Glasnici ili glasnogovornici

21.03.2003.

Amerièka je vojska odluèila da æe rat protiv Iraka biti medijski praæen izbliza kao ni jedan do sada i po prvi je put masovno ukljuèila novinare u život vojnika na bojištu. Dakle, na neki naèin vojska je udomila novinare. Pitanje je hoæe li oko 700 novinara koji æe izbliza pratiti amerièku vojsku u napadu na Irak imati ulogu glasnika ili glasnogovornika? Hoæe li oni, usprkos 50 strogih pravila što ih je propisala vojska, pravodobno i nepristrano, baš kao glasnici, obavještavati javnost o onome što se zbiva na bojištu ili æe oni, baš kao glasnogovornici, obavještavati javnost o onome što oni koji su gazde na bojištu, a to su ipak vojnici, žele da se zna. Pojednostavljeno reèeno pitanje je koliko može biti ravnopravan odnos stanodavca i podstanara. Taj odnos može se promatrati i kao odnos domaæina i gosta. U tom se sluèaju, pak, postavlja pitanje smije li gost biti nepristojam prema domaæinu i, ako smije, koliko, odnosno gdje je granica kada domaæin »nepristojnost« gosta više neæe tolerirati.
Takva prisutnost novinara u ratu, otvorila je mnoge dvojbe. Primjerice, amerièka vojska tvrdi da æe, upravo pomoæu spomenutih 50 pravila, novinari imati pristup tajnim informacijama. To zvuèi prilièno bedasto iz najmanje dva razloga. Prvo, kada novinari saznaju za neku tajnu informaciju ona vrlo vjerojatno više neæe biti tajna. Drugo, pitanje po kojem propisu neki èasnik amerièke vojske smije otkriti tajnu informaciju odabranom novinaru, a ne primjerice bilo kojem graðaninu ili usputnom prolazniku, a da za to ne odgovara. Naravno, postoji moguænost i da æe vojska novinarima otkrivati »probrane« vojne tajne, pa je pitanje može li se govoriti o informiranju ili dezinformiranju javnosti.
Prilièno je izvjesno da æemo sljedeæih dana o ratu protiv Iraka èesto biti dezinformirani ili nedovoljno informirani. Bez obzira na prisutnost novinara u Iraku, u vojnim jedinicama, do nas æe, u boljoj varijanti, dolaziti samo dijelovi prièe. Dogodi li se nešto što bi vojska SAD-a ocijenila »neugodnim«, poput bombardiranja svatova u Afganistanu, teško je vjerovati da æe novinarima biti dopušteno da o tome izvještavaju kako hoæe.
Kada se govori o tijeku ratnih operacija odluènu ulogu u tome imat æe vojnici. Kada se govori o slici koju æe svijet imati o ratu odluènu ulogu u tome imat æe novinari. Barem zasad èini se da su vojnici smireniji nego novinari. Jedan je amerièki novinar uporno ispitivao vojnike jesu li »nabrijani« za pokret. Oni su mu redom odgovarali da su oni spremni za pokret.
Novinari koji æe praktièno živjeti s vojnicima mogu, nehotice, izazvati probleme svojim domaæinima. Njima je podijeljena vojna oprema koja bi ih trebala zaštiti od atomskog, biološkog ili kemijskog oružja. Meðutim, pitanje je što æe se zbiti ako novinar fizièki ne bude mogao pratiti tempo jedinice iz koje bi trebao izvještavati. Hoæe li zapovjednik kazati »Stanimo malo dok se novinar malo odmori«. Vojno je pitanje i hoæe li novinar svojim ponašanjem (a to može biti doslovce njegovo kretanje) ugroziti nekog vojnika. Niti jedan odgovoran vojni zapovjednik tako nešto ne bi dozvolio niti jednom novinaru.
Cijela ta prièa o ukljuèivanju 700 novinara u vojne jedinice jasno svjedoèi koliko je amerièkoj vojsci važan image. Da ne brinu za nj, ne bi ukljuèili nikoga. Hoæe li ukljuèivanje rezultirati boljim izvještajima ili veæim manipulacijama vidjet æemo. Meðutim, ne treba smetnuti s uma da je tajnost sastavni dio svake vojske u miru, a pogotovo u ratu. Sudeæi po novinarskim uratcima koje smo dosad, u prvih nekoliko sati rata mogli vidjeti, nekog posebnog razloga za nadu da æe ovaj rat biti manje medijski i informativno manipuliran nego prijašnji nema.

Povratak