Zašto se bojimo medija?

07.12.2002.

Krenula bih od dviju pretpostavki i jednog pitanja.
    Pretpostavke glase:
    1. Mediji informiraju javnost
    2. Mediji senzibiliziraju javno mnijenje.
    Pitanje glasi:
    1. Koliko javno mnijenje može utjecati na plasman valjane medijske informacije i na primjereno komentiranje aktualnih dogaðanja?
    Pulski Okrugli stol s temom »Kultura i mediji« reèeno pitanje usmjerava na podruèje kulture, gdje su inicijatori teme likovni umjetnici, što nije nebitno, jer se time odreðuje aspekt pitanja, odnosno, neposredni interes samih likovnih umjetnika.
    Kontekstom tribine, široki se kontekst kulture suzio na pitanje plasmana i tretmana umjetnièke produkcije u našim medijima, što se najèešæe svodi na informaciju koju ponekad prati dodatni komentar, kritika, razgovor ili esej..., vezan za odreðenu umjetnièku manifestaciju, izložbu, kazališnu predstavu, izdanje nove publikacije, nagradu ili gostovanje umjetnika, djelatnost institucija, strukovnih udruga i tome slièno.
    Tako je tematska okosnica pulskog Okruglog stola podijelila najavljenu problematiku na dva dijela. Na informativno s jedne i na strukovno s druge strane, u medijskom praæenju dogaðaja.
    Poznato nam je što oèekujemo od informacije, iako je manje poznato da se struèni osvrti u dnevnim medijima trebaju prilagoditi široj i raznolikoj èitalaèkoj publici.
    Preciznije, informacija treba ponuditi odgovor na èuvenih »5 – W«: Who?, What? When?, Where? i Why? (Tko?, Što?, Kada? Gdje? i po moguænosti Zašto? – èini)
    Komentar, kritika, osvrt, esej... s druge strane, pretpostavljaju struèniju analizu i subjektivnije stajalište, s pretpostavkom struène i moralne odgovornosti potpisanog autora.
   

Tržište bez alternative

Informaciju nam plasira novinar. Komentar, esej ili kritiku, bolji poznavatelj, a u idealnim uvjetima i struènjak s podruèja o kojem je rijeè.
    Novinska, radijska ili televizijska kuæa na razini redakcije, struènog kolegija, te glavnog i odgovornog urednika, bira svog struènog suradnika, pa govorimo o autorskoj prepoznatljivosti odreðenog medija, u konkretnom sluèaju dnevnih novina, što ne iskljuèuje srodnost s drugim medijima.
    S pozicije korisnika, kritièka dopuna odreðene informacije u tržišnim uvjetima tretira se po principu: 1. »Ovaj piše u tim i tim novinama o toj temi. 2. On piše dobro. 3. Kupimo te novine.«; ili: 1. »Onaj piše u tim i tim novinama o toj temi. 2. On piše loše. 3. Nemojmo kupiti te novine.«
    S obzirom pak, da živimo u malim sredinama, koje imaju najviše jedne lokalne dnevne novine, jednu lokalnu radijsku postaju, jednu nacionalnu televiziju..., tržišna konkurencija ne postoji kao oblik optimalne korekcije. Korekcije odreðenih nepravilnosti i razvoj medija zbog toga iskljuèivo ovise o angažmanu zainteresirane javnosti koja se valjanom reakcijom odnosno reagiranjem treba usmjeriti prema analizi problema imajuæi u vidu neke, opæom praksom zanemarene èinjenice.
    Jedan novinar ne znaèi svi novinari, niti jedan kritièar ne znaèi svi kritièari. Skup novinara i kritièara, njihovo pojedinaèno djelovanje kao i njihov skupni efekt u odreðenom mediju artikulira ureðivaèki tim: neposredni urednik redakcije, struèni kolegij, odnosno glavni i odgovorni urednik.
    Prozivajuæi, trebamo znati koga toèno i zbog èega prozivamo. Reakcijom ošteæene strane pogrešna æe se informacija po uzusima struke ispraviti valjanom, uz ispriku medija. Struèni tekst nasuprot tome, komentar, esej ili kritika u sluèaju èitateljeva neslaganja trebaju se nastaviti polemièkom i korektnom raspravom, koja je kod nas neuobièajena, a ako se i dogodi, nesklona je argumentima i nažalost je, kao po pravilu ad hominem intoniran protunapad, u kojem nestvarni crno bijeli zastiru stvarne nijanse.
   

Kritike ne mora biti

Osobni interes može biti direktan povod reakciji ili raspravi ali ne može biti dovoljan razlog kritici medija. Moja izložba, koncert, knjiga... nije dobila adekvatan medijski prostor ili nije dobila valjanu kritiku. Treba sagledati i pozadinu. Svakom valjanom medijskom praæenju odreðenog dogaðaja prethodi isto tako manje ili više valjana obavijest medijima. Odnosno, osoba zadužena za kontakte s medijima, treba biti profesionalac, da bi mediji do kraja profesionalno plasirali odreðenu informaciju. Èesto pojedinci i grupe, institucije ili udruge nemaju posebno educirane ljude koji bi bili zaduženi za njihov kontakt s medijima.
    Dnevne novine u principu nisu posebno zainteresirane za dogaðaje u kulturi, jer se njeguje trend prioritetno politièkih dnevnika, pa je i sama kultura time nužno ispolitizirana. Tim više, djelatnost u kulturi, osobe zadužene za kontakte s medijima treba biti ne samo struèna veæ i menadžerski adekvatna za public relation. Takva osoba treba moæi i znati obrazložiti ne samo što se dogaða, veæ i zbog èega je važno da mediji najavljenu manifestaciju adekvatno poprate. Informacije se medijima èesto podastiru u obliku pukih objava, anarhièno i nedovoljno jasno, a mnoge umjetnièke udruge i sami umjetnici nisu dovoljno educirani o primjerenom kontaktiranju medija.
    Pulski okrugli stol nadalje, pred nas postavlja pitanje o ažurnosti, prioritetima i toènosti informiranja.
    Ažurnost i toènost, podložni su polemici. Ali, u najveæoj mjeri ovise o veæ spomenutoj osobi koja je zadužena za kontakte s medijima, za pravovremen i dobro argumentiran prodor informacije na medijsko tržište. Ažurnost i toènost odnose se na aspekt informacije, što se pak struènog osvrta tièe, kritike, eseja i tome sliènih vrsta, pitanje je selektivnog kriterija samog autora teksta. Njegova je osobna procjena hoæe li uopæe, kada, i na koji naèin popratiti odreðeni dogaðaj. Uvriježeno je mišljenje da kritike mora biti. Takav pristup dakako, posve je pogrešan.
   

Nedostatan polemièki prostor

Prioriteti u novinarskom poslu ovise o stajalištu redakcije. Prioriteti u kritièarskom poslu, u idealnim uvjetima, ovise o osobnom stajalištu autora teksta.
    Nažalost. Pritisci na autore tekstova, bez obzira jesu li potekli od umjetnika ili same novinske kuæe, dio su svakodnevice i moralne, odnosno, struène odgovornosti tekstopisca.
    Kolièina teksta i broj tekstova promidžbena je dimenzija odreðenog dogaðaja, manifestacije, projekta. Mene kao likovnog kritièara to ne zanima jer sam u pravilu više zainteresirana piše li odreðeni tekst struèna osoba i kakva je kvaliteta toga teksta. Obujam ne garantira slavu temi. No, u saznanju sam da se takva problematika u mnogim europskim zemljama rješava plaæanjem svakog medijskog prostora koji nadilazi predviðeni opseg. Paralelne kritike istog dogaðaja nisu rijetkost, iako je, mnogo puta tehnièki nemoguæe objaviti dvije ili tri kritike razlièitih autora. Dnevne novine orijentiraju se po svojoj prirodi na brzu izmjenu protoènih informacija, i daleko manje na daljnju analizu, barem kada je kultura u pitanju. Politièka scena suprotno tome devalvira silnim umnažanjem kolumnista. Naš bi vapaj èini se, trebao daleko više biti usmjeren prema inzistiranju na kvaliteti izdavaèke produkcije specijaliziranih èasopisa za kulturu.
    To je ujedno i prvi dio odgovora na sljedeæe tematsko pitanje organizatora, koje se odnosi na slabu zastupljenost kulture u medijima. U tom bih se smislu složila sa zapažanjima koja istièu nedovoljan i neadekvatan prostor kulture u dnevnim medijima. Meðutim, takovo se pitanje teško rješava za okruglim stolovima i na tribinama, kao i na zatvorenim strukovnim susretima. Ne rješava se naravno, niti u èasu kad' veæ voda doðe do grla. Pitanje je to permanentno angažirane javnosti i struke u nedostatno prisutnom polemièkom prostoru. Umjetnici, struka i konzumenti kulturnih stranica uglavnom šute i problem rješavaju u zatvorenom krugu. Zanimljivo je promatrati koliko se tekstova javlja u rubrici reagiranja na temu kulture, a s druge strane, koliko njih na temu politike. Oèito je senzibiliziranje javnosti na politièka dogaðanja urodilo plodom.
   

Afera otkriva fenomen

Kultura je tako ostala nedodirljiv, zatvoren i umrtvljen poligon za igru izmeðu umjetnika i kritièara, u kojoj nije ostavljeno dovoljno prostora za druge. Èesto se u malobrojnim reagiranjima na temu kulture govori o SVIMA, ili se misli samo na JA. Izmeðu Svi (što ne postoji) i Ja (što je u krajnju ruku nebitno) postoji mnogo ljudi koje treba uvažiti. Ili se pak ti ljudi trebaju odvažiti.
    Afera je nadalje, na popisu bitnih medijskih i medijski atraktivnih dimenzioniranja stvarnosti.
    S time u vezi, rekla bih nešto krajnje rizièno. Naime, medijsko praæenje takozvanih afera bilo je u mnogim sluèajevima višestruko korisno, uz napomenu da se korisnost nije adekvatno iskoristila u daljnjem postupku. Kako?
    Novinar otkriva aferu. Afera razotkriva aktere. Akteri nisu anonimni. Akteri su u odreðenim aferama protagonisti specifiènih nepravilnosti (najèešæe struènih ili moralnih). Time se eto upalilo svjetlo u sobi punoj nereda. Sada je na redu struka i javnost. Treba se ukljuèiti. Treba nastaviti raspravu. Treba potpomoæi sankcioniranje nepravilnosti. Najèešæe, afera koja je bila provokacija puno širem problemu, ostaje kao nakratko osvijetljena nepodopština, koju æe neumoljiva birokracija, institucionalizam, strah pojedinaca od društvenih sankcija, razna lobiranja i sveprisutna politizacija svekolikog našeg života, naprosto ušutkati.
    Dakle, ne samo da nije štetno, veæ je dapaèe i iznimno korisno pratiti afere. Nisam sklona vjerovanju da novinar sam od sebe stvara afere. Za takvo što trebao bi se koristiti nebrojenim lažima, što je za njegovu karijeru u krajnjem sluèaju kratkoroèno korisno.
    Ne smatram distanciranje od afere, vrlinom umjetnika i kulturnih djelatnika. Takvo distanciranje prepoznajem kao liniju manjeg otpora. Jer afera po pravilu krije bitan aspekt nekog društvenog fenomena. Ako ne dozvolimo da se društveni fenomeni prikažu u punom svjetlu, onda æemo se sljedeæih tristo godina èudom èuditi što svi znaju za Thompsona, a poneki ne znaju za De Cirica ili Brhamsa.
   

Ekskomunikacija znanosti

Ako ne dozvolimo da nam afere razotkriju nepoštovanje zakona, opet æemo se sljedeæih tristo godina èuditi kako su Neki dobili Sve, a Neki Ništa. Senzacionalizam je nešto sasvim drugo. Stekao je na žalost prioritetno mjesto u medijima. Meðutim, ono što zanima medijske menadžere tržišna je dobit. Senzacija kotira visoko. Kao smrt i pornografija. A novine bez tiraže propadaju zajedno sa svim svojim uposlenicima. Mnogi su mediji tako, zbog diktata tržišta postali obièni mutanti svoje, nekada svjetlije prošlosti.
    Slijedom predloženih tema nadasve zanimljivo pitanje, odnosi se na prisutnost teoretièara umjetnosti u medijima. Teorija umjetnosti naime, spada u znanstvene discipline i u medijima dobiva upravo razmjerno neadekvatan prostor ostalim znanstvenim podruèjima.
    Široka javnost zainteresirana je za znanstvene rezultate, a ne za mukotrpna znanstvena istraživanja. Popularni su alternativni trendovi nasuprot svijetu znanosti, a široko tržište su osvojili brzim rješenjima. Živimo u svijetu gdje se umjetnikom zove svatko tko je sam sebe prozvao umjetnikom. I s te strane opet, teorija umjetnosti kao znanost koja se opire zabunama i zabludama ostaje nepoželjna. Nepoželjnost se èesto manifestira kao prigovor tobožnjoj nerazumljivosti.
    Umjetnici su ti koji bi trebali konzultirati struènu literaturu s podruèja teorije umjetnosti u daleko veæem opsegu od šire javnosti. Udruge umjetnika i njihove strukovne organizacije pokazuju daleko manji interes prema teoriji umjetnosti od medija. Jer u medijima su se tu i tamo znala odškrinuti vratašca.
    Umjetnici trebaju biti svjesni razlike izmeðu teorije umjetnosti i manje ili više pohvalnih tekstova o njihovu radu, na isti naèin kao što moraju biti svjesni razlike izmeðu osvajanja umjetnièkog tržišta i osvajanja teritorija neke buduæe povijesti umjetnosti. Odluka povlaèi odreðene konzekvence.
   

Šutnja je iskaz tolerancije

Može li se zakljuèiti pitanjem: zašto se bojimo medija?
    Nepismenih i polupismenih novinara i nekompetentnih kritièara u medijima ima. Ni manje ni više negoli u bilo kojoj društvenoj i javnoj djelatnosti. Uposleni su s vezom ili bez nje, i nisu neposredni krivci za svoje uhljebljenje. Struka i javnost je šutnjom odobrila njihov nedodirljivi status, nervozno oèekujuæi da æe se stvar riješiti sama od sebe. Bez argumentiranog prozivanja oèito je, nitko se neæe odazvati.
    S druge strane, moram nažalost konstatirati, da se tijekom petnaest godina suradnje s jednim dnevnim novinama nikada nisam srela sa sluèajem koji pokazuje snagu medijskog utjecaja unutar medijskog prostora koji je namijenjen kulturi, snagu koja bi korigirala nebrojene postupke nekompetentnih ljudi koji su kulturi prièinili ogromnu štetu.
    Nije problem u žutom tisku, nego u svim onim ljudima koji ga uvažavaju. I nije problem u nesuvislom govoru medija, nego u onima koji ga toleriraju. Šutnja naime i uvažava i tolerira. Šutnja odobrava.
    Mnogi su nebulozni tekstovi u novinama prešuæeni. Mnogi su briljantni tekstovi prešuæeni. Ako se kadikad i èuje glas izvana, najèešæe je to samo prosvjed direktno prozvane osobe. Svi volimo èitati istinu o drugima, a o sebi samo najbolje, kao da smo mrtvi.
    Nepošteno je u tom smislu oèekivati permanentno podastiranje hrabrosti od javno angažiranog tekstopisca kojem se u svakom kritiènom èasu njegova ukazivanja na odreðeni problem, šutnjom otkazuje potpora. Nedostatak potpore opæevažeæim interesima, oduzima nam pravo na oèekivanje povoljnih rješenja za svoje, osobne interese. Naposljetku, šutnjom se izjednaèava loš i dobar autor. Ne možemo živjeti ugodno zavaljeni u svoj strah od politièke i institucionalne degradacije, istovremeno oèekujuæi visoko civilizirani razvoj medija.
   
    (Tekst je u cijelosti preneseno izlaganje likovne kritièarke Nataše Šegote Lah, održano za Okruglim stolom kojeg je organiziralo HDLU Istre u Puli, 30. studenoga 2002., s temom »Kultura i mediji«) 

 

Povratak