Blijeda lica traže autora

15.01.2003.

Preciznije, u dvanaest godina na ekranu se izmijenilo – ako nas sjeæanje ne vara - 24 voditelja "Dnevnika", ne raèunajuæi privremene zamjene i blijede surogate. Koga nema, neka se javi...
Urednici Hrvatske televizije u paniènoj su potrazi za novim voditeljima Dnevnika. Potjera je zasad zapela na Zoranu Šprajcu, iako se i dalje traga za Jozom Barišiæem. Dva para otmjenih motrištaraca zavladat æe tako televizijskim tržištem: Miljenko Manjkas i Mirjana Hrga u pola osam na Novoj TV, Šprajc i Barišiæ u pola osam na HTV-u. Ne možete promašiti.
No, to je šlagvort za jednu drugu prièu. Ovom prilikom vratimo se na Prisavlje i zakljuèimo kako se njegovim kancelarijama još uvijek vuèe onaj opori vonj fascinacije središnjim Dnevnikom.
Uplašeni moguænošæu da nova lica Nove TV oduzmu gledanost prisavskom mastodontu, uredništvo HTV-a mahnito zaviruje u najtamnije kutke HRT-a u potrazi za novim licem stare TV. I eto ga, iz mraène komore izronili su Goran Miliæ i njegov pulen Zoran Šprajc. Nekadašnji Manjkasov, a sada Miliæev miljenik postat æe tako posljednja perlica na bisernoj niski voditelja središnjeg Dnevnika od 1990. godine naovamo. Preciznije, u dvanaest godina na ekranu se izmijenilo – ako nas sjeæanje previše ne vara - 24 voditelja Dnevnika, ne raèunajuæi privremene zamjene i blijede surogate. Koga nema, neka se javi.
Uglavnom, promjenu vlasti 1990. godine u urednièkoj ekipi Dnevnika doèekala je "stara garda" koju su èinili Gradimir Agbaba, Ankica Barbir-Mladinoviæ, Drenislav Žekiæ, Mladen Stubljar i Branimir Dopuða. Prvih mjeseci ta je ekipa strpljivo èekala da nova vladajuæa garnitura krene u èistku. Nije trebalo dugo, a s Prisavlja su nestali Žekiæ i Agbaba, prve žrtve nove vlasti. Ankica Barbir-Mladinoviæ privremeno je sklonjena u "hladovinu" dok se njezino ime nije našlo na drugoj listi nepoželjnih. Ubrzo je i ona napustila Prisavlje, a Mladen Stubljar, još jedan od voditelja Dnevnika, premješten je na druge zadatke. Otada mu se gotovo izgubio trag, vraæao se na mahove u reportažama i kratkim gostovanjima na ekranu.
U osvit rata opstao je tek neprimjetni Branimir Dopuða. Njegovo voðenje Dnevnika prelilo se i u ratnu 1991. godinu kada je ostao zapamæen po onoj èuvenoj odjavnoj replici: "Pozdrav hrvatskim braniteljima, ma gdje bili". Likom neprimjetan, uvijek u sjeni, samozatajan i krotak, Dopuða je postojano izgurao period kad su se na portama Hrvatske televizije krojili pozamašni popisi nepoæudnih.
Društvo mu je pravio još jedan èinovnièki tip, Mladen Lackoviæ. Takoðer voditelj bez osobite karizme, buduæi glasnogovornik MUP-a i, još zanimljivije, djelatnik Ureda za nacionalnu sigurnost, vijesti o bjesomuènim napadima JNA i srpskih snaga na hrvatske gradove i sela odraðivao je bez veæe ambicije, ali i zamjerke. Same vijesti bile su dovoljno grozne.
Tada je došlo vrijeme i za nova lica. Elizabeta Gojan pridružila se Mirjani Rakiæ, jednoj od rijetko autoritativnih, karizmatiènih novinarki i voditeljica Dnevnika. I ona je bila jedna od rijetkih preživjelih na prisavskoj splavi nakon kadrovske èistke, èuvajuæi dragocjena zrnca profesionalizma u medijskoj kuæi nad kojom se postojano nadvijao politièki mrak.
Pomoæ na tom putu dobila je u Elizabeti Gojan, njezinoj legitimnoj nasljednici. Kakvo je to osvježenje bilo! Novo lice, pa još i obrazovano, artikulirano te nadasve uvjerljivo nudilo je nadu da bi ta Hrvatska televizija mogla još i dobro ispasti. Sve dok zavjesu nisu spustili politièki komesari na Pantovèaku.
Rat je završio, a poèeo je rat za opstanak na vlasti. Hrvatska televizija u toj je borbi postala izuzetno korisno pomagalo, a što je rat odmicao i postajao sve brutalniji, tako se i televizija iz obiènog štapa pretvorila u invalidska kolica koja su osakaæenu vlast uspješno vodila kroz izbore.
Na tom putu Mirjana Rakiæ i Elizabeta Gojan postale su glavnom smetnjom. S ekrana su odavno nestali Dopuða i Lackoviæ, a ubrzo je red došao na dvije ugledne novinarke. Obje su zatoèene u vanjskoj politici, što je iskusnija kolegica primila puno spokojnije od buntovne Elizabete Gojan. Ona je smjenu jako teško primila, neki su skloni zakljuèiti da ju je ona zapravo koštala velike karijere, ali bio je to zadnji buntovni glas profesionalizma na Prisavlju. Koji je brzo ušutkan. Ekran su preplavili novi igraèi željni svog komadiæa karijere.
Nikola Kristiæ ubaèen je u Dnevnik na èuðenje kolega i gledatelja. Sportski novinar zaglavio je u vruæoj fotelji u pola osam, što je mogao biti dobar zalog za buduænost, ali kasniji Kristiæev put pokazao je da on taj dar nije dobro iskoristio. Anoniman je došao, anoniman je i nestao.
Zato je njegov "blizanac" Saša Kopljar došao ostati. Dok se Kristiæ godinama kobeljao negdje na margini sportske redakcije, Kopljar je shvatio ozbiljnost ponude i odluèio ju je iskoristiti. Korektan i obièan, bio je savršen nadomjestak za karizmatièni par Rakiæ-Gojan. Savršen za vlastodršce koji su originalnost kažnjavali, a vjernost nagraðivali. Kopljar nije bio jurišnik, veæ onaj postojani pješak negdje u sredini borbenog reda. Ne istièe se, ali ni ne popušta.
Zato je iznimka bila Ljiljana Bunjevac-Filipoviæ. Ona se isticala i propuštala na sve strane. Kao takva nije bila pretjerano korisna, ali Tuðman ju je volio, ona njega još više, pa se ta slatkasta ljubav zavodnièki prelijevala s ekrana na vjerno gledateljstvo.
Upravo zbog toga, skloni smo s veæim simpatijama gledati na one nevjerojatne lapsuse (zaboga, ni jedna najava izmeðu priloga nije prošla bez brljotine!), odmahnut æemo rukom na onu ciku i vrisku u izbornim stožerima HDZ-a kad samo što nije sletjela Tuðmanu u krilo, jer to su bile granice njezina novinarstva.
Bila je odana ideji, baš kao i mnoštvo drugih novinarskih jurišnika, ali na jedan simpatièniji naèin, onako malo luckast. Kad je ona govorila (a bolje da nije), èak su i one Kosovèeve i Rorine najave umilno zvuèale.
No, dobro, i Ružica Andabaka dala je svoj obol partijskoj stezi, posluživši kao isprani staniol omotan oko neugledne hrpe stranaèke propagande. Teško je netko to mogao shvatiti kao poklon. Izdržala je do udaje, kasnije se, kao Ružica Reniæ, na ekranima pojavljivala mnogo rjeðe.
Na kraju, unatoè takvim voditeljima Dnevnika, a vjerojatno upravo zbog njih, HDZ je napokon izgubio vlast. A time i zavodljivu igraèku kao što je Hrvatska televizija. Nje se sada doèepala nova politièka garnitura. I stvari su krenule iznova, samo mnogo blaže.
Popisi nepoæudnih koji se svakom smjenom vlasti distribuiraju portama na Prisavlju, odjednom su se stanjili. Odlazaka nije bilo, osim nekoliko pojedinaènih, a priliku da se okušaju na najtežoj od svih sprava dobili su novi snagatori – ekipa iz Foruma 21.
Elizabeta Gojan pobjegla je od Dnevnika kao pretuèeni pas od korbaèa, pa su u ring stupili novi deèki. Dubravko Merliæ (plave gaæice) i Tihomir Ladišiæ (bijeli dres, crvene pruge). Njihovim dolaskom ponovno je aktivirana veæ zaboravljena praksa da Dnevnik vode njegovi urednici. Tako je nastao autorski Dnevnik.
Bilo je neophodno osvježenje. Ljudi koji su se godinama zalagali za profesiju konaèno su dobili priliku pokazati to u praksi, odnosno oprati umrljani obraz HTV-a. Na žalost, Ladišiæ je vukao teško naslijeðe sudjelovanja u izbornom stožeru SDP-a i HSLS-a, dok se od Merliæa, legendarnog voditelja emisije Slikom na sliku, oèekivalo èudo. Jasno, ono se nije dogodilo.
Baš kao i treæesijeèanjska vlast, dvojac novinara istopio se u velikim oèekivanjima i unutarnjim trvenjima, o kojima je ovom prilikom izlišno ponovno razglabati. Uglavnom, prvi se povukao Ladišiæ, dok je Merliæ pukao nakon sukoba s Mirkom Galiæem. Nakon samo par dana pukao je i njegov prijatelj Vedran Beniæ. Dopisnik HTV-a iz Dubrovnika stigao je na Merliæev nagovor u Zagreb, sjeo pred kameru u pola osam, otvorio usta i... Pobjegao nazad na more. Naglasak je bio toliko izražen da je nakon žestoke reakcije kolega, gledatelja i kritike Beniæ brzo odustao.
Nova urednièka ekipa odustala je nakratko do forme autorskog Dnevnika, ukopavši u vruæu fotelju Hrvoja Kelèeca i Renata Kuniæa, ali uspjeh je opet izostao. Dnevnik nije bio bolji, odnosno nije bio dobar koliko se to željelo. Brutalni utjecaj politike je odstranjen, sad su se sporovi vodili oko nijansi: u kojoj æe minuti Dnevnika nastupiti Mesiæ, u kojoj Raèan i zašto nitko ne zove Tomèiæa. Uglavnom, trice i kuèine.
Dugo se tražila dobitna kombinacija. Kako se kojem uredniku upalila lampica, tako su se u Dnevnik dovlaèili novi ljudi. Malo pomalo, desetgodišnji krug se zatvorio: zavladali su opet bezlièni èitaèi blesimetra. Vladimir Ronèeviæ neodoljivo je evocirao duh Mladena Lackoviæa, dok se Tomislav Špoljar nije uspjeo primaknuti karizmi èak ni jednog Branimira Dopuðe. Prevladala je korektnost i – dosada. O Dnevniku se više nije pisalo (dobra vijest), ali nije ga se više ni s pažnjom gledalo (opet dobra vijest).
Trebalo je osvježenje. I ono je stiglo u liku Branke Slavice i Melinde Kurilj. Osvježenje za oèi, ali ne i za uši. Nitko nije slušao što govore, veæ je nacija razmišljala o krvavim oèima Branke Slavice (je li plakala ili je to ipak konjuktivitis?) i odjeæi Melinde Kurilj (što Jasna Ulaga-Valiæ ima protiv nje?).
Zato je Nensi Brlek uzeta zdravo za gotovo. Lijep glas i uvjerljiv nastup bili su dovoljni da opet u miru gledamo taj nesretni Dnevnik. Nensi je stekla znatan krug obožavatelja, kod nekih èak i kultan status (svi, èast iznimkama).
U toj konkurenciji Katja Kušec nije imala šanse. Istina, pokušala je potaknuti maštu muškog dijela publike evocirajuæi fizièku sliènost sa Samanthom iz serije Seks i grad, ali dalje od toga nije otišla. Zapravo, za veliki dio publike Katja Kušec još uvijek nije uspjela prerasti okvire emisije Hrvatska danas. Za središnji Dnevnik ipak treba nešto malo više. Autoriteta, uvjerljivosti, karizme.
Toga, èini se, u dovoljnim kolièinama ima Danko Družijaniæ. Ili smo svi mi malo previše gladni? U svakom sluèaju, još od Merliæa (pojavom) i Stubljara (nastupom) nitko se nije toliko približio idealu dobrog voditelja središnjeg Dnevnika. Dobro, netko ne voli dozu prepotencije, drugima se ne sviða ciniènost i katkad neumjesan smješak, ali Družijaniæ otvara Dnevnik kao da ima nešto reæi, a zatvara ga tek kad je sve rekao. Nije idealan, ali još èekamo boljeg.
Sudeæi po svemu prethodno nabrojanom, teško da æe se on uskoro naæi. Pored Nensi Brlek i Danka Družijaniæa, samo autodestruktivci mogu se paliti na Šprajca i Barišiæa. Jer, u tom sluèaju opet æe hodnicima Prisavlja odzvajati ono èuveno pitanje: "Kako se ono hrvatski kaže: Irak ili Iran?".

 

Povratak