Vizu za Irak nabavila mi je moja draga

20.03.2003.

Vijesti dana CCN-a, prva je hrvatska televizijska emisija koja ima svog izvjestitelja iz Bagdada. Rijeè je o Robertu Valdecu, vrsnom reporteru koji je u svojoj novinarskoj karijeri veæ priskrbio dvije strukovne nagrade za istraživaèko novinarstvo, a veæ je izvještavao i iz Pakistana, Izraela i Argentine. Pitanja za ovaj intervju Valdecu smo preko urednika Vijesti dana Dražena Klariæa e-mailom poslali još prije dva tjedna, a odgovore smo dobili tek prije dva dana. Razlog za to nije nemar, veæ je razlog u tome što u Iraku postoji samo jedan, i to naravno državni server preko kojeg je moguæe korištenje Interneta. Zbog toga e-mail poruke u Irak i iz Iraka putuju nekoliko dana jer, pretpostavljamo, njihove službe pomno išèitavaju kakve se informacije odašilju iz zemlje u trenucima kada je amerièki napad prilièno izvjestan.
Kako ste otputovali u Bagdad?
— Dražen Klariæ, urednik Informativnog programa CCN-a, pozvao me na razgovor. Rekao mi je da æe slati novinara u Bagdad, te da me drži najboljim i najiskusnijim reporterom. Naravno da je zatim i pitao želim li iæi. Odgovor je bi brz i jasan: “Naravno.” Trebalo je najprije dobiti iraèku vizu, a to nije bilo lako. Postoje veleposlanstva u Beèu i Beogradu, no tamo bih je èekao tjednima. Sve je izgledalo beznadno, no onda me je krenula karta... Dariju Aslamovu, moju dragu, njezine su novine, moskovska Komsomolska pravda, takoðer odluèile poslati za Irak, pa je ona, predavajuæi molbu za svoju vizu u iraèkom veleposlanstvu u Moskvi, iraèkim diplomatima priredila nesvakidašnji dogaðaj. Gotovo plaèuæi, tražila je od veleposlanika da po hitnom postupku odobri vizu i meni. Opsjedala ih je, provjeravala i kada sam nakon toga ušao u iraèko veleposlanstvo u Moskvi, bilo mi je jasno da su tamo zbog toga bili gotovo sretniji od mene. Viza je bila gotova u roku od 45 minuta. Nakon iraèkoga, odjurili smo u jordansko veleposlanstvo gdje smo takoðer ishodili vize i naveèer, izravnim Aeroflotovim letom odletjeli za Amman u Jordanu.
U Ammanu smo ukrcali stvari u terenac i autocestom kroz pustinju krenuli prema 900 kilometara udaljenom Bagdadu. Na jordansko-iraèkoj granici nije bilo veæih teškoæa ne raèuna li se dvosatno petljanje s dokumentima i peèaæenje mobitela i modema iz laptopa. Sve je to, naime, u Iraku zabranjeno. No, i bez peèaæenja mobiteli i modemi bili bi nam beskorisni buduæi da mobilna mreža ovdje ne postoji, kao ni internet provideri. Jedini naèin korištenja Interneta jest preko državnog servera. Nakon cjelodnevnog puta, u Bagdad smo stigli noæu.

Pomoæ CCN-u sa CNN-a
S kojim ste se problemima do sada susretali u Iraku?
— Problema mi doista ne manjka. Pravi problemi ovdje su nepostojanje komunikacija. Ne mogu koristiti ni e-mail, pa improviziram na razne naèine. Od velike mi je pomoæi Beograðanin Goran, fotoreporter Reutersa, koji me je u prvih nekoliko dana uputio u sve one sitnice koje ovdje mogu olakšati život. Prièa za sebe je kamera, snimanje, montiranje i slanje materijala. Prvi dan pokvario mi se mikrofon tako da sam gotovo doživio živèani slom shvativši da je od intervjua sa Slovenkom iz Ljudskog štita snimljeno samo otvaranje usta.
Momci iz CNN-a su mi pomogli popraviti mikrofon. Prijateljica Maria Dugandžiæ sa CNN-a javila je iz Amerike svojima u Bagdad da dolazim. Ovo je ionako moje vatreno krštenje s televizijskim poslom. Prvi stand up iz Bagdada ujedno je i moj prvi stand up u životu. U Zagrebu sam s Klariæem prošao tek kratki teèaj televizijskog novinarstva, pojavljivanja pred kamerom i snimanja, a normalne televizijske ekipe imaju minimalno troje, èetvero ljudi. Svi normalni TV ljudi vrište od smijeha kada me vide kako namještam malu DV kameru na stativ, ukljuèujem je, pa trèim pred nju raditi stand up.
Postoji li plan evakuacije stranih novinara?
— Nikakvoga generalnog plana evakuacije za novinare nema. Iz razgovora s kolegama iz cijelog svijeta, shvatio sam da zapravo nitko toèno ne zna što æe raditi kada poène amerièki napad. Planovi se razlikuju. Jedni raèunaju da æe bježati prema Jordanu ili Siriji, no ta raèunica meni se ne èini dobrom buduæi da æe u tom sluèaju morati prijeæi preko rijeka, a mostovi æe, izvjesno je, biti meðu prvim metama amerièkih raketa. Postoji i opcija evakuacije preko Irana. Iran je udaljen stotinjak kilometara, no i tu bi moglo biti problema s obzirom na odnose izmeðu tih dviju država.

A kad poène...
Kako izgleda život obiènih ljudi u Iraku?
— Život u Iraku je težak. Narod je siromašan, dobra plaæa je pedesetak dolara, a kutija cigareta stoji dva dolara. Lako je, dakle, izraèunati. Vlada svakog mjeseca dijeli hranu stanovništvu, osnovnih lijekova ima, no na neku zahtjevniju medicinsku skrb teško je raèunati. Cijene su razlièite, za nas strance posebno. Oni s manje iskustva platit æe taksi od hotela do središta grada desetak dolara, mi koji bolje poznajemo arapski mentalitet vozit æemo se istim putem za dolar. Cijene u hotelima takoðer se vrtoglavu penju. Još dok sam bio u Zagrebu, moj mi je prijatelj Harald e-mailom javio kako je u Bagdadu plaæao sobu 40 dolara, no u roku od dva tjedna isti je hotel poskupio za gotovo još toliko.
Razmišljate li o tome što æete uèiniti kada poène amerièki napad? Je li vas strah?
— Za razmišljanja o tome što æe biti s nama kada napad poène, nemam baš previše vremena. A je li me strah? Za sada nije. Kako æe biti kad poène, teško je reæi. Svatko normalan se u takvim situacijama boji, no važno je svoj strah držati pod kontrolom i ne panièariti. Zabrinjava me moguænost korištenja biološko-kemijskog oružja jer za razliku od veæine novinarskih ekipa, ni ja ni Daša nemamo zaštitne maske i zaštitna odijela. Gadno æe biti jer æe sve komunikacije biti prekinute. Neæe se moæi raditi, ni javljati u Zagreb. Moj je plan u hotelsku sobu dovuæi što više vode i hrane.

Svi protiv rata
Pretpostavljam da održavate dobre kontakte s kolegama novinarima iz cijelog svijeta. Kakvo je njihovo mišljenje o amerièkom napadu na Irak?
— Tragikomièno je da su svi strani novinari s kojima razgovaram, ukljuèujuæi i amerièke, odluèno protiv rata. No istodobno, iako to nitko neæe glasno reæi, svi nestrpljivo oèekuju da napad konaèno poène. Zbog izvještavanja iz rata, uostalom, svi smo došli ovdje, a èekanje je iscrpljujuæe, to više što mi ovdje imamo manje informacija o opæem razvoju situacije nego ljudi izvan Iraka, a izvješæa se moraju slati svakodnevno.

Piše Predrag PEPIÆ

Povratak