|
|
Arhiva "Iz medija"
Strah me ratnog meteža 28.03.2003.
Tihomir Ladišiæ, novinar Hrvatske televizije, pridružio se vojsci ratnih reportera koji svakodnevno za svoje medijske kuæe izvještavaju o ratnim operacijama u Iraku. Na poèetku (telefonskog) razgovora, prema kolegama inaèe susretljivi Tihomir, reæi æe kako se boji "toga po novinama" jer nije rijeè o neèem posebno herojskom i hrabrom nego samo o tome da radi svoj posao.
- Moram priznati da mi je ovih dana, kad sam tako daleko, uvijek drago razgovarati s nekim tko zove od kuæe, pogotovu kad me èeka još bar stotinjak kilometara vožnje - kaže dodajuæi kako se, eto, on i snimatelj Vanja Bašiæ baš vraæaju u Amman s jordansko-iraèke granice.
Pretpostavljam da i vi, kao i mi kod kuæe, gledate ratne izvještaje novinara BBC-a, CNN-a, NBC-a... koji se javljaju iz "središta rata". Vi ste pak u susjednoj državi, u Jordanu i, barem odavde èini se, daleko od kljuènih zbivanja. Osjeæate li se inferiorno zbog toga?
- Doista vam se samo èini da smo daleko od rata i Iraka. Bili smo u Bagdadu i ponosim se time, jer osim ekipe HTV-a u grad je uspio uæi još samo Robert Valdec od hrvatskih novinara. Istina, nismo ostali za samog napada jer glupo je sjediti u Bagdadu i gledati kako bombe padaju, a nemati moguænosti o tome izvještavati èak ni telefonom, a kamoli slikom. Naša nam logistika ne dopušta da budemo u Bagdadu jer nemamo satelitsku vezu s HTV-om, pa moramo izvještavati odande gdje za to imamo tehnièkih moguænosti, konkretno sada iz Ammana, a pokušat æemo se prebaciti i u Kuvajt, ako Vanja uspije dobiti vizu. Usto, vezani smo za eurovizijsku razmjenu preko koje možemo slati svoje izvještaje. Naravno, ne možemo se usporeðivati sa CNN-om, koji je u pogonu 24 sata dnevno, ali možemo s europskim kuæama poput RAI-a, ARD-a ili ORF-a. Poput njih, od prvog dana javljamo se prièom i slikom.
Jeste li se možda pokušali prikljuèiti nekoj vojnoj postrojbi pa s njom napredovati prema Iraku?
- Mi smo u ovom dijelu uza samu granicu, stotinjak metara od iraèkih položaja. U ovom trenutku tu još nisu pokrenute akcije, a amerièke trupe su na istom mjestu kao na poèetku. Ako krenu pustinjskom cestom prema Bagdadu, a mi ne odemo u Kuvajt, prikljuèit æemo im se.
Strah vas ne bi sprijeèio da uðete u Irak, odnosno u Bagdad?
- Lagao bih kad bih rekao da me nije bilo strah u psihozi uoèi rata kad su bagdadske ulice bile pune naoružanih ljudi ili sad u ratnom metežu, pogotovo kad se vidi da æe rat biti vrlo krvav i da æe ljudi ginuti. Bitno je samo imati logistiku i moguænost da izvještaje pošaljemo u Hrvatsku.
Amerikanci su nezadovoljni reakcijom hrvatske službene politike na rat. Osjeæate li to na terenu?
- Apsolutno ne. Vanji i meni prilièno je teško raditi jer smo sami. Kad odradimo novinarski dio posla, nas èeka onaj administrativni - traženje dozvola za snimanja sljedeæeg dana. A u prosjeku nam dnevno trebaju tri-èetiri dozvole. No, moram priznati da mi se u usporedbi s prijašnjim terenima u Bosni, Afganistanu i Pakistanu HTV sad èini puno organiziraniji. Kuæa nama na terenu daje mnogo više potpore i koliko god smo daleko, imamo dobru vezu s HTV-om.
Kako se kreæete po terenu? Ako dobro razumijem iz vaših izvještaja, dnevno prevaljujete 300-400 kilometara?
- To je prava avantura. Kreæemo se onako kako se uspijemo organizirati. Moj naèin je pronaæi ljude koje poznajem otprije ili koje mi je netko preporuèio. Ovdje se mora imati preporuka za vozaèa jer se ne može sjesti u auto i voziti se po ovoj pustinji stotine kilometara ako nisi siguran da æeš se i vratiti. A usto, treba pronaæi i što jeftiniju varijantu. Mi nemamo novca za džipove i lokalne prijevoznièke ekipe. Rat je i ovdje u Jordanu povisio cijene, i to, kako sam èuo, stostruko. Sve se mjeri u dolarima, cijene divljaju, a crno tržište cvjeta.
Koliko Hrvatsku televiziju košta vaš i boravak vašeg snimatelja Vanje Bašiæa na ovom ratnom terenu?
- Reæi æu vam ovako: naš planirani trotjedni ili èak (ako budžet dopusti) jednomjeseèni boravak ovdje stoji kao jedan dan velike ekipe poput BBC-a ili CNN-a.
Ratno okruženje sasvim sigurno nije motivirajuæe za šoping. Ipak, hoæete li donijeti kuæi neku jordansku (neratnu) uspomenu?
- Nikad ne kupujem. Možda sam jedini koji se iz Afganistana i Pakistana vratio bez burki i sliènih stvari. Tako æu i ovaj put donijeti kuæi tek neku sitnicu koja æe me podsjeæati na ljude s kojima sam ovdje radio. Vratit æemo se i s hrpom Sadamovih dinara jer nam je po povratku iz Bagdada ostala kila-dvije tih novèanica. To æe biti prava uspomena.
Uoèi odlaska kazali ste da æete ponijeti na put nešto što æe vas podsjeæati na sina Leona. Što ste ponijeli?
- Leon je veæ velik i nas dvojica imamo svoje sitnice koje nas povezuju kad smo razdvojeni. Ali imam fotku obitelji. Kad naveèer ostaneš sam, ovako u daleku svijetu, drago ti je barem na slici vidjeti ljude koje voliš.
Renata Lacko | |
|
|
Povratak
|
 |
|
