HRT valja "razoriti"

27.11.2002.

Politièari imaju razloga za smješkanje. Kako god, naime, u konaènoj verziji izgledao Zakon o HRT-u, male su šanse da æe se išta promijeniti. Ako nitko drugi, a onda æe se sami djelatnici ove ustanove pobrinuti da ostanu klijenti politièara ili nekih drugih grupacija.
    Sve je to postalo jasno proteklog vikenda na Danima hrvatskog novinarstva u Petrèanima, kada je pokušaj suvisle rasprave o novom zakonu o HRT-u završio u meðusobnim osobnim obraèunima hrtovaca podijeljenih u brojne frakcije. Umjesto koncentracije na prave probleme, što bi na raspravu ponukalo sve prisutne novinare, prevladala je obiteljska svaða ljudi koji su zaštiæeniji od lièkih medvjeda. A pristojnost tada nalaže da ustuknu svi koji ne spadaju u krug najuže rodbine, kao i oni koji osjeæaju sram zbog »uliène tuènjave« u »elitnoj èetvrti«, nastavljene i nakon Petrèana kolektivnom ostavkom kompletnog uredništva.
    Dakle, da bi se HRT jednog dana, ne samo formalno nego i stvarno, mogao pretvoriti u primjerenu javnu ustanovu, bez konotacija s »javnom kuæom«, potrebno se suoèiti s nekoliko mitova koji kruže hrvatskom javnošæu. Najprije, zagovornici mita o zakonodavstvu uvjereni su da æe se proeuropskom pravnom regulativom stvari posložiti same po sebi. Tako bi bilo dovoljno jasno normirati odnose izmeðu institucija vlasti, tijela nadzora i upravljaèke strukture na samom HRT-u da ta ustanova prodiše punim pluæima. Ali, što je s onima koji æe to provoditi?
   
   

Treæi mit

    Pobornici mita o hrvatskom civilnom društvu, pak, u osnovi su u pravu kada govore o kresanju politièkog za raèun civilno-društvenog nadzora nad javnom televizijom i radijom. Politièke stranke doista treba držati podalje od prilike da se miješaju u ureðivaèku politiku na HRT-u. No, postojeæi sastav Vijeæa ove ustanove u kojem su, eto, došli do izražaja i predstavnici razlièitih udruga, uvjerava nas da je ta intencija u Hrvatskoj poploèana brojnim preprekama. Jer, koga zapravo u Vijeæu predstavljaju predstavnici civilnog društva, je li nastupaju s pozicija udruge koju zastupaju ili su im važniji osobni odnosno ideološki interesi? U mlaðahnom hrvatskom civilnom društvu zaista je moguæe i najgoru bofl robu prodati kao unikatni proizvod sa zaštitnim znakom.
    Treæi mit je mit o svemoæi televizije, radio je tu u drugom planu, kojeg su najveæi »promotori« politièari. Oni su, naime, uvjereni da æe prvenstveno uz pomoæ televizije, kao najutjecajnijeg medija, doæi na vlast ili na njoj opstati. Zato se svojski trude da pronaðu kanale svog utjecaja na HRT, a na tu »koru od banane«, s eventualno kratkoroènim uèinkom izravno suprotstavljenim poželjnoj graðanskoj i politièkoj kulturi u zemlji, hvataju se i mnogi s televizije, videæi u tome prostor za svoju vlastitu promociju i akumuliranje moæi. Zar iskustva 1990. i 2000. nisu dovoljna da se shvati kako æe jabuka, kada definitivno sazrije, pasti s grane sama od sebe, ma koliko je u tome pokušali »sprijeèiti«.
   
   

Profesionalnost i javni interes

    U par rijeèi, u zakonodavnom smislu valja postaviti takve odnose koji æe, uz otvaranje prostora za medijsku konkurenciju, sprijeèiti izravni utjecaj politike te HRT-u omoguæiti djelotvornost. Veæi je, meðutim, zalogaj nagnati zaposlene u toj ustanovi da nadiðu svoja osobna razraèunavanja i suprotstavljanja, demonstrirajuæi elementarnu profesionalnu solidarnost kao zalog svog opstanka. Jer, da toga ima sada, ni postojeæi Zakon ne bi bio prepreka pretvaranju HRT-a u javnu televiziju, kao što ni Slovence, na èiji se svijetli primjer u reguliranju svog profesionalnog statusa èesto pozivamo, 1990. ništa nije moglo sprijeèiti da krenu u štrajk èim je politièka elita poslije demokratskih izbora bila naumila »zauzeti« tu ustanovu.
    Kako se takav »pothvat« samih hrtovaca u ovom trenutku èini iluzoran, valjalo bi parafrazirati Katona starijeg i uzviknuti: »Ceterum censeo HRT esse delendam«. Te na razvalinama ove »naše Kartage« poèeti graditi javnu ustanovu koja æe trajati, s pojedincima kojima æe na prvom mjestu biti profesionalnost i briga za javni (opæi) interes. Samo, gdje su ti vrli hrvatski muževi (ili žene, naravno) s integritetom i autoritetom koji æe založiti svoje ime i, u prilog demokratizaciji društva, napraviti takav carski rez?

Povratak