Najbolji novinar: gluh, glup i slijep!?

03.04.2003.

Prethodnih dana i obiènom gledatelju televizije sve je jasnije da se ništa manji rat od onoga na tlu Iraka, odigrava i na malim ekranima, pred našim oèima. Gledajuæi s jedne strane amerièke, britanske i druge europske televizije, a ako još uz to èitate i novine, ništa vam neæe biti jasno, a to je možda i cilj ove medijske šume poluinformacija, pretpostavki, nagaðanja, u kojoj se ne može izvuæi nikakav suvisao tijek dogaðaja. Stotine reportera koji su smješteni u samom Iraku i okolnim zemljama šalju banalne izvještaje u matiène medijske kuæe u Americi pa umjesto "prave" informacije dobivamo ušminkane dogaðaje, uljepšane superiornošæu saveznika, èiju je barem medijsku manipulaciju i nadmoæ nakratko srušila mala katarska televizija Al-Jazeera, šaljuæi u svijet necenzurirane slike ubijenih i zarobljenih amerièkih vojnika, dakle èistu krv koju Amerikanci nisu vidjeli u veæim kolièinama od Vijetnamskog rata, kada su politièari skužili da je najbolji novinar gluh, glup i slijep novinar. Krv je jedina prijetnja Bushovoj i Blairovoj administraciji, tzv. neprijatelj koji bi ih mogao stajati 70-postotne podrške graðana koju po nekim ispitivanjima imaju. Krv je, po naputku Bijele kuæe, izgnana s ekrana, ali glad Amerikanaca je pritisnula CNN, ABC, NBC, Fox, da malo nahrane gladne i neinformirane gledatelje pa su se slike ranjenih, zarobljenih i ubijenih vojnika stidljivo ipak prikazivale.

Novinari u postrojbama

Pa ja to ne bih nazvao naputkom, veæ patriotizmom Amerikanaca koji su kao i Velika Britanija u pravom ratu. Neke medijske kuæe su jako sklone Bushu, ali ako bilo Amerikanci i Britanci žele dobiti dodatne informacije, to mogu uèiniti èitajuæi i druge medije izvan SAD-a i Velike Britanije — govori nam Jon Leyne, dobar poznavatelj prilika i dopisnik BBC-ja iz Washingtona, dodajuæi da nisu svi Amerikanci ravnodušni i slijepo zastupaju stavove sadašnjeg amerièkog vodstva.
U novinama èesto možete proèitati prilièno kritiène tekstove, a i dobar dio "show businessa" nije sklon politici rata pa mogu reæi da ovdje i nije takva medijska blokada kako tvrde naši kolege iz Europe — govori Leyne.
Njegovu tumaèenju dogaðaja su skloni i njegovi kolege u cehovskom udruženju amerièkih novinara "National Press Clubu" u Washingtonu, kojeg je, uzgred reèeno, èlan i bivši amerièki predsjednik Bill Clinton, govoreæi nam da cenzure nema, ali su neka ogranièenja postavljena radi "dobrobiti amerièkog naroda". Na našu tvrdnju da nije bilo krvi ni tijekom rušenja Twin Towersa, samo nam je reèeno da smo jasno mogli vidjeti samoubilaèke skokove iz plamteæih zgrada, a što se može protumaèiti i te kako krvavim.
Ja sam orijentiran više na tisak, jer iz TV prikaza ne stjeèem jasnu sliku i predodžbu u kojim su pozicijama strane u sukobu. Od silnih sitnih informacija ne vidite cjelinu i teško je znati što se uopæe tamo dogaða. Jednostavno, od drveæa ne vidim šumu — razoèaran je pomalo televizijom u ratu Dragutin Luèiæ, predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva, ali ipak pohvaljujuæi HRT-ove novinare koji daju koliko-toliko kvalitetan prikaz situacije na bojištu i izvan njega. Luèiæ je rat u Iraku usporedio i s nogometnom utakmicom, istièuæi da nije važno samo vidjeti golove, nego smijeh i plaè onih zbog kojih se i održava utakmica, dakle gledatelja.
Mr. sc. Gordana Viloviæ, voditeljica medijskog centra "Freedom foruma" na Fakultetu politièkih znanosti i koautorica knjige "Etika novinarstva", govori nam da je svaki rat novijeg doba donosio promjene kad su mediji u pitanju, te se na prvi pogled može reæi da u ovom ratu postoji razlika izvještavanja novinara iz zemalja koje predstavljaju saveznike i onih koji nisu u takvoj prisnoj vezi s Amerikancima i Britancima.
Ovaj rat je donio jednu novinu, tj. novinare koji su rasporeðeni u vojne postrojbe, ali imamo i onih koji žele ostati ratni izvjestitelji, uvjetno reèeno, vojno nerasporeðeni. Ovi prvi opremljeni su poput vojnika, imaju svu zaštitu, s tim da vojska ima pravo, ako želi, prethodno pogledati njihove snimke i izvještaje. Postoje jasna ogranièenja i ti su novinari svjesno pristali na pravila. Vojna strategija ima svoju zakonitost i logiku koja je teško spojiva s poslom novinara, koji bi trebao izvijestiti istinito, pošteno i uravnoteženo o svim stranama u sukobu. Novinari koji su odbili iæi s postrojbama da bi mogli slobodno izvještavati su izloženi daleko veæoj opasnosti i lošim tehnièkim uvjetima, ali zahvaljujuæi njima, vidjet æemo i prizore obiène iraèke obitelji u ratu i sl. — objašnjava Viloviæeva koja se osvrnula i na dušebrižnièko pozivanje Amerikanaca na Ženevske konvencije pri prikazivanju zarobljenih amerièkih vojnika.

Uèinak CNN-a

Svakako, to je bilo ponižavanje, muèno i etièki dvojbeno. Evidentno je to bila snažna poruka suprotnoj strani, ali ne treba zaboraviti da smo imali prilike vidjeti i snimke iraèkih zarobljenika. I ta snimka u osnovi nije bila korektna, ako se striktno pridržavamo odredbi meðunarodnog humanitarnog prava — kategorièna je Viloviæeva, dodajuæi da svi kodeksi novinarstva u svijetu redom propisuju zaštitu dostojanstva mrtve ili ranjene osobe, ali to nije jamstvo da se fotografije ili snimke neæe objavljivati ili emitirati, jer one mogu biti poruka, ali i dokaz o ratnom zloèinu. Viloviæeva navodi i primjer Rona Haviva, jednog od najpoznatijih ratnih snimatelja, koji je dobro skriven snimao ratne zloèine i u Bijeljini, što je u konaènici bio važan dokaz za podizanje haaške optužnice protiv Arkana i njegovih paravojnih postrojbi.
CNN, SKY itd. kao ekskluzivne vijesti su prezentirali izravne prijenose bombardiranja Iraka, no analitièari navedenu "ekskluzivu" uopæe ne smatraju viješæu, jer se ne zna uopæe gdje su pale "pametne" Bushove bombe, kolika je stvarna šteta ili, jednostavno reèeno, "tko tu koga...". Citirajuæi Piersa Robinsona, koji je poznati britanski teoretièar politièke komunikacije, a èijem su mišljenju skloni i vodeæi hrvatski analitièari, i prije spomenuta Viloviæeva, bitan je u svemu tzv. uèinak CNN-a. Analizirajuæi posljednje desetljeæe 20. stoljeæa, on piše o humanitarnim intervencijama koje su mediji izravno prenosili. Po njemu, središnje mjesto "nove politike" u intervencijama jest "uèinak CNN-a", kad su gledatelji doslovce bombardirani živim prijenosima rata i vojnih akcija na televiziji i Internetu, da bi te slike potom stvarale èvrst prostor za sljedeæe politièke aktivnosti, pa iako sve intervencije nisu bile jednake, uoèava se jasna veza izmeðu medijskog pokrivanja i humanitarnih kriza i utjecaja na donošenje odluka politièkih elita.
Na televiziji se jasno vidi da se izbjegavaju slike mrtvih i ranjenih ljudi, bilo iraèkih civila ili amerièkih vojnika, te razaranja gradova, ali ne postoji medijska blokada. Tko želi znati više, može saznati. Velik problem su marketinški prilozi, a i dvojbe oko emitiranja ostalih obiènih emisija, dakle onih koje se ne tièu dogaðaja oko Iraka, poput nedavnog prijenosa dodjele Oscara — objašnjava nam situaciju Alan Vojvodiæ, zadužen za odnose s javnošæu hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu, koji govori da su Amerikanci doslovce zatrpani informacijama.
To izbjegavanje krvi na amerièkim televizijama nije se dogaðalo tijekom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Primjerice, jedna od najkrvavijih scena bila je snimka straviène pogibije 68 civila na sarajevskoj tržnici u veljaèi 1994., a koju je CNN prikazivao i prikazuje nebrojeno puta. Usput recimo da se amerièke tvrtke trenutaèno ne žele reklamirati na vodeæim televizijama dok se prikazuju ratne slike iz Iraka, što je za posljedicu imalo milijunske gubitke za kuæe kojima su osnovica zarade reklame, ali dok su išle spomenute slike iz Sarajeva s civilima koji puze po cesti dok im ekstremiteti vise o žilama i lagano se vuku za njima, dok majka nijemo drži osakaæeno dijete u naruèju ili dok baka nemoæno doziva pomoæ, dotle su redovno išle reklame, a poveæavala se i gledanost, a s tim i zarada amerièkih televizija. Navedene slike amerièki teoretièari i novinari su tada smatrali pukom informacijom i stvarnim prikazom stanja, no pogibija iraèkih civila i amerièkih vojnika je loša po blagajnu televizija i um Amerikanaca. A što reæi nego licemjerje...
Amerièki stratezi su preporuèivali èak i izraelskoj vladi, koja bi u nekim segmentima mogla biti jako bitna za ishod rada, da smanji dotok informacija graðanima, koji nisu baš tako zainteresirani za dogaðaje oko Iraka, zbog navike na ratna stanja u sukobima s Palestincima, ali su i te kako na oprezu zbog moguæeg napada biokemijskim naoružanjem.
Informacija imamo i previše. Nismo ni u kakvoj blokadi kako neki tvrde. Sasvim se slobodno izvještava — bez cenzure. Malo nas je strah jer u blizini zgrade u kojoj su moji uredi, a u kojoj je i hrvatsko veleposlanstvo, nalaze se patriot rakete za presretanje moguæih iraèkih projektila — govori nam Lucian Alter, izraelski poslovni èovjek i medijski struènjak iz Tel Aviva, koji zajedno sa suprugom Dejanom radi na pripremi knjige o Izraelu i borbi Židova u modernijoj povijesti, dodajuæi da podržava Amerikance koji bi konaèno trebali "oèistiti njihovu regiju".

Umjesto ratnih, slike idile

I na kraju, buduæi da se sukob u Iraku odigrava na više bojišnica, a najžešæa je ona kojom Bush oblikuje mišljenje Amerikanaca, normalno u svoju korist, red je bio da za mišljenje pitamo i psihologa, da nam pojasni amerièku taktiku. Tako Lidija Arambašiæ, psihologinja sa zagrebaèkoga Filozofskog fakulteta, kaže:
Normalno, ako ljudi nešto ne vide, ne znaju, neæe moæi ni trezveno suditi o tome pa æe izostati oèekivane reakcije, što nekome i odgovara. Ako nešto mediji ne prenesu, možemo praktièki smatrati da se nije ni dogodilo — kaže Arambašiæeva, koja upozorava i roditelje da paze i na sebe i na djecu tijekom gledanja krvavih scena na televiziji, jer za razliku od amerièke djece koja su pošteðena takvih slika, naša bi mogla imati priliènih psihièkih problema, od strahova, noænih mora, razlièitih frustracija i sl.
Britanski novinari u tiskanim medijima uèestalije se od svojih amerièkih kolega pitaju što im sunarodnjaci, takoðer novinari, ali televizijski, rade uopæe u Iraku i gdje su to oni, snimaju li razglednice Iraka ili posljedice rata, jer umjesto da se na ekranima u Engleskoj i SAD-u vide izvještaji s lica mjesta u udarnim terminima, gledatelji se obasipaju potpuno nevažnim informacijama "revijalnog karaktera", uz pokoju ratnu vijest.
"Otišli su u rat, a šalju slike kao da su na godišnjem" — opisuju neki analitièari situaciju, dodajuæi da su saveznici u vojskama zaposlili prilièan broj ljudi kojima je jedini posao da prije slanja materijala dopisnika, koji su smješteni u postrojbama, u matiène kuæe doslovce filtriraju "sirovinu", tj. sve snimljeno. Pitanje što to novinari rade i zbog èega medijske kuæe uopæe troše milijune dolara u ovom ratu, dobiva još više na težini kad BBC ne objavljuje materijale svojih dopisnika, veæ na kraju preuzmu snimke Al-Jazeere koje su, eto, usput reèeno, identiène filtriranim i opet na kraju neprikazanim snimkama BBC-ja. Koliko Amerika želi umanjiti stvarne žrtve, svjedoèi i nespretno izmotavanje glasnogovornika Bijele kuæe Arija Fleischera, koji na pitanje novinara je li Bush vidio stvarne posljedice bombardiranja ipak prikazane na TV-u, odgovara da predsjednik baš puno i ne gleda televiziju, a Fleischerova traljavost se ogleda i u tome što je tvrdio da projektili imaju veliku preciznost, implicirajuæi da ne mogu ni pogoditi civilne ciljeve, a spomenuo je èak i njihovu humanu svrhu pa tako, ako je i bilo civilnih žrtava, navodi on, moramo okriviti Saddama!?
Ipak, koliko god Amerikanci i Britanci "štitili" svoje graðane od krvi, za sada još ne mogu nadmašiti Saddamove poslušnike u iraèkim medijima koji su uèitelje, izgleda, našli na srbijanskim televizijama, èije je huškaèke priloge tijekom rata jedan novinar otprilike ovako opisao: "Iako sam mrzio Miloševiæa i bio protiv rata, gledajuæi TV i meni je došlo da uzmem nož, izaðem na ulicu i koljem."
Eto toliko o medijima u ratu koji su presudni, 12. igraè, s nametnutom ulogom propagandne mašinerije, koja za sada malim dijelom nalikuje onoj Hitlerovoj kada su horde graðana pod direktivom jurile u kino pojedine "prave" informacije u obliku 15-minutnih filmiæa u slavu nepobjedivih, pravednih, osloboditeljskih vojska ondašnjih "saveznika". Za sada...

Povratak