još veæu štetu javnog morala, intimnosti, maloljetnosti itd.?
Èl. 8. i 16. otvoreno priznaju cenzuru, i to je vjerojatno jedini takav zakon na svijetu, a u èl. 16/8. još se priznaje i oslanjanje na vlast, ovisnost o vlasti, kojoj se, umjesto profesionalnoj organizaciji, podnose i godišnja izvješæa.
Èl. 18/1.: Vijeæe HRT-a osniva programske savjete »radi praæenja i unapreðivanja pojedinih programa«, a to je ono što je postojalo do 1990.: »redakcijski savjeti«, »izdavaèki savjeti«, »ureðivaèki savjeti«, »odbori ONO i DSZ«, zapravo - zaštita partijnosti ili (danas) stranaèja (vlasti): sve suprotno meðunarodnim dokumentima koja je potpisala i Hrvatska.
Èl. 22/6. kaže da glavne urednike, na prijedlog ravnatelja, »imenuje i razrješava« Upravno vijeæe HRT-a. To znaèi da je iskljuèen »institut« struènosti ili natjeèaja, a uveden onaj o podobnosti, poslušnosti, nezamjeranju ravnatelju, o podrepašenju, udvaranju i sl.
Struka je, dakle, prepuštena »imenovanjima« i »razrješenjima« prema nepisanim kriterijima, odnosno prema kriterijima radiotelevizijske nedodirljive vrhuške, a to izravno vodi u cenzuru ili u samocenzuru.
Stvaratelje, staronove, Zakona o HRT-u, nakon svega, doista treba upitati odakle im takva polazišta prema profesiji koja je »od interesa za javnost«, o kojoj se u Europskoj konvenciji o transnacionalnoj televiziji (Strasbourg, 5. svibnja 1989.) istièe »odanost naèelima slobodnog protoka informacija i ideja«, te »nezavisnost organizacija za emitiranje«. Sve do »promocije audiovizualne produkcije u Europi«, »odgovornosti odašiljatelja«, »pristupa javnosti važnim dogaðajima« u svijetu itd., do (ne)poželjna reklamiranja.
Možda im ta polazišta omoguæuje situacija u kojoj ih za promašaje nagraðuju, a ne udaraju po džepu, u kojoj kreatori zakona, udvarajuæi se vlasti, ošteæuju porezne obveznike. Nema još »odgovornosti odašiljatelja« zakona!
Autor je doktor humanistièkih znanosti, novinar i publicist iz Zagreba.

Povratak