MOGAO SAM UPASTI U NEKU PROSJEÈNOST I VJEROJATNO BIH BIO SKINUT ZA GODINU DANA

14.02.2003.

Sad æe uskoro stota emisija iz tog ciklusa »Nedjeljom u 2«. Pamtim one dobre. Po mom mišljenju, ove sezone sam imao par dobrih. Onu sa Srðom Popoviæem, odvjetnikom iz Beograda. Odlièna emisija bila je s Jožom Manoliæem. No, mislim da kvaliteta jako puno ovisi o sugovornicima. Od lošeg sugovornika ne možeš napraviti dobru emisiju, kaže Aleksandar Stankoviæ koji nedvojbeno umije postavljati pitanja, ali i odgovarati na njih. Iskrenim odnosom privlaèi pažnju, a nabrušenu energiènost vlastite osobe uspješno akumulira u pitomije izrièaje koji ga odreðuju kao ugodnog, mladog èovjeka, spremnog na razgovor jednako koliko on sam, èini se traži od ljudi koje poziva u svoje emisije.
    – Bitno je da su pametni ljudi. Neovisno o tome da li se ja slažem s njima ili ne. Bitno je da su pametni i da svoja stajališta znaju braniti i predstaviti ih. Bedasto bi bilo raditi emisije s istomišljenicima. Naravno da postoje ljudi koje više ili manje simpatiziram i naravno da imam nekih svojih svjetonazorskih favorita. No, ne mogu samo takve pozivati u emisije. Kad imam takve, trudim se napraviti neki otklon. Fingirati neki dvoboj ili što veæ, neku polemiku.
    Kažu da nikad previše ne ukljuèujete emocije tijekom vaših emisija?
    – Je li? Pa, nekad i mene ponese, što u principu i nije dobro. To, kad se naljutim, pa umjesto ironijom, odnosno sarkazmom reagiram malo žešæe što, kad gledam sebe sa strane, u principu nije dobro. Voditelj bi trebao biti cool. Više-manje, ako i ima nešto protiv, onda treba ironizirati. No, nekad i mene ponese. Pa se upustim u polemiku u kojoj možda èak i pretjerano izražavam svoja stajališta.
    Kako ste poèeli raditi kao novinar?
    – Studirao sam pravo. A, u vrijeme kad sam sa svojih dvadeset i pet godina diplomirao, financijska situacija doma nije baš bila sjajna i morao sam nešto poèeti raditi, donositi neku lovu. Baveæi se pravom, te love vjerojatno neko dulje vrijeme ne bi bilo. Odnosno, bila bi neka mizerija koju dobivaju pripravnici. U najgorem sluèaju ne bi bilo novaca uopæe, nego bih volontirao za plaæen staž i socijalno. No, uvijek me je zanimalo novinarstvo. Bio sam dosta veliki radijski fan. Javio sam se natjeèaj i poèeo tamo.
   

Na HTV-u, èinjenica je, stanje nije dobro

Više vas zanima informativni dio posla od onog zabavnog?
    – Da. Ne smatram se previše duhovitim.
    Na stranu vaša karizma, no isto tako se doimate dosta isprofiliranom osobom koja zna što želi.
    – Da, to je možda dobro primijeæeno. I ja mislim da znam što hoæu, u konkretnim stvarima. A što hoæu u životu, to je filozofsko pitanje. No, ako si zacrtam nešto, onda to najèešæe i realiziram. Odnosno, nesretan sam ako ne realiziram. A, to s karizmom... Pa, treba poznavati medije. Televizija je, u stvari dojam. Nezahvalan je termin te moje emisije. Nedjeljom u dva neka politika na televiziji. Mogao sam upasti u neku prosjeènost i vjerojatno bih bio skinut za godinu dana. Morao sam zainteresirati te ljude za ruèkom da zaista odlože tu žlicu ili da im stane u grlu ako veæ imaju upaljen televizor u vrijeme ili poslije ruèka. Stoga sam išao na kartu provokacije. Privatno nisam kao na televiziji. Ja malo i teatraliziram na ekranu. Malo je to i teatar, a sve s ciljem da bih zainteresirao ljude da gledaju. Nemam potrebu na kavi, nakon emisije, žuèno razgovarati sa sugovornicima. Da tako kažem, tada nemam potrebu mijenjati svijet.
    Imate li kakav komentar u vezi nedavne saborske polemike o novom zakonu o HRT-u?
    – Imam. Nisu ništa napravili. Razoèarali su me ti saborski zastupnici. Mislim, stvar je ista. Dakle, puno prièe, a od svega toga svi i dalje ostaju na svojim pozicijama. Na HTV-u, èinjenica je, stanje nije dobro. Direktor i glavna urednica ne nalaze zajednièki jezik. To se pokušalo ispraviti novim zakonom, no opet je sve odgoðeno za neko vrijeme, ostaje kao što je bilo. Nisam zadovoljan. Recimo, ja to sad gledam kroz osobnu prizmu jer sam u ovakvoj poziciji: pripremam novi projekt za jesen. Talk show, jedan na jedan. Sugovornik i ja. Meðutim, ne znam s kim razgovarati. Možda æu morati razgovarati s ljudima koji neæe na jesen raditi isti posao. Glupa situacija. O projektu æe mi odluèivati ljudi koji vjerojatno neæe biti na tim pozicijama.
   

Fah idioti

Vaše je znanje vrlo široko. Kompetentni ste na mnogim podruèjima.
    – To je opasnost u novinarstvu. Za nas se kaže da smo univerzalne neznalice i to je istina. Nezahvalan je to posao, pa se moraš dobro pripremati. Jednog tjedna raspravljaš o školstvu ili zdravstvu, a sljedeæeg tjedna veæ o ratu u Iraku. Èinjenica je da postoje novinari koje iznimno cijenim, a nazivamo ih fah idioti. Oni zbilja znaju sve o zadanoj temi. Primjerice, razgovaraš o Haagu. Postoje ljudi koji se baš sustavno bave tom temom, ima ih po ovim tjednicima koji izlaze. Bili su mi u emisijama. Prema njima, moram priznati da imam totalne rupe u znanju. A, u emisiji nastupam kao moderator. Ponekad mi stoga oni i dobro doðu. Zbilja postoji opasnost da u takvim emisijama ispadneš glup. U trenutku kad trebaš nešto meritorno reæi, ne znaš neki podatak jer si se za emisiju pripremao tri do èetiri dana. Možda ti je nešto promaknulo.
    Taj novi projekt koji pripremate, je li on trenutno neki vrh vaših ambicija?
    – Trenutno jest. Volim razgovarati s ljudima, intervjuirati ih. U situaciji kad bih razgovarao jedan na jedan, imao bih puno širu moguænost odabira gostiju. S obzirom da je sadašnja emisija isprofilirana kao napadaèka, gost se nalazi u situaciji da razgovara s tri novinara koji su naoštreni na njega. A, u razgovoru jedan na jedan, vjerujem da ne bih izgubio svoju dozu polemiènosti i analitiènosti i sigurno bih imao širi odabir gostiju. Mogao bi mi u emisiju doæi Rade Šerbedžija što do sada nije htio. I Thompson isto tako nije htio doæi uz obrazloženje da mu to neæe koristiti. Mogao bih pozvati slovenskog glumca Ratka Polièa s kojim, vjerojatno, ne bih razgovarao o glumi nego o doživljaju ovog prostora. Inaèe bih htio emisiju obogaæivati ljudima iz bivše Juge. Upravo putujem u Makedoniju kod Vasila Tupurkovskog. Dogovorio sam veæ da mi 3. ožujka gost bude Janez Janša. Negdje u svibnju namjeravam dovesti nekog iz Bosne i Hercegovine. Namjeravam širiti taj krug gostiju. Zato mislim da bi mi forma intervjua jedan na jedan bila idealna. Na ovaj naèin ne govorim ništa loše o novinarima koji su mi bili u emisiji, no meðutim veæ ih je oko 250 prošlo kroz emisiju. Moram priznati da mi se više i ne da ljude vuæi za rukav. Neki su bili i po tri puta veæ. Nekad ti novinari zbilja ispune ulogu i postavljaju pitanja koja ja ne bih postavio. Ali dogaðalo se i obrnuto, da ja imam neku koncepciju koja se ne izrealizira do kraja. Mislim da bih sada, a u lipnju bi bilo tri godine, završio s tim i radio bih klasiène intervjue. Predložit æu koncept, pa æu vidjeti da li æe mi ga odobriti.
   

Ljubav za bezveznjake

Koliko je bilo bontona u razgovorima koji su voðeni u »Nedjeljom u 2«? U nekim žešæim polemikama èesto su gosti upadali jedan drugom u rijeè ne puštajuæi sugovornika da završi reèenicu.
    – Neki ljudi vole to gledati, a neki æe primijetiti da to nije smisleni razgovor, da to nije dobro. Ni ja nemam neko odreðenje. Ako govorim o sebi kao gledatelju, nekad mi je dobra svaða samo radi svaðe. A nekad bih htio nešto i èuti. Argumentirano, da ima i glavu i rep.
    Postoji Sokratova metoda kojom se od sugovornika u poèetku razgovora pokušava dobiti nekoliko potvrdnih odgovora, dakle pitanja su formulirana tako da odgovor mora biti potvrdan, a onda...
    – Da, a onda ga odereš. Tipièan takav primjer je kad sam jednom pitao Andriju Hebranga da li on misli da je Tuðman prije »Oluje«, 95. iskreno pozivao Srbe da ostanu u Hrvatskoj? Onda je on rekao: da, mislim da je. I onda mu postavljam pitanje temeljeno na dokazima, na njegovim izjavama u novinama: dobro, a zašto onda vi, koji ste veliki sljedbenik i pobornik Tuðmana, danas kao najveæu opasnost vidite povratak tristo tisuæa Srba?
    Za novinarstvo govore da je profesija koja neprestano prati tuðe živote, pa vrlo malo ostaje za vlastiti.
    – Imam vremena. Jednom tjedno radim emisiju. Što se toga tièe, položaj mi je dosta dobar. Imam slobodnog vremena. Izborio sam se za to.
    Dobro, meðutim neprestano mislite na nekog drugog. Na Thompsona, na saborske zastupnike, na politièare.
    – Pa, u principu to je život. Takvi se razgovori vode i na kavi. Èesto iz tih normalnih, uobièajenih razgovora improviziramo u emisiji. Primjerice, poznam curu na poslu, relativno mladu. I nešto smo prièali o mladima. Njezina je tvrdnja da su mladi u kurcu. Baš sam imao emisiju o mladima inspiriran jednom njezinom reèenicom. Naime, ona govori da su lova i uspjeh glavne stvari. Pitao sam je: dobro, a što je s ljubavlju i nekom vezom, a ona mi govori da sam bezveznjak ako vjerujem u to. Zamislio sam se jer sam par sliènih razmišljanja èuo i prije.
   

Ne generalizacijama

Okej, idem napraviti emisiju. Po meni, prièa kako su mladi u kurcu ne drži vodu. Mladi su uvijek imali probleme. I prije sto godina i imat æe ih za sto godina. Te specifiène probleme. No, idemo malo konstatirati da li se zaista dominantno dogodilo da su mladi ljudi u Hrvatskoj poèeli razmišljati poput te cure, da su na prvom mjestu lova i uspjeh. A, ovo ostalo da je više-manje sporedno. Neka istraživanja koja su raðena prije dvije, tri godine dokazuju upravo to, na prvom mjestu materijalne vrijednosti. Za razliku od 86., kad su raðena posljednja istraživanja tog tipa, nisu bile na prvom mjestu materijalne vrijednosti. Ne sjeæam se što je bilo na prvom mjestu, no materijalno je bilo tek na èetvrtom.
    Kažete da su mladi uvijek imali probleme.
    – Da. Ne volim generalizaciju tipa: ako ovo ne uèinimo sad, otiæi æe nam zadnji vlak. Isto tako je s mladima. Okej, vjerojatno je jedan dio mladih u kurcu, ali ne želim vjerovati da su generalno svi. Neke objektivne okolnosti postoje, nezaposlenost, apatija. Dobro. No, idemo razgovarati zašto ne postoje studentske inicijative. U posljednje vrijeme ima samo jedna, da ih se ne testira na droge u studentskim domovima. To je cool inicijativa. No, inaèe nigdje neæeš naæi studente, jedino kad se bune zbog poveæane cijene prehrane u kantinama. Nikakvu njihovu artikuliranu inicijativu neæeš naæi. Nigdje. Mislim, nisu li si i sami krivi što je to tako?
    Mladi ljudi do neke odreðene dobi moraju proživjeti ono što mladost traži od njih. Kad bi oni po vašem mišljenju mogli od sebe samih skrenuti pažnju prema zajednici? Kritièki i s odreðenim iskustvom razmišljati o okruženju u kojem žive i djeluju?
    – U svemu tome je dosta bitna financijska neovisnost. Bitno je da si ti zadovoljan sa samim sobom da bi onda na pravilan naèin mogao percipirati. Da iz tebe ne progovara nekakva ljutnja, a to je kod mladih ljudi najèešæi sluèaj. Bunt. Tada pravilno ne sagledavaš stvari. Bitna je ta financijska neovisnost da možeš donekle realno sagledavati situaciju oko sebe. Mislim da je to preduvjet. I mislim da to nije vezano uz godine.

Povratak