Imamo slobodu medija, ali ne i slobodu novinara

30.11.2002.

Proteklog vikenda u Petrèanima, kraj Zadra, uprilièeni su Dani hrvatskog novinarstva u sklopu kojih je održana skupština Hrvatskog novinarskog društva, te rasprava o etici, medijima i vlasništvu kao i promjenama zakona o HRT-u, te dodjela novinarskih nagrada. O svemu tome, a najviše o profesiji novinara, razgovarali smo s Dragutinom Luèiæem–Lucom, predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva.
    Kakvo je stanje u medijima i koji su najveæi problemi hrvatskog novinarstva?
    – Ocjene o stanju u hrvatskim medijima dolaze iz raznim izvora – od predsjednika Republike, Vlade, parlamenta, iz sudstva, zdravstva, policije, razlièitih civilnih udruga i graðana. U pravilu svi oni od novinarskog društva traže zaštitu od medijskih nasrtaja na njihovu privatnost ili izražavaju potrebu za promjenama, èesto uz prijedloge, koji bi trebali donijeti neke promjene na bolje. U sklopu takvih ocjena su i dvije teme, ili problemi, ako hoæete, hrvatskog novinarstva. To su, dugoroèno gledano, etika, naravno profesionalna etika – odnosno, da li ljudi shvaæaju da je njihova etika profesije novinara ujedno dio profesionalnih pravila, jer se to ne da razdvojiti. Drugi problem, gledano kroz aktualnost trenutka, je Zakon o HRT-u koji bi od državne trebao postati javna televizija te smo stoga smatrali nužnim o tome razgovarati i na Danima hrvatskog novinarstva. Pitanje profesionalne etike pokušali smo razraditi kroz puno stvari – kroz novinarske radionice, usavršavanje kodeksa, Vijeæe èasti do zadnjih prijedloga da Evropska novinarska federacija konstituira jedno vijeæe koje æe u najgorim trenucima posredovati. Vjerujem da æe sve to rezultirati pozitivnim pomacima.
   

Neka propadnu neetièni mediji

Ne samo novinari, veæ i predstavnici izvršne i sudbene vlasti, te udruge koje se zauzimaju za zaštitu ljudskih prava, osobito prava djece, te lijeènièke i socijalne udruge i institucije imaju ozbiljnih primjedbi na postupanje jednog dijela medija. Stoga upozoravaju ne samo na kršenje kodeksa èasti HND-a, nego i Ustava i zakona, osobito Zakona o maloljetnièkim sudovima te deontološkog lijeènièkog kodeksa koji štiti prava pacijenata, osobito onih najmlaðih. Stoga bi se nesavjesni i neprofesionalni novinari i mediji ubuduæe èešæe mogli pojavljivati pred redovnim sudovima.
    Na primjedbe da æe sudovi neke medije otjerati na prosjaèki štap, naš odgovor mora glasiti: Kršenje ljudskih prava mora koštati! Nedovoljan profesionalizam te kršenje zakona i poslovne etike mora postati skupo. Tko radi protiv profesionalnih i etièkih naèela te krši Ustav i zakone – neka propadne. S druge strane imamo promjene Zakona o HRT-u što pripada posve drugoj dimenziji pitanja.
    Izmjene Zakona o HRT-u uzburkale su dio javnosti. Što predložene promjene donose?
    – Da je nastupilo vrijeme za promjene govore nam brojne rasprave u struènim novinarskim krugovima, ograncima HND-a radija i televizije, u politièkim krugovima i u dobrom dijelu javnosti. Na promjene nas upuæuju i primjedbe medijskih eksperata Vijeæa Europe. Sve te rasprava uglavnom ukazuju na to da je postojeæi zakon zaustavio izravni politièki pritisak na ureðivaèku politiku HRT-a, ali postavio i paralelne sustave odluèivanja što za posljedicu ima blokadu profesionalnog i poslovnog prosperiteta. Postojeæi zakon, kojega se sada svi odrièu, ja sam »gurao«, lobirao za njega vjerujuæi da on donosi veæu demokratiènost. Na neki naèin on to i donosi ali je, pokazalo se, sam po sebi apsurdan. Sam po sebi donosi puno lijepih naèela a u krajnjoj praktiènoj konzekvenci blokadu samog sebe. On je kontraproduktivan. Imamo na papiru preprasnu demokraciju, ali što to vrijedi kada se ne može donijeti niti jedna odluka u tom duhu. A demokracija nije teorijska pripovijest, veæ praktièna »igra«. Stoga smatram da postojeæi zakon treba mijenjati iako je on u dobroj mjeri ogranièio utjecaj »velike« politike na ureðivaèku politiku HRT-a.
   

Koncesija za treæi kanal HRT-a

Za sada »na stolu« imamo dva zakonska prijedloga, dvije verzije i oni, po meni, donose drugu krajnost. Nasuprot zakonu koji donosi maksimum demokracije, gotovo do anarhije, a nikakvu efikasnost, novi zakon u ime efikasnosti briše onaj prvi dio, odnosno predviða cijeli sistem kontrole èime bi se prava i dužnosti stavili u dužni okvir. Mi smo na Danima novinarstva dali priliku ljudima iz razlièitih struktura da nešto o tome kažu. Koji je prijedlog dobar, ne znam, ali znam da postojeæi zakon iz formalnih, pa i sadržajnih, razloga je neprihvatljiv, a novi zakon, odnosno prijedlog koji sam ja vidio ne nudi dovoljno demokracije, odnosno nudi premalo demokracije za jednu zemlju u tranziciji kakva je Hrvatska. Osobno æu se zalagati za promjene koje æe omoguæiti bolje, prirodnije funkcioniranje HRT-a uz  maksimalnu autonomiju ureðivaèke politike. Zalagat æu se za uspostavljanje mehanizama i instrumenata zaštite struke od upliva politièkih i parapolitièkih interesa i pritisaka, za privatizaciju odnosno davanje koncesije za treæi kanal ali uz obavezu koncesionara da vodi brigu o novinarima koji bi zbog te promjene, eventualno ostali bez posla
    Znaèi li to da treba neko treæe rješenje, posve novi projekt zakona?
    – Treba raditi na nekom srednjem putu. Treba vidjeti kakav je status tog vijeæa koje æe odluèivati te hoæe li biti jedno ili dva vijeæa itd. Možda danski kolege, koji su bili naši gosti na Danima hrvatskog novinarstva, mogu u tome pomoæi. Oni su rekli da imaju jedno vijeæe u kojemu su predstavnici civilnih i drugih udruga i koje potvrðuje parlament. Naravno, kad bismo mi imali tako kompetentno vijeæe koje je prošlo nekoliko demokratskih izbora, onda bi mogli reæi da æe to vijeæe odluèiti tko æe biti direktor pa æe direktor predložiti urednika itd. Ali u sadašnjoj situaciji kada imate situaciju da se direktora bira dvotreæinskom veæinom u parlamentu, što za javnost može izgledati fantastièno, nameæe se posve drugo pitanje. Jer, lako je dvotreæinskom veæinom izabrati direktora kada imamo dvije velike stranke koje tvore veliku veæinu, ali što æe se dogoditi kada ga se smjenjuje – hoæe li i tada postojati takav konsenzus i takva veæina.
   

Novinari mogu puno pomoæi društvu

Je li problem u tome što društvo nije dovoljno demokratizirano?
    – Po meni normalan èovjek mora raditi na boljitku bez obzira kakvo je društvo. Mi nekada radimo u fantastiènim okolnostima, a nekad u totalno nepovoljnim. Onaj tko hoæe nešto dobro, mora na tome i raditi, a to æe uvijek dati rezultat.
    Koliko su novinari u funkciji stvaranja tog boljitka ili su zapravo nemoæni?
    – Utemeljitelj Hrvatskog novinarskog društva Milan Grloviæ je još 20-tak godina prije osnivanja društva napisao da mediji, koliko god su boljitka donijeli, toliko su donijeli i zla ali je dodao i optimistièku crtu – ipak je dobro novinarstvo na kraju pobijedilo. Novinari mogu društvu, pogotovo ovakvom kakvo je naše, puno pomoæi. Ako budemo objektivni i istiniti, ljudi æe iz toga izvuæi neke zakljuèke. Ne trebamo im mi soliti pamet, ali im trebamo dati informacije iz kojih oni mogu nešto zakljuèiti i nešto izabrati. I u tom pogledu mislim da je velika uloga HND-a, svih medija i svih novinara.
    Jesu li hrvatski novinari dovoljno objektivni?
    – Mislim da ne. Metaforièki bih rekao da kako raste pustinja, tako raste i fatamorgana. S jedne strane raste pustinja koja proizvodi fatamorganu, a mi ne vidimo da živimo u nekoj vrsti pustinje. S druge strane ta pustinja ne vidi kakvu sliku o njoj stvara fatamorgana. Mi bi morali biti puno profesionalniji, puno, de facto, odgovorniji prema svom poslu i profesiji a onda i prema društvu da bi onda ljudima objektivnije prikazali situaciju u kojoj živimo. Okrenimo se oko sebe i vidimo gdje smo i kakvi smo – mi nismo Švicarska, ali nismo ni Rumunjska. Mi ipak nešto radimo, nešto se dogaða nešto se preokreæe, a pri tome kada se sve to zbiva naše novinarstvo našim èitateljima, slušateljima i gledateljima ne pruža ništa drugo do puki oèaj. Netko radi dobro, netko loše i treba vidjeti tu diferenciju, a toga imamo premalo.
    Mi stalno govorimo o onima koji rade loše pa se èini da su svi loše, da svi loše rade. Nije problem u tome što se time daje pomalo crna slika, veæ je problem to što ne daju nikakvu nadu ljudima pri èemu ne plediram na to da se ljudima trebaju davati lažna nada, hvalospjevi i prazna obeæanja. Ljudima treba dati realnu i objektivnu sliku o stanju stvari, a to se obièno ne radi.
   

Parfem u boci šljivovice

Koliko tome »pomažu« izvori informiranja?
    – Naši izvori informiranja nemaju ni jasnu predodžbu o tome što je to uopæe izvor informiranja, mnogi nisu ni svjesni da su oni upravo to a još manje znaju kako se treba ponašati. Da ja vama hoæu, primjerice, pokloniti parfem i da ga stavim u bocu od šljivovice, pa da je to i najbolji parfem na svijetu, vi biste rekli da sam ja, u najmanju ruku, neodgojen èovjek. Jer, nisam primjereni proizvod stavio u primjerenu ambalažu. Recimo, naša aktualna vlast je eklatantan primjer stavljanja parfema u bocu od šljivovice ili obratno – šljivovice u bocu od parfema. Ona jednostavno ne zna svoj »proizvod« iznijeti na tržište. Informacije su loše kanalizirane i loše artikulirane, a to proizlazi iz èinjenice da oni èak i ne znaju što izvor informacija treba biti. Mnogi èak ni ne razgovaraju s nama koji plasiramo informacije u javnost. U ovoj zemlji ima ljudi koji znaju prodati proizvod pa njih treba pitati, od njih uèiti, a posebno kada je u pitanju informacija kao vrlo specifièan produkt. Ni najbolji svjetski produkt u pogrešnoj ambalaži neæe naæi put do kupca.
    Što se u medijima promijenilo s promjenom vlasništva i koji su sada procesi odvijaju s obzirom na to da se traže revizije pretvorbe?
    – Dogodile su se velike promjene jer je podruèje medija u Hrvatskoj postalo, uz turizam, jedno od ekonomski najpropulzivnijih grana. To je podruèje u koje se ulaže i gdje se zaraðuje što samo po sebi involvira mnoštvo interesa – politièkih, ekonomskih, skupina, pojedinaca... A involvira i jednu pravu tržišnu utakmicu u kojoj se ne biraju sredstva. Mislim da jedan dio destrukcije novinarske etike leži u toj borbi za svaku èitateljsku dušu i smatram da je dobro što su naši mediji krenuli, što predstavljaju biznis. S druge strane imamo veliku slobodu medija, ali ne i slobodu onih koji za te medije rade, dakle novinara. Ako èovjek nije dobro osiguran, u radnom smislu, na svom radnom mjestu i ako stalno strepi da æe izgubiti posao, on nije slobodan i ovisi o raznim manipulacijama.
   

Kolektivnim ugovorom do veæe slobode

Kolektivni ugovor osigurava prava i tamo gdje on postoji, gazda ne može tek tako nekome reæi da æe za 15 dana besposlen hodati po cesti jer mu se možda jednostavno ne sviða njegovo pisanje ili on osobno veæ ima dosta problema u sluèaju ako ga se želi »riješiti«. To daje mnogo veæe garancije ne samo indvidualnoj slobodi novinara, nego i medija u kojima oni rade. U tom pogledu mislim da najviše što Hrvatsko novinarsko društvo mora napraviti je dati maksimalnu podršku Sindikatu novinara Hrvatske u postizanju nacionalnog kolektivnog ugovora. Po prvi put æemo mi novinari time pokazati da ne može netko u Hrvatskoj biti medijski kapitalist praznih džepova, nego da mora imati kapitala, da mora poštovati »pravila igre«.
    Na Zapadu se ne traži da vlasnik mora biti osobito pametan i obrazovan, ali novca mora imati i rad mora plaæati. Ako hoæeš nešto raditi, moraš imati kapital u koji spadaju i plaæe ljudima koji rade i to je velika odgovornost. Ja bih isto volio biti kapitalista, ali sa svojom plaæom od 6.600 kuna svjestan sam da to ne mogu biti veæ sam samo èovjek koji ima solidnu plaæu. Stoga ja ne mogu glumatati i reæi – ja æu raditi ovo ili ono, a onda nakon šest mjeseci reæi ljudima da nemam i da zapravo nikad nisam imao novca da im rad platim.
    Može li se, prema vašim saznanjima, oèekivati da æe nacionalni kolektivni ugovor biti donesen uskoro?
    – Bilo bi pretenciozno s moje strane miješati se u ono što je posao Sindikata novinara, mada ne samo da sam njegov èlan, veæ sam bio i njegov predsjednik i dušom i tijelom sam tamo, ali znam da se na tome radi. Ante Gavranoviæ, koji je svojedobno bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, a sada je predsjednik Udruge poslodavaca tiskanih medija mi je rekao – javite se, razgovarajte sa mnom. Ali do sada to još nitko nije uèinio. Ne znam kakvo je mišljenje i stav ostalih potencijalnih socijalnih partnera u pregovorima. Kolektivni ugovor je kompromisni dogovor izmeðu vlasnika i zaposlenika, ali da bi se taj dogovor postigao netko mora saèiniti prijedlog i staviti ga na stol.

Povratak