Štajerski Garcialand

12.02.2003.

U tjednu u kojem je i službeno prestala postojati Jugoslavija, redizajnirana je jedna od posljednjih tiskovnih publikacija što je - unatoè dubokim ideološkim promjenama - na grafièkoj razini tijekom devedesetih godina još uvijek podsjeæala na pastoralno predratno vrijeme sindikalnih svinjskih polovica i proslava s pjevanjem u restauracijama s imenima poput Stari fijaker. Veèernji list, omiljena lektira zagrebaèke radnièke i niže srednje klase, te onih koji su se s tog mjesta uzdigli na više položaje, nekadašnja tiražna uzdanica èitavoga Vjesnikova nebodera, u samostalnoj se Hrvatskoj izdvojio iz propadajuæeg socijalistièkog koncerna te nakon dužeg zagrljaja s politièkom i poslovnom elitom do Tuðmanove smrti vladajuæeg HDZ-a postao vlasništvo austrijske konzervativno-katolièke novinske korporacije Styria.

"Privoðenje" Europi
Ona je u njemu promijenila štošta, od prava novinarskog kadra na upotrebu redakcijskih resursa do broja zaposlenih (naravno, naniže). Jedino, do relativno nedavno, nije bitnije mijenjala postavke koje su na grafièkoj razini od pamtivijeka odlikovale Veèernji. U proteklih desetak dana, još uvijek vjerna Veèernjakova publika ima, meðutim, prilike posvjedoèiti rezultatima ambicioznoga grafièkog face-liftinga kojemu je oèita svrha standarde tih novina i na vizualnoj razini "privesti europskoj civilizaciji", baš onako kako je to u devedesetima stanovništvu susjedne Republike Bosne i Hercegovine obeæavao ondašnji hrvatski predsjednik.
Njegovu kolonijalnu ambiciju "sitnog zuba" ovdje ne spominjem sluèajno, jer u cijeloj prièi o redizajnu Veèernjeg držanje vrlo slièno ondašnjem Tuðmanovom igra nesumnjivu i veliku ulogu. S jedne strane, u prièi se javlja novi vlasnik iz zemlje koja je u europskim razmjerima - pogotovo nakon najavljenog prikljuèenja tranzicijskih zemalja Uniji i epizode s filofašistièkom desnicom u vladi - znatno izgubila na znaèenju, a rado bi, s uspomenom na negdašnju Austro-Ugarsku Monarhiju, u navodno inferiornijim sredinama dokazivala svoju poslovnu i civilizacijsku premoæ. S druge strane stoji pak uredništvo Veèernjaka, koje ipak može nešto što novi vlasnik ne može (pisati i ureðivati novine na hrvatskom), a u svrhu zadržavanja radnog mjesta i oèekivanog poveæanja dohodovnosti rado se ukljuèuje u "europeizaciju" vlastitog poslovnog konteksta.
Što je hrvatsku državu natjeralo na prodaju jednog od oduvijek najdohodovnijih "poslovnih subjekata" na novinskom tržištu, koji je uz to posjedovao dionice u lukrativnom podruèju mobilnih komunikacija, još æe neko vrijeme zacijelo ostati tajnom.
No, veæ je i na èisto optièkoj razini razvidno što se promijenilo od dolaska novih vlasnika: umjesto dugoga kaputa i mrkih muških brkova nekadašnjeg Tuðmanova aparatèika koji je bio na èelu lista, sada nas s fotografija gleda "europski uljuðena" urednica u urednim poslovnim kompletiæima i s optimistiènom fizionomijom. U impresumu lista, baš kao što je nekad bio sluèaj u beèkom listu Die Presse, poèela su svitati i druga nasmijana lica èlanova uredništva, ljudi koji "pišu za vas".

Kompleksna operacija
Nova vizualizacija tražila je, naravno, upotpunjenje i na grafièkoj razini, ali tu ga je bilo znatno teže realizirati nego u sluèaju bilo kakve osobne promjene imagea, za koju - na površinskoj razini - uglavnom ipak dostaju tek dobra volja i nekoliko posjeta trgovinama. Za razliku od toga, osuvremeniti izgled nekog domaæeg lista krajnje je kompleksna operacija na nekoliko razina.
Ponajprije, valja naæi naèina da se žurnalistièki stil i tematika naših dnevnih novina smjesti u grafièke okvire uobièajene u sredinama s drukèijim novinskim i politièkim tradicijama, što se pri ovakvim pokušajima uglavnom postavljaju kao uzor. Nadalje, valja obratiti pozornost na to da predviðeni smjer promjena ne otuði domaæu publiku, naviklu na senzacionalistièki grafièki vernakular ratnih i poratnih tabloida, koji je - barem sudeæi po onome što se moglo vidjeti na kioscima u Beèu i Frankfurtu - uz Ininu naftu tijekom devedesetih bio jedini uspješni hrvatski izvozni proizvod u istoène zemlje u susjedstvu. Konaèno, valja naæi i nekoga tko æe ovako zahtjevan zadatak provesti u djelo.
To, premda se možda na prvi pogled èini drukèije, uopæe nije lako. Starija generacija grafièkih urednika još uvijek djelatna u lokalnim redakcijama odviše je ogrezla u stil što ga pod pritiskom dnevnih rokova njeguje veæ godinama. Mlaðe dizajnerske generacije, stasale tijekom devedesetih, uglavnom blagog pojma nemaju o hijerarhijama urednièke opreme èlanaka i o prirodi žurnalistièkoga posla, a još manje o povijesti novinske grafike u domaæim krajevima. Zadatku dizajniranja novina, drugim rijeèima, pristupaju kao da je rijeè iskljuèivo o postizanju stanovitog vizualnog sklada, bez ikakvog obaziranja na kriterije èitkosti i novinske opreme teksta, što svakog urednika nužno i smjesta baca u duboki oèaj.
Stranci, pogotovo oni afirmiraniji i ugledni, imaju pak sklonost raditi prema u nas još neustaljenim novinsko-grafièkim standardima, posve zanemarujuæi raspoloženje i perceptivne moguænosti lokalne publike.

Nedovoljno "otkaèeno"?
Prvi potez što ga je Veèernjakovo uredništvo u procesu redizajna publikacije povuklo, bio je doista pohvale vrijedan. Za redizajn je angažiran glasoviti newyorški dizajner s dugim zagrebaèkim stažem Mirko Iliæ, osoba koja više nego dobro pozna domaæu novinsku scenu, a usput ima iskustvo urednièkog rada u najuglednijim amerièkim tiskovnim publikacijama. Nadalje, Iliæ pri redizajnu nije djelovao samo izdaleka, nego se pri radu oslanjao i na pomoæ lokalne dizajnerske zajednice, u liku Arkzinovih dizajnera Dejana Kršiæa i Dejana Dragosavca Rutte. Iliæ je osmišljavao koncepciju, koju su lokalni dizajneri razvijali u kontaktu s naruèiteljem.
Prema izjavama aktera, sve je išlo dobro, do prvog ozbiljnijeg kontakta s glavnom urednicom Ružicom Cigler, kojoj se - kad joj je prezentirana cjelovita koncepcija - isprva uèinilo da nije dovoljno drukèija i razigrana, drugim rijeèima da nije u oèekivanoj mjeri "otkaèena". Teško je reæi što je dotièna urednica od Iliæa i suradnika oèekivala, pogotovo stoga što je njihov dizajn na koncu odbaèen uz obrazloženje da odviše zadire u ureðivaèke standarde i norme naruèitelja.
U pomoæ je stoga pozvan znatno manje "otkaèeni" Mario Garcia, poznat u Hrvatskoj po tome što je naèinio dizajn kratko živuæeg dnevnika Republika, a koji se pak na ovom obodu srednjoeuropske kulture našao uglavnom stoga što je jedna umirovljena profesorica povijesti umjetnosti autoritativno izjavila da je "izvrsno" naèinio redizajn njemaèkog kulturtregerskog tjednika Die Zeit i da je zasigurno "u ovom trenutku" najbolji novinski dizajner na svijetu.
Kako Garcijina tvrtka obavlja i neke poslove za Veèernjakova vlasnika Styriju, rado se ukljuèila u redizajn zagrebaèkog dnevnika. Po onome što se na temelju današnjeg izgleda Veèernjaka dade zakljuèiti, Garcia je lokalnim naruèiteljima ponudio uglavnom isto ono što je svojedobno kao rješenje predložio i uredništvu Republike, s tim što je - kao iskusni profesionalac - bez suvišnog kompliciranja uvažio i primjedbe lokalne dnevne grafièke operative. Ondje gdje je ona, u skladu s vlastitim navikama, poželjela malo isprekidanih i drugih linija, Garcia im je dao malo isprekidanih i drugih linija.
Da stvar bude još malo šarolikija, pobrinulo se opet uredništvo lista, koje se sjetilo da bi im specijalist za novinske grafièke prikaze Nigel Holmes mogao izraditi ikonice za horoskop i vremensku prognozu, a koje je takoðer na koncu odluèilo da bi se u doista eklektièkoj mješavini mogla zadržati i neka rješenja koja su razvili Iliæ i suradnici.

Poèetna zbrka
Epilog: nešto manje optimistièan uvodnik glavne urednice, koja nakon "šest dana novog Veèernjaka" zahvaljuje na prvim reakcijama èitateljstva (ne kaže kakvim) i usput konstatira da su se, navodno zbog poveæane naklade, "dogaðale pogreške u tekstovima, u grafièkoj prezentaciji prièa i fotografija, zalomila nam se i pokoja crno-bijela stranica, a bili smo prisiljeni i spajati pojedina regionalna izdanja".
Novi grafièki dizajn i poslovi pripreme na novoj tehnologiji, sudeæi prema reèenome, izazvali su popriliènu zbrku u Veèernjakovu grafièkom pogonu, ali ne treba sumnjati da æe ona vrlo skoro biti nadiðena. Veæ dan nakon spomenuta urednièina uvodnika, naslovna stranica lista, s fotografijama rezanim po obrisu lika, karakteristiènim razmještajem priloga i isprekidanim toèkastim linijama, poèela je podsjeæati na Veèernji list kakvoga se sjeæamo iz prohujalih vremena vlasnièke samobitnosti.
Mirko Iliæ, javljaju novine, tužio je pak Veèernji list zbog neisplaæene zadnje rate ugovorom utanaèena iznosa honorara, a nezadovoljan je i zbog odbacivanja njegova grafièkog koncepta, za koji tvrdi da bi uredništvo pozicionirao deset godina naprijed u odnosu na konkurenciju. Pogledaju li se dijelovi onoga što je sa suradnicima naèinio, može se reæi da izjava doista nije odviše hiperbolièna. Iliæev koncept poèivao je na neobièno položenoj glavi lista (vertikalno duž cijele prve stranice), koja bi ga èinila uoèljivim na natrpanim novinskim kioscima. No, èini se da je ovakvo poigravanje prepoznatljivošæu trade marka lista bilo neprihvatljivo naruèitelju, kao i preglednost i vizualna èistoæa pojedinih jedinica teksta, koja je jednostavno nametala standarde obrade informacije drukèije od današnjih.

Kontra bitne promjene
U tom smislu, primjedba da Iliæeva koncepcija odviše zadire u ureðivaèku koncepciju lista može se smatrati toènom, doduše na štetu naruèitelja koji na nju nije bio spreman pristati. Boljka Iliæeva redizajna možda je upravo u tome što je od uredništva zahtijevao bitnu promjenu, dakle ono od èega ono oèito najviše zazire. Najveæi adut mješavine koja je na koncu prihvaæena, èini se kako je baš podatak da se iz nje postupnim promjenama u dnevnom grafièkom pogonu lakše može vratiti u prepoznatljivije vode tradicionalnoga Veèernjakova grafizma.
Je li, dakle, opet na djelu glasovito hrvatsko tiho podrivanje kolonijalne vlasti, ovaj put podjednako simbolizirane i novom vlasnièkom strukturom i meðunarodnim referencijama autorâ ponuðenih rješenja? Mirko Iliæ prognozirao je da æe se sadašnja grafièka koncepcija lista raspasti u najdulje tri mjeseca. Sudeæi prema trendovima što se veæ naziru na naslovnim stranicama lista, rok trajanja štajerske vizije Hrvatske kao grafièkoga Garcialanda mogao bi biti i znatno kraæi

Povratak