Èini se da javnost više voli loše vijesti, pesimizam, katastrofiènost i nevjericu u vlastite sposobnosti

07.11.2002.

Notorna je èinjenica da su informacije odavno postale roba za koju postoji tržište i cijena. Štoviše, informacije u najdoslovnijem smislu veæ odavno kotiraju na burzama, za što su paradigmatiène Internet tražilice kao što su Google, Yahoo, Lycos i sl.
Nije dovoljno da informacije budu samo relevantne, nego moraju imati i odreðeni mamac za privlaèenje pozornosti. Stoga, kada netko prosljeðuje odreðenu informaciju, posebice medijima, najbolje da se zapita zašto bi ona nekome uopæe bila važna i zanimljiva.
Slijedeæi tu logiku, hrvatskoj bi javnosti zbog nekoliko razloga trebalo biti zanimljivo da je potkraj listopada u Bruxellesu održan sastanak odbora za znanost i tehnologiju Sjevernoatlantskog saveza (NATO).
Veæ odavno prerastavši iz potpuno vojnog u politièki savez, NATO svojim programom znanstvenih istraživanja nazvanim »Znanost za mir« promovira one znanstvene projekte koji imaju utjecaj na poboljšavanje gospodarskih i socijalnih uvjeta u zemljama partnerima. Oèito je da se takvim pristupom proširuje i sama definicija sigurnosti.
U sljedeæem razdoblju NATO stavlja naglasak na istraživanja vezana uz energiju, komunikacije, okoliš, transport i vodu, naroèito u kontekstu borbe protiv terorizma.
Proraèun za znanstvena istraživanja od nekih sedam milijardi dolara za hrvatske je uvjete zaista fantastièna suma. Dobra je vijest da je za taj program kandidirano i desetak projekata iz Hrvatske, što zorno govori o kompetenciji i meðunarodnom iskoraku hrvatskih znanstveno-istraživaèkih grupa.
Daljnje dobre vijesti su da NATO-ovi projekti ne moraju nužno biti komercijalno primjenjivi, a teme i podruèja istraživanja nièim nisu ogranièena.
Za razliku od tih vijesti, koje su se (iako pomalo stidljivo) pojavile u nekim medijima, hrvatskoj su javnosti ostali potpuno nepoznati rezultati 46. redovnog godišnjeg zasjedanja konferencije Meðunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) održanog u rujnu ove godine.
Za razdoblje 2003./2004. godine Hrvatskoj je odobreno èak šest infrastrukturnih projekata vezanih uz miroljubivu uporabu nuklearne energije.
Ukupna vrijednost tih projekata iznosi impresivnih milijun i dvesto èetrdeset tisuæa dolara, èime je prvi put u povijesti vrijednost odobrenih projekta u suradnji Hrvatske i IAEA nadmašila milijun dolara.
Pritom svakako valja napomenuti da Hrvatska èlanarina iznosi oko dvjesto tisuæa dolara, odnosno šest puta manje.
To jasno govori o kvaliteti predloženih projekata, ali i o umješnosti hrvatskoga pregovaraèkog tima. Valjda stoga što se nuklearna energija u javnosti veæinom povezuje s nuklearnim elektranama i nuklearnim oružjem, a u novije vrijeme i nuklearnim terorizmom, te ima negativnu konotaciju, javnost je ostala prikraæena za informaciju da je ovdje rijeè o neèem sasvim drugom.
Naime, pod sintagmom »projekti miroljubive uporabe nuklearnih tehnika« krije se nabava istraživaèkog akceleratora za Institut »Ruðer Boškoviæ«, utemeljenje centra za stereotaktièku radiokirurgiju na Institutu za tumore, uspostava pozitronske emisijske tomografije u KBC Rebro.
Zatim, opremanje laboratorija na Prirodoslovno-matematièkom fakultetu, kontrola kvalitete radioterapijske dozimetrije u Hrvatskoj i opremanje graniènih postaja, te obrazovanje struènjaka za kontrolu nedopuštenog prometa nuklearnim materijalima, eksplozivima, opasnim kemikalijama i ljudima.
Sve su to nesumnjivo i više nego dobre vijesti, koje se meðutim, nisu probile do medija.
Takoðer je dobra vijest da su hrvatske institucije u suradnji s IAEA veæ odavno postale i davateljice odreðenih ekspertnih i obrazovnih usluga, a ne samo pasivne primateljice. Drugim rijeèima, Hrvatska je na tom podruèju veæ odavno postala izvoznica znanja.
Na spomenutu NATO-ovu skupu govorilo se i o odnosu medija prema dobrim i lošim vijestima. Nažalost, širom se svijeta, èini se, ustalilo pravilo da dobre vijesti ne prodaju medije. Uostalom, to su prije koji mjesec zorno dokazala dva britanska znanstvenika (British Medical Journal, 13. srpnja 2002., str. 81-84), pokazavši kako loše vijesti iz specijaliziranih znanstvenih èasopisa daleko lakše naðu svoj put u dnevne tiskovine od dobrih vijesti.
Oèito je Hrvatska, i po tome što su njeni mediji, prihvativši pravilo da »dobra vijest nije vijest«, veæ odavno postala dio razvijenoga svijeta.
To je veæ loša vijest, jer se s pravom može pretpostaviti da novinari, izvjestitelji i urednici tražeæi svoj dio medijskog prostora izbjegavajuæi dobre i optimistiène, a promovirajuæi loše vijesti to èine pod pritiskom tržišta. Odnosno, èini se da javnost više voli loše vijesti, pesimizam, katastrofiènost, besperspektivnost i nevjericu u vlastite sposobnosti.
No taj svojevrsni mazohizam, koji oèito nije karakteristièan samo za Hrvatsku, nego je tema nekog drugog napisa.
Autor je doktor znanosti, zamjenik ministra znanosti i tehnologije, potpredsjednik je Glavnog odbora SDP-a.

Povratak