Gospodo ministri, ostracirajte austrijske vlasnike!

31.01.2003.

Tekst koji slijedi nije ugrožen tzv. sukobom interesa. Naime, ja nikada nisam bio zaposlen ni u jednom novinskom glasilu. Svoju sam slobodu (èak i samome sebi) dokazivao tako da sam svoje tekstove objavljivao u glasilima suprotstavljenih strana. Zato i ovaj tekst shvaæam kao jasni i ni po èemu furtimaški istup. Ne pripadam nikome osim interesima Hrvatske.
    Stoga ova tema nije ni žuta kakvima se u nas krste svi pokušaji razoblièavanja naše monstruozne zbilje, ali upozoravam da je jednako crna kao naše horor-kriminalistièke prièe: od one o zlatnoj »deèici« s Knežije, pa sve do rodoljubne sage o narodnom heroju Maglovu, svjesno ne koristim lijepu rijeè junaka, jer je rijeè o notornom dileru s pukovnièkim(?) èinom.
    Poslije hladnokrvnih ubojstava prominentnih kriminalaca na zagrebaèkim ulicama, u toj, navodno hrvatskoj »metropoli« umoren je naposlijetku i kulturni dodatak jednih dnevnih i visokotiražnih novina.
    Kako u Hrvatskoj mrtvozornici štrajkaju (ili ne štrajkaju?), pa je utoliko problem utvrðivanja da li je netko ili nešto umrlo, prilièno problematièan, prema mojim informacijama i saznanjima u nedjelju 26. sijeènja AD »Veèernjakov« »Kulturni obzor« je poslije višegodišnjeg izlaženja definitivno zaklopio umorne (i nikada suviše vidovite) oèi.
   

Simptomatièna šutnja

Provedena je eutanazija, no razlozi nisu milosrðe, nego grubi materijalni interesi i kobno nerazumijevanje hrvatske javne scene (ne samo kulturne). Iako je »Kulturni obzor« tijekom svog izlaženja ponekad i bio neprovidan te jedva intelektualno dorastao vremenu i sredini i to mahom zato što se uvijek suviše konformistièki oslanjao na interese vlasti i na nejake suradnièke snage iz redova svojih uposlenika, smrt nije bila prirodna nego je u najmanju ruku nasilna i izvršena s predumišljajem.
    Smrt je nastupila, kao što bi rekao A. G. Matoš, »krišom«, a umorstvo u redovima uposlenika prihvaæeno sauèesnièki – potajice, jer iako se u listu raspravljalo o sudbini dodatka i znalo se kamo se smjera i premda je u uredništvu odluèeno da se prestanak poprati nekakvom (sramotnom) bilješkom, nitko nije smogao hrabrosti (niti je imao osjeæaj odgovornosti) da ovaj primjer tranzicijskog »umorstva« poprati nekakvim »partacetlom« kojeg bi umjesto vlasnika Austrijanca potpisali barem neki od »ožalošæenih« uposlenika.
    Uza svu simptomatiènu šutnju (ona pokazuje vrlo upitan stupanj slobode) uposlenika i zabrinjavajuæe lagodnu neupuæenost hrvatske javnosti, jedan od malobrojnih hrvatskih projekata je naprasno skonèao. Ova kriminalistièka prièa osobito je uzbudljivo pouèna jer poèinje upravo u trenutku kada se pokušava riješiti problem »Sunèanog Hvara«, èija bi prodaja mogla uroditi isto takvom katastrofom, jer pitamo – što bi bilo da kao »Veèernjakovim« austrijskim vlasnicima, padne na um da se novac buduæeg turistièkog gubernatora Hvara poène profitabilnije koristiti, pa tako primjerice odluèe da npr. Hvarsko komunalno kazalište pretvore u hladnjaèu ili možda natkriveni mandraæ za brodove najbogatijih turista.
   

Zatamnjene istine

Poslije toliko godina izlaženja »Kulturnog obzora« èije trajanje obilježava brojka 388, u loše i jeftino rasprodanoj Hrvatskoj sve je moguæe oèekivati.
    Kada se »Veèernjak« preprodavao »Styria Verlagu« iz Graza, oni makar i djelomice upuæeni u intelektualni ali i poslovni profil ovog izdavaèa beskrajno malograðanskog »Kleine Zeitunga«, te u njihove višekratne peripetije, mogla se oèekivati samo provincijalizacija i vrlo mali žurnalistièki profit za Hrvatsku. Novi vlasnici iz nedalekog Graza bili su i ostali posve neupuæeni u sterilnu hrvatsku politiku, pa, sve mi se èini, i intelektualnu strukturu, jer su manje-više stereotipni dnevnik iz doba Socijalistièkog saveza prilagodili penzionerskom mentalitetu prosjeènog novohrvatskog domoljuba u èijem džepu nema ni kune, ili mu on zato u praksi »oskudnog« življenja služi da u njemu drži, za inaèe bijedno preživljavanje, neophodnu »figu«.
    Da cijela ova saga nije posve benigna treba reæi nešto i o nekoliko zatamnjenih istina. Kao prvo, »Styria« izdavaè je provincijskih austrijskih dnevnika koji su na nižoj razini od malih oglasnika u saveznom njemaèkom tisku. Veæ smo rekli da, bar što se bogatstva tièe, nije neka dobra udavaèa, èak štoviše, neki upuæniji od mene tvrde da mu »Veèernjak« služi kao konsolidacija poduzeæa u Grazu. No ono što je najgore, iako iz Graza, lijepog i kulturnog grada, ali primjerice s petinom broja zagrebaèkih kazališta, grada koji nema filmsku proizvodnju, grada èiji se izdavaèi jedva mogu probiti na njemaèko književno i knjižarsko tržište, kroji ionako zakrpane gaæe hrvatske javne rijeèi.
   

Metoda iz grèke davnine

Trenutno je Graz metropola kulture; kao što smo iz brojnih èlanaka doznali, iz Hrvatske tamo nitko nije bio službeno pozvan, iako je »Veèernjakov« izdavaè mogao tamo lobirati ali i dovesti nas u podruèje opasnih ali i upozoravajuæih usporedbi: nekada se prvo preko studenata gradaèkog sveuèilišta, potom prvom željeznicom spajala sa uljuðenim svijetom, a sada otamo stižu ovakvi šamari.
    Ovo pišem i zato jer se zna da je za prodaju »Slobodne Dalmacije« zainteresiran i ovaj izdavaè, pa prema tome i prodavatelji, bez obzira kako se zvali, trebaju to imati na umu. Uzmimo da »Veèernjakovi« izdavaèi imaju pod svaku cijenu pravo braniti svoje interese, tom se logikom možemo poslužiti i mi. Za poèetak predlažem da hrvatska ministarstva kulture, školstva i znanosti u znak praktiènog neslaganja s ovakvom odlukom, prestanu u »Veèernjaku« objavljivati svoje službene natjeèaje i razne obavijesti.
    Metoda koju predlažem potjeèe iz grèke davnine i nazivala se »ostracizam«. Po njoj su se imena nepodobnih ispisivala na glinene ploèe i donosila barem deset godina iskljuèenja iz života zajednice.
    U BOJI JE CIJELI I NE, KULTURI VELI!

Povratak