"Ja nisam Amerikanac"

27.03.2003.

Novinar HTV-a Tihomir Ladišiæ trenutaèno se nalazi u Ammanu, glavnom gradu Jordana, odakle se svakodnevno javlja za gotovo sve informativne emisije HTV-a. Prvih nekoliko dana uspio je izvještavati i iz Bagdada, ali je, zbog nemoguæih uvjeta za rad, odluèio, zajedno sa snimateljem Vanjom Bašiæem, vratiti se u Jordan. No, i ovo mu je tek privremeno odredište jer, kako kaže, nastojat æe što prije otiæi u Kuvajt odakle bi se prebacio u južni Irak. Za razliku od Iraka, gdje novinarima od koristi mogu biti samo satelitski telefoni, u Jordanu se mogu služiti i svojim mobitelima jer domaæi telekomunikacijski operateri imaju ugovoren roaming s jordanskim operaterima. Ladišiæa smo najprije pitali o razlozima zbog èega je nakon tri dana odluèio napustiti Bagdad.

Nezaobilazni pratitelj

Problem je u tome što smo u Bagdadu bili vezani za takozvanog pratitelja. To je èovjek kojeg iraèko Ministarstvo informiranja dodijeli svakoj televizijskoj ekipi. Njegov je posao sprijeèiti snimanje zabranjenih objekata, ulazak raznih špijuna i slièno. Mi smo, na žalost, imali nesreæu da dobijemo pratitelja koji je prilièno fanatièno shvatio svoj posao. On je zahtijevao da èak i spava s nama u sobi, a satelitski telefon, koji nam je zapravo bio jedina veza sa svijetom, on je nosio kuæi. Uza sve to, Iraèani su se tih dana poèeli koristiti raznim ucjenama i iznudama, te bi za najobiènije usluge tražili astronomske iznose. U tom smo trenutku snimatelj i ja procijenili da nemamo dovoljno novca i logistike za ostanak u Iraku ako rat potraje duže od nekoliko tjedana. No, odluku o napuštanju Bagdada donijeli smo ponajprije zbog toga jer tamo nismo imali uvjete za rad. Moglo nam se dogoditi da budemo u Bagdadu, ali da se ne možemo javiti ni telefonom, a kamoli da u Hrvatsku pošaljemo i televizijsko izvješæe. Zato smo procijenili da je bolje iziæi iz Iraka i raditi iz okolnih zemalja.
Je li toèno da je jedan od prvih Iraèana s kojim ste komunicirali znao i hrvatski jezik?
Da. U iraèkome Ministarstvu informiranja sreli smo jednoga njihova visokog dužnosnika koji je s nama odmah razgovarao na hrvatskome. Toènije, na srpskom jeziku jer je oèito studirao u Beogradu. A buduæi da oni novinarima vrlo pažljivo odreðuju pratitelje, pretpostavili smo da i naš pratitelj zna hrvatski. Zato smo u njegovoj prisutnosti komunicirali vrlo jednostavnim reèenicama, bez razgovora o poslu i onome što smo vidjeli na bagdadskim ulicama.
Koliko se razlikuju uvjeti za rad u Ammanu od onih koje ste imali u Bagdadu?
Što se tièe smještaja i uvjeta za rad, u Jordanu nemam veæih problema. To je neusporedivo s onim što smo doživjeli u Bagdadu. No, i u Jordanu je potrebno svakodnevno pribaviti desetke papira kako bi se moglo iziæi na snimanje. Od jordanskog Ministarstva informiranja mora se dobiti dnevna dozvola za svako snimanje. To nam iziskuje previše vremena jer HTV ovdje nema svoje producente koji obavljaju te poslove za svoje novinare. Prisiljeni smo istodobno biti novinari, a usto i osiguravati smještaj, prijevoz i nabavljanje dozvola. To je dosta iscrpljujuæe.

Lakše je biti Europljanin

Jeste li u Ammanu smješteni u hotelu u kojem se nalaze i ostale televizijske ekipe?
Svi strani novinari su smješteni u hotelu “Intercontinental”. Za nas je to bilo preskupo, pa smo našli jedan manji hotel koji je znatno jeftiniji, a ipak nije previše udaljen od njih. Naime, u “Intercontinentalu” se nalazi oprema koja nam je potrebna za slanje materijala pa je važno da ne budemo previše udaljeni.
Koja je razlika u logistièkoj podršci izmeðu HTV-ove i, primjerice, CNN-ove ekipe?
Ha, možda je najbolja usporedba da je naš cjelokupni budžet za petnaestodnevni boravak u Jordanu manji od njihova jednodnevnog budžeta. Velike televizijske kompanije ovdje imaju tridesetak ljudi, a usto su zaposlili i puno domaæih ljudi koji im u kratkom roku mogu nabaviti dozvole i vize. CNN i druge televizije imaju veliki pogon koji radi 24 sata dnevno. Mi se u tom smislu ne možemo usporeðivati s njima. Naš je cilj da svaki dan na terenu napravimo jednu prièu, te da se po nekoliko puta na dan uživo javljamo za naše informativne emisije. U tome smo do sada uspijevali.
Koliku pozornost morate posveæivati prehrani i vodi koju pijete?
Iz iskustva znam da u arapskim zemljama èovjek mora paziti na hranu i vodu koju konzumira. Najsigurnije je jesti voæe koje ima koru, poput naranèe i banane. A što se tièe restorana, valja jesti samo u onima za koje ste dobili dobre preporuke.
Kako domaæi ljudi iz Bagdada i Ammana gledaju na strane novinare?
Ljudi u Bagdadu dijele strance na Amerikance i Britance, te na sve ostale. Kada sam došao u Bagdad, prvu reèenicu koju su me nauèili na arapskom jeziku bila je: “Ja nisam Amerikanac.” Mislim da je sada, i u Amannu i u Bagdadu, lakše biti Europljanin nego Amerikanac. To u odreðenim kriznim trenucima može biti prednost.
A znaèi li Jordancima išta kada im kažete da dolazite iz Hrvatske?
Ne. Kao što sam rekao, oni strance dijele jedino na Amerikance i Britance, i na ostale. Izmeðu Austrijanaca, primjerice, i Hrvata nema nikakve razlike. Možda jedino Francuzi i Nijemci dobivaju veæe simpatije zbog odnosa njihovih zemalja prema ratu u Iraku.

Sam svoj majstor

Jesu li Jordanci uopæe èuli za Hrvatsku?
Moram priznati da se na državnim granicama èesto susreæem s ljudima koji prouèavaju moju putovnicu jer im je to prvi put u životu da vide hrvatsku putovnicu. Mislim da veæina njih ne bi znala na zemljopisnoj karti pronaæi našu zemlju.
Hoæete li se iz Jordana ponovno vraæati u Irak?
Plan nam je da se što prije prebacimo u Kuvajt i od tamo uæi u Irak. Pretpostavljam da æe i ekipa European Broadcasting Union sa svojim satelitima krenuti na jug Iraka i ulaziti u tamošnje gradove. Mi smo vezani za njihove satelite, pa æemo se pomicati zajedno s njima.
A kada se planirate vratiti u Hrvatsku?
Mislim da æu do kraja ovog mjeseca imati snage za rad.
Jeste li umorni?
Jesam. Ne toliko zbog ratne psihoze nego zbog èinjenice da sve moram raditi sam. Ti poslovi oduzimaju strašno puno energije i vremena.
Koliko traje Vaš radni dan?
Spavati ne idem prije jedan sat poslije ponoæi, a ustajem najkasnije u sedam sati.
Kakve su procjene novinara s kojima razgovarate o tome koliko æe trajati rat u Iraku?
Teško je procijeniti bilo što. No, vrlo je zanimljivo slušati ljude koji su bili na terenu i èitati informacije koje plasiraju novinske agencije. To su vrlo razlièite informacije. Primjerice, upravo mi je naš vozaè rekao kako je prije nekoliko dana u blizini iraèko-jordanske granice zarobljeno nekoliko stotina amerièkih marinaca. Naravno, tu informaciju nisam objavio jer je nemoguæe provjeriti njezinu toènost. S druge, pak, strane stižu informacije o brzom i uspješnom prodoru amerièkih snaga. Zato velim, vrlo je teško procijeniti što je istina i kako æe se stvari na terenu odvijati.

 

Povratak