Informiraj me tajno

03.04.2003.

Ako u Zakonu o javnom priopæavanju ne postoji obaveza da se objave podaci o vlasnièkoj strukturi, nema ni odredbe da je to zabranjeno. Što, dakle, prijeèi Vladu da s tim podacima izaðe u javnost? O kojoj je vrsti skrupula rijeè, kada je, gdje i kako netko u Vladi to odluèio? Jedno je sigurno. Takva tajnovitost niti je u interesu javnosti, koja opravdano može sumnjati da je onda vjerojatno u pitanju nekakva »muljaža« a bilo bi i pošteno prema èitateljima da znaju u èijem su vlasništvu novine koje svakodnevno kupuju, niti baca lijepu sliku na vlast èiji javni položaj traži dokaze o èistim rukama. U krajnjem sluèaju bilo bi i u interesu medija da se pred javnost podastiru »èisti raèuni«. Ako ništa drugo, to bi dalo vjerodostojnost medijima koji, po logici svog posla, teže inzistiranju na skidanju tajnovitosti sa svakog javnog posla.
    Kome, dakle, treba tajnovitost o jednoj javnoj stvari? Hajde, recimo da se iza stava kako te podatke ne treba dati na uvid javnosti krije jednodimenzionalno birokratsko èitanje zakona koje ne uvaža interpretaciju da je dopušteno sve ono što nije zabranjeno, a ne postojanje neke »mraène sile« koja ima svojih razloga za tajenje podataka. No, to bi sve još i bilo moguæe »tolerirati« da je to unikatni primjer bez presedana u ponašanju vlasti. Meðutim, èinjenica je da se od lokalne do državne razine i ono što treba (državna tajna, primjerice) i ono što ne treba proglašava nedostupnim novinarima i javnosti. Na nedavnom skupu u organizaciji HHO-a, posveæenom dostupnosti informacija medijima, problem je lociran, i to kao velika prepreka daljnjoj demokratizaciji države i društva, ali od ljudi iz vlasti osim opæih fraza o potrebi »prevladavanja problema« nismo èuli mnogo novoga.
    Državna i lokalna vlast, odnosno javne službe, još uvijek se ne doživljavaju servisom javnosti nego kao podruèja moæi izgraðena upravo na tajnovitosti informacija. S jedne strane, to omoguæava zloupotrebe pa se tako dogodilo, navedimo jedan banalni primjer, da je službena promocija CD-a »RE: member CROATIA« bila zamišljena prilikom Mesiæevog i Raèanovog supotpisivanja kandidature za prijem u Europsku uniju, što meðutim nije sprijeèilo »nekoga« da CD dan ranije dostavi jednom dnevnom listu. Na drugoj strani, kako je uopæe moguæe sudjelovati u bilo kakvoj demokratskoj raspravi o nekom problemu u državi, od ekološkog do medijskog primjerice, ako javni službenici i politièari koji kontroliraju izvore informacija ne žele javnosti podastrijeti pune podatke i èinjenice vezane za odreðeni problem.
    Kada je situacija jasna, pa bila istina i bolna do srži, svaka odluka koja se donese lakše je »probavljiva«. U sustavu obavijenom velom tajni pak sve je podložno sumnji, svaki je postupak prijeporan, a pravna država ostaje prazan pojam bez ikakvog pokriæa u stvarnosti.

Povratak