Pao Bagdad, ne i HTV

17.04.2003.

Puna tri tjedna novinari i urednici HTV-a s velikom su živosti pratili iraèki rat. Tihomir Ladišiæ u svom se izvještavanju kretao suprotno od smjera napredovanja koalicijskih trupa, dok se Željko Valèiæ, nakon što se probudio na nekakvoj ogoljeloj visoravni punoj kurdske djece, u èudu okrenuo na peti i vratio u Zagreb. Za to vrijeme, HTV je do usijanja “nafrljio” najnoviji kompjutorski sustav ureðivanja vijesti, nazvan “I-news”, umjetnu inteligenciju koja je trebala nadoknaditi nedostatak one organske, pa su svi zajedno – urednici, novinari i kompjutori – užurbano sjedili i èekali kraj rata.

Drama na Prisavlju

A kad je on napokon stigao, upleo se ljudski faktor. Nikolu Kristiæa, imitaciju sportskog novinara maskiranog u otrcano odijelo urednika Informativnog programa, odjednom je pogodila kronièna boljetica. I to upravo u trenutku – gorke li ironije! - kad su amerièke trupe provalile u Saddamovu palaèu. Netko se toga dana na Prisavlju mogao ustati na krivu nogu, ali ne i Kristiæ. Njega je morala zaboljeti glava. I samo zbog toga, hrvatski pretplatnici nisu mogli prošle srijede naveèer uživati u specijalnoj emisiji HTV-a u povodu pada Bagdada.
O èemu se zapravo radilo? Ništa strašno, samo je Kristiæeva boljetica utjecala na èinjenicu da je Televizija, drugi ili treæi najbrži medij na svijetu, odluèila prespavati noæ i emisiju posveæenu padu Bagdada emitirati dan kasnije. Kad se slegnu emocije.
Incident koji je jedan od najuglednijih èelnika HRT-a ocijenio “najveæim profesionalnim promašajem HTV-a u proteklih dvadeset godina” poèeo je u trenutku kad su sve svjetske agencije objavile da su Amerikanci kroèili u Bagdad, ispražnjen od Saddama Husseina i njegove klike. Rat je time praktièki bio završen, ali drama na Prisavlju tek je poèinjala.
Ravnateljstvo je odmah, negdje u rano predveèerje, kontaktiralo s Nikolom Kristiæem, urednikom Informativnog programa HTV-a. Sugestija je bila jednostavna: idemo naveèer sa specijalnom emisijom. Forma je ustaljena, oprobana nekoliko puta u proteklih mjesec dana, najprije u povodu ubojstva Zorana Ðinðiæa, a zatim i na poèetku iraèkoga rata. Našao se i voditelj: na sve spremni Goran Miliæ. Osvježila se i tehnologija: “I-news” je pržio kao lud. Meðutim, centralna umna jedinica je zakazala. Zakazao je ljudski faktor.

Uvijek je sve pod kontrolom

Nikola Kristiæ najprije se izvlaèio da se to ne može organizirati. Jer se loše osjeæa. Onda je kao argument izvukao vremenski tjesnac koji složeni mehanizam poput HTV-a ne može svladati.
Zapravo je zadatak bio krajnje jednostavan: nazovite ona dva kvazidopisnika koja o iraèkom ratu izvještavaju iz Belgije i Japana (Turske i Jordana, ali koga briga), sazovite u studio dva gosta (jedan je na sve spreman Fran Višnar, drugi je manje važan), kompilirajte nekoliko izvještaja svjetskih televizijskih postaja (u kojima vlada stvarna, a ne umjetna inteligencija, kao na Prisavlju), pravite se malo pametni i - ode sat vremena!
Ali ne, metodièni Kristiæ s teškom bolesti razmišljanja, uzdanica ravnateljstva na èelu s Mirkom Galiæem, odluèio je krenuti linijom manjeg otpora. Ne raditi svoj posao.
Konac rata ostavio je za sutradan. Pa neæe rat nikuda pobjeæi, a ionako æe urednici i umjetna inteligencija biti pametniji sutradan kad proèitaju novine i vide što su pravi, a ne HTV-ovi, reporteri izvijestili. Žao nam je jedino Jasne Ulage-Valiæ. Ona je, sirota, naveèer, tik prije isteka krajnjeg roka, èak nazvala kolege i pitala zašto je nitko nije nazvao da rezervira termin za specijalnu emisiju. Zamislite, bila je èak spremna škartirati “Znakove vremena” Branimira Biliæa, samo da ubaci specijalnu emisiju o padu Saddama Husseina.
Nikola Kristiæ, osim što je imao zdravstvenih problema, imao je i pregršt razumijevanja za kolegu Biliæa, èiji visokoparni “Znakovi vremena” upadljivo bliješte pokazujuæi nam istinske, a ne lažne vrijednosti. Misli, a ne vijesti. Osim toga, jednom je veæ Biliæ izbaèen iz redovitog termina, zbog specijalne emisije u povodu atentata na Zorana Ðinðiæa. Kristiæ se nije želio ponovno zamjeriti novom èlanu ravnateljstva, jer nikad ne zna kad æe mu trebati. U ovom trenutku bolje se zamjeriti Saddamu nego Biliæu. I tako, prošao je još jedan tjedan na Hrvatskoj televiziji. Kristiæa boljetica još uvijek prati, kompjutori ponosno “ferceraju”, novinari se muvaju, a vijesti prema njima jure brzinom vlaka usred tunela. Ne možete ništa uèiniti, samo nemoæno spustiti roletu. I èuti Nikolu Kristiæa kako, poput iraèkog ministra informiranja, hipnotièki ponavlja: “Sve je pod kontrolom.”

Povratak