S Vrdoljakom je poèeo pad HTV-a

30.01.2003.

Ova je godina za Sašu Zalepugina jubilarna. A trebala bi biti i za HRT. Standarde koje je on postavio prije trideset godina, pokrenuvši emisiju Nedjeljno poslijepodne, još uvijek su neponovljivi obrazac dobro ureðene i voðene mozaiène emisije. Takve su i ostale njegove emisije (Sastanak bez dnevnog reda, Dobar dan, Program plus), koje su iskakale iz programske sheme tadašnjega hrvatskog medija. No danas kada s njim razgovaramo o tim danima, Saša æe se prisjetiti izreke jednoga svog prijatelja: "Onog èasa kad se digneš samo malo iznad prosjeènog novinara, odsjeæi æete kao šimšir!".
Mislite li da ste prerano otišli u mirovinu?
Mislim, zato što sam otišao onda kada sam možda najviše znao o televiziji, jer sam akumulirao svoje osobno iskustvo i iskustvo drugih.
Proživjeli ste dva teška razdoblja na Hrvatskoj televiziji. Mislim na l978. i l99l. godinu. Što vam se zapravo dogaðalo iza ekrana?
To je dosta jednostavno, ali i kompleksno objasniti. Jednostavno je zato što sam tada s emisijom Nedjeljno poslijepodne izletio u televizijsku orbitu. To je emisija koja je apsolutno jedna od najgledanijih emisija u povijesti Televizije, ali je, prije svega, u mojoj vlastitoj kuæi izazvala toliko ljubomore i otpora da je na kraju proglašena prozapadnom i malograðanskom te da ne njeguje tradicije revolucije, socijalistièkog rada itd. Pokušali su me prvo na fin naèin uvjeriti kako bih trebao ubaciti u emisiju alktualne teme iz politike, koja je uvijek - preko popularnih emisija – željela doæi do gledatelja. Naravno, to sam uporno odbijao, bježao sam od informativnog programa koji je bio dirigiran. Pokušavao sam živjeti u svojoj oazi, koju sam stvorio sa svojim suradnicima, u želji da uèinimo nešto o èemu sam davno èitao, što je u nas bilo potpuno nepoznato, a to je tzv. totalna televizija. Tako sam l978. stavljen "na led" prvi put, a l991. ponovno sam zabranjen, ali – zauvijek.
Postoji li nekakav sukob, nešto konkretno što je prethodilo vašem stavljanju na led 1978. godine?
Da, to je susret s poznatim umirovljenim generalom koji mi je održao "predavanje" o tome kako moja emisija kvari omladinu. I onda me je pitao zašto on ne bi, recimo, kratko, 20, 30 minuta prièao svoje uspomene iz rata, pa da mladi ljudi shvate što je bilo. Rekao sam mu da za to postoji emisija koja se bavi tzv. njegovanjem revolucionarne tradicije te da ode tamo i to napravi. Odbio je to rekavši da se to ne gleda, na što sam replicirao: "Znate zašto se ova emisija gleda? Zato što takvih stvari nema". Otišao je i, naravno, tužio me. Znaèi, pokušavao sam naivno živjeti u jednom izoliranom prostoru, meðutim, nije se dalo. I onda, da apsurd bude veæi, kad sam èetvrtu godinu zaredom bio proglašen najboljim voditeljem najbolje emisije, maknut sam, jer sam se, tobože, "umorio". Meðutim, desetak drugih emisija, koje nitko nije gledao, nisu se umorile; nitko o njima nije vodio raèuna, jer nikoga nisu dirale.
"Nedjeljno popodne" je ukinuto. Što je s vama bilo?
Tri godine nisam ništa radio.
Godina 1991. bila vam je, meðutim, još teža...
To je nešto što je meni i dandanas neobjašnjivo. Poèela je jedna temeljita destrukcija svega što je Televizija imala, u smislu kvalitete, a imali smo zaista vrlo visoku kvalitetu programa, po èemu smo bili vrlo blizu europskim televizijama, osim Informativnog programa koji je uvijek bio depandansa CK, tj. politièke vlasti. Ali, ostali programi, Zabavni, Dramski, Dokumentarni, bili su zaista na visokoj razini. Destrukcija je poèela, nažalost, dolaskom Antuna Vrdoljaka koji je, po mnogima, na neobjašnjiv naèin napravio neke stvari koje su jednostavno bile poèetak pada Hrvatske televizije.
Što mu zamjerate?
Najedanput je udario u glavu pa je Televiziju nazvao "katedralom hrvatskog duha", pa je onda, nakon toga, sebe proglasio "Atilom, bièem Božjim", pa onda "Tuðmanovim gromobranom", dok ga na kraju njegov stranaèki kolega, a prethodnik na mjestu direktora Televizije Hrvoje Hitrec, nije nazvao "dvorskom ludom". Vrdoljak je imao jednu opsesiju da treba pobacati sve one koji bi mogli biti "petokolonaši". To je 300-tinjak ljudi. Tom suludom odlukom Vrdoljak je nesvjesno obavio za raèun jugogenerala najveæi petokolonaški udar na Televiziju. Ono što agresori nikako nisu mogli uèiniti oružjem, Vrdoljak je to uèinio dekretom. Ostaviti Televiziju bez tolikog broja kvalificiranih novinara, a na frontu slati sekretarice iz raznih redakcija, bilo je stvarno suludo.

    
1991. godine poèela je jedna temeljita destrukcija svega što je Televizija imala, u smislu kvalitete. A imali smo zaista vrlo visoku kvalitetu programa, po èemu smo bili vrlo blizu europskim televizijama, osim Informativnog programa koji je uvijek bio depandansa CK, tj. politièke vlasti. Ali ostali programi, Zabavni, Dramski, Dokumentarni, bili su zaista na visokoj razini. Destrukcija je poèela, nažalost, dolaskom Antuna Vrdoljaka koji je, po mnogima, na neobjašnjiv naèin napravio neke stvari koje su jednostavno bile poèetak pada Hrvatske televizije
 
    

To se pokušavalo opravdati tzv. neprijateljem iznutra...
Mogu povjerovati da je na Televiziji bilo desetak ljudi koji možda nisu htjeli Hrvatsku, ali ako je netko ostao za vrijeme rata i htio služiti Hrvatskoj, onda je to trebalo objeruèke prihvatiti i, naravno, uz nužnu kontrolu u uvjetima rata, iskoristiti sav taj potencijal, a ne uništiti kadar koji se stvarao godinama. Onda, osim toga, tu su bili apsolutni èudni kriteriji. Ostali su neki ljudi koji su bili vrlo visoko rangirani partijski kadrovi, a odletjeli su ljudi koji s Partijom nisu imali nikakve veze, npr., Tomislav Jakiæ, koji nikada nije bio u Partiji.
Kako ste vi proživjeli to vrijeme?
Doslovno: pet godina nisam ništa radio. Nisu me mogli izbaciti jer sam imao preveliki radni staž, pa sam primao smanjenu plaæu. Osjeæao sam se vrlo jadno. Zatim sam otišao u Krizni štab grada Zagreba, kod Vedriša, i tamo radio dvije godine kao dragovoljac. Nisam mogao sjediti kod kuæe, dok je okolo rat, tako da mi je savjest mirna, ali žao mi je što nije iskorišteno moje znanje, što od mene nitko nije tražio pomoæ u smislu savjeta ili obrazovanja mlaðih kolega. Dakako da je to nekim mojim kolegama, koji se nikada nisu popeli više od prosjeka tri, dobro došlo, ne samo moj nego odlazak masu ljudi. To je bila šansa da oni doðu na naša mjesta, i to se dogodilo.
Poslije "Tv mreže", gdje ste nakratko bili angažirani, suraðivali ste sa Slovencima. Što ste za njih radili?
Na POP televiziji napravio sam projekt emisije sliène Nedjeljnom poslijepodnevu. Slovenci su vrlo pragmatièni ljudi. Rekli su: "Zašto bismo mi otkrivali toplu vodu kad Saša Zalepugin to zna". Napravio sam projekt, bio sam nekoliko mjeseci supervizor, dok se emisija nije uhodala. Na slièan naèin uspostavio sam vezu s Televizijom Bosne i Hercegovine. Vidjet æemo hoæe li se to realizirati ili ne.
Što bi danas za vas mogao biti televizijski izazov?
Buduæi da je danas politièka, demokratska, društvena situacija takva da pruža nevjerojatno mnogo moguænosti, kud æeš veæi izazov. Bilo što da se takne, a možete slobodno, ili manje-više slobodno, uæi u bilo koju poru društva, a ne dirigirano kako vas netko vodi, stotine tema jednostavno vapije da ih se obradi, poèevši, primjerice, od sudbina ljudi koji su bili u ratu, koji su ostali bez igdje ièega, i bez posla. Trebalo bi otiæi u njihove kuæe, razgovarati iskreno s njima, pitati ih što su oèekivali, što su dobili..., gdje se nalaze u cijeloj toj prièi o hrvatskoj domovini. Tu i tamo se naème taj problem, ali on nije dokumentaristièki obraðen. A televizija je, meðu ostalim, dokumentaristika. Prema tome, ako se novinar hoæe dokazati, on æe napraviti dobar prilog. To ne mora biti emisija, kao što svi ne moramo biti urednici emisija. Unutar jednog mozaika društvenog dogaðanja u ovoj zemlji ima toliko tema. Recimo, sad mi pada na pamet, je li ikada itko otišao do branitelja, Srba, kojih je bilo, koliko znam, oko 2000, i razgovarao s njima. Pa, èekajte, nije baš sve bilo crno-bijelo. Da ne govorim o ekonomskim temama, da ne govorim o onome što najviše nedostaje Televiziji, a što su izvrsno poèeli Denis Latin i Goran Miliæ. Mislim da im u tom pogledu treba podignuti spomenik na Televiziji. To je istraživaèko novinarstvo. Ali ne, kao što sam èuo da se predlaže, da se utemelji redakcija. Svaka redakcija mora imati svoj istraživaèki tim. Jer, zaboga, i u zabavnoj glazbi, kad idete malo dublje sociološki, možete iskopati takve nevjerojatne stvari o tome što se sve u pozadini toga dogaða, a ne pokazati samo najnoviji album, zbog èega bismo mi, skoro, trebali padati nièice samo zato što netko ima novi projekt. Baš me briga za to.
Kakvo je vaše mišljenje o današnjim mozaiènim emisijama?
Rekao sam veæ nekoliko puta: mozaik je forma. To vam je otprilike isto kao kad poslažete na švedeski stol jela. Ako su sva jela od ribe, onda znaèi da æe samo pola ljudi biti zadovoljno, ako su jela samo od slatkovodne ribe, imat æete još manje zadovoljnih ljudi. To znaèi, pitanje je koliki je izbor onoga što nudite, a dopustite meni da uzmem onaj komad koji æe mi najviše odgovarati. Dajte mi moguænost da kroz televizijsku tehnologiju uðem u nekakva podruèja koja me do juèer uopæe nisu èak ni zanimala, ali æe me poèeti zanimati, jer mi je predoèeno, jer mi je stavljeno na tanjur. U tom smislu, mozaik kao mozaik je forma, èitava je televizija u biti mozaik, sastoji se od razlièitih stvari. Jer mi, hoæemo-neæemo, imamo jedan ekran, u Hrvatskoj èetiri milijuna ljudi, u svijetu šest milijardi, a svaki od nas ima razlièite interese. Što više tih razlièitih interesa pokrijete, vi ste bliže nekakvom ispunjenju svoga cilja. U tome je tajna.
Zašto vas na Hrvatskoj radioteleviziji ne slijede, kada se vaša forma pokazala tako uspješnom?
Ma, nikada me nitko nije ništa pitao. Ili se ljudi boje ili misle da bi bila umanjena njihova vrijednost, ako im ja budem suradnik ili savjetnik. Ja bih bio sretan da mi netko tko je iskusniji, pametniji od mene kaže nešto.
Je li "Glamour" barem malo na vašem tragu?
Apsolutno. Siniša Svilan je jedan od rijetko talentiranih novinara, koga sam upoznao na TV mreži. On je tada bio novinar-poèetnik. Kada sam ga poslao po tri teme, donio ih je šest. On vidi stvari koje drugi ne vide.
Nikada niste voljeli svoju ulogu voditelja. Ipak, recite, vidite li nekog svog nasljednika na HTV-u?
Na žalost, u bliskoj buduænosti ne. Neshvatljivo mi je da ljude kakve smo imali, koji su vrsni voditelji, kao što su Oliver Mlakar i Helga Vlahoviæ, nemaju nasljednika. Žalosno je da Televizija nje uspjela u tome. S toliko aparata kojim raspolaže trebala je svaki dan, svaki mjesec organizirati audicije, sve dok ne naðe nešto što bi se onda moglo tesati. Ne možete dovesti i nedovoljno pripremljene ljude pustiti na ekran. Onda ste ga upropastili. Neæu spominjati imena, ali imamo na Televiziji nekoliko takvih poludoraðenih voditelja koji misle da su voditelji. Nisu. Sebe nikada nisam smatrao voditeljem. Bio sam urednik, ali sam, u nedostatku drugoga, išao i mucao, tucao, samo zato da se nešto oživi, da se nešto dogaða. Oèito se to ljudima sviðalo.

    
Nikada me nitko na HTV-u nije ništa pitao. Ili se ljudi boje ili misle da bi bila umanjena njihova vrijednost, ako im ja budem suradnik ili savjetnik. Ja bih bio sretan da mi netko tko je iskusniji, pametniji od mene kaže nešto. Nažalost, u bliskoj buduænosti ne vidim svog nasljednika. Neshvatljivo mi je da ljude kakve smo imali, koji su vrsni voditelji, kao što su Oliver Mlakar i Helga Vlahoviæ, nemaju nasljednika
 
    

Za svoju emisiju "Nedjeljno poslijepodne", koju ste pokrenuli l973., rekli ste da je ona bila "prozor u svijet". Što bi danas naša Televizija, kraj satelitskog programa, mogla i trebala njegovati?
Informacija je danas sve i sva. Ona je uzela takva maha da èovjeku koji se bavi time, koji se, recimo, bavi Internetom, mozak stane kad vidi sve što je tamo pohranjeno. A zamislite što bi polupismenim ljudima, kojih je u nas još uvijek 50 posto, znaèilo da ih netko struèno, pedagoški vodi i da ih dovede do nekakvih osnovnih informacija koje su im dostupne, koje mogu razmjeti i koje poslije mogu pretvoriti u bazu odakle bi išli dalje. Drugim rijeèima, netko to mora temeljito, sustavno, pedagoški raditi, jer nema šanse da vi proèitate sve knjige koje su izašle ove godine, a kamoli sve ono što je izašlo prije. Stoga se struèno mora raditi taj izbor. Naravno, televizija mora ljude i zabavljati, i to kvalitetno. A to treba znati!
Kako gledate na trenutaènu situaciju, odnosno krizu na Televiziji?
U cijeloj toj prièi oko Televizije zaboravljeni su osnovni principi. Javna televizija ima tri glavne funkcije: prva je informacija, druga edukacija i treæe zabava. Društvo bi trebalo kontrolirati obavlja li ona te tri funkcije. Za sve tri funkcije važna je objektivna informacija. Dakle, odgajati ljude da bez pritisaka iznesu èinjenice onako kako su ih doživjeli, vidjeli, kakve jesu, s time da još uvijek postoji moguænost da se to prokomentira. Drugo, kad govorimo o obrazovanju, ono takoðer mora imati jedan predznak, mora biti struèno, toèno odreðeno što je to edukacija, što su to dometi znanosti, tehnologije..., bez ideoloških, vjerskih, politièkih ili bilo kakvih drugih naznaka; samo fakti koji æe biti baza za stvaranje informacija. Predznak treæeg segmenta, zabave, mora biti, recimo, kulturno-zabavni, što znaèi standard po europskim kriterijima. Jer za nekoga zabava može biti i pornografija. Prema tome, moramo znati što je to zabava koju pretplatom nameæemo ljudima, garantirati da je to stvarno nešto što se isplati gledati ili slušati. Umjesto toga trojstva, sada se najedanput postavljaju blokovi: jedni su "za", jer su politièki tako obojeni, drugi su "protiv", jer su opet drukèije politièki obojeni.
Što je s Vijeæem HRT-a? Veæ je svima jasno da ono vodi nekakvu svoju politiku. Kakva bi njegova uloga trebala biti?
Po mom dubokom uvjerenju, Vijeæe mora biti sastavljeno od struènjaka iz podruèja o kojima sam govorio: obrazovanja, zabave i opæe kulture. To moraju biti ljudi koji bi s pedagoškog stajališta vodili raèuna o tome postiže li Televizija svoje primarne ciljeve. Televizija mora služiti narodu. Kad to kažete, to zvuèi jako glupo i strašno profano, ali, de facto, tako je. Ona mora služiti onome kome je namijenjena i od koga uzima novac.
Od 3. sijeènja 2000. do danas, utjeèe li politika na Televiziju?
Mislim da politika utjeèe više iznutra nego izvana. Na Televiziji ima dosta kojekakvih relikta, raznih prijašnjih struja, koje su èak i unutar bivšeg sustava postojale kao struje, a sada su se jednostavno, pod drugim imenom, ponovno pojavile, èak i razmnožile. A da ne govorim o tome da tamo postoji sukob osobnih interesa u bici za položaje, vlast itd. Danas bi svi htjeli biti urednici, a svugdje u svijetu televiziju èine novinari. Najveæa kategorija koju možeš dostiæi je ime i prezime koje si stekao svojom reputacijom u novinarstvu. Ako novinar nema u sebi ugraðen element sociološkog pristupa onome što radi, to znaèi da bude od koristi onome tko to gleda, u smislu poboljšanja njegova saznanja, svjetonazora, onda mu netko drugi to mora dati ili nametnuti mu kao imperativ.

Razgovarala Anðelka MUSTAPIÆ

Povratak