I novinari mogu biti ratni zloèinci

23.05.2003.

ZAGREB, 22. svibnja – Francuski struènjak za medije i profesor na Sveuèilištu u Reimsu Renaud de la Brosse ponovno je, svjedoèeæi u utorak u Haagu na procesu Miloševiæu o instrumentalizaciji medija u projektu stvaranja »velike Srbije« i ratovima od 1991. do 1999., ukazao na zlokobnu ulogu koju su u tim ratovima imali mediji.
De la Brosse je objašnjavao metode stigmatiziranja Hrvata i Bošnjaka, prikazani su prilozi TV Beograd i TV Pale, predoèena je uputa medijima prema kojoj se pripadnike OVK moralo nazivati »teroristima, bandom i kriminalcima«. Svjedoèenje De la Brossea opet je ukazalo na (su)odgovornost medija, urednika i novinara u prijeratnim i ratnim zbivanjima.
Slobodan Miloševiæ je medije instrumentalizirao i prije nego što je postao najmoæniji èovjek Srbije. Nesebiènu pomoæ u tome dali su mu èelni ljudi najmoænijih medija. Pomoæu medija i u dogovoru s najmoænijim ljudima beogradskih medija obraèunao se sa šefom beogradskih komunista Dragišom Pavloviæem. Po istom obrascu obraèunao se i sa svojim kumom i dugogodišnjim politièkim mentorom Ivanom Stamboliæem.
Ubrzo je retorika medija postala nacionalno-mobilizatorska. Objavljivani su, u dnevnom tisku, tekstovi koji su objašnjavali, nauštrb tekstova koji su obavještavali. Tako su se iznimno jake nacionalne emocije našle u javnom prostoru i stvoreni su preduvjeti za prelazak s ratne mobilizacije prema ratnom djelovanju. Bio je to sunovrat novinarstva, a rezultat takvog upravljanja medijima bila je nahuškana masa. Cilj je bio dvojak – vlastitu naciju prikazati kao patnièku, povijesno zakinutu i gospodarski iskorištavanu. A protivnièku naciju (Albanci, Hrvati, Slovenci) sotonizirati i prikazati kao naciju koja živi na »tuðoj grbaèi«.
Veoma su se sliène stvari poèetkom 90-ih zbivale i u Hrvatskoj. Mediji su na Miloševiæevu velikosrpsku politiku i pobunu Srba u Hrvatskoj odgovorili sotoniziranjem Srba i – što je paradoksalno imajuæi na umu karijeru prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuðmana i mnogih važnih èasnika ZNG-a i HV-a – pripadnika JNA i njihove djece. Kasnije, za vrijeme hrvatsko-bošnjaèkog rata u BiH, tom su popisu pridodani i Muslimani/Bošnjaci, a cijelo su vrijeme na udaru bili i »loši Hrvati«. Baš kao i u Srbiji, i u Hrvatskoj je vlast htjela biti gospodar medija.
Mediji su, kao u gotovo svim ratovima 20. stoljeæa, odigrali uglavnom negativnu ulogu. Oni ratove nisu mogli sprijeèiti, ali su sudjelovali u mentalnoj i psihièkoj pripremi ratova. Nakon rata postavljeno je i pitanje kaznene odgovornosti urednika i novinara. Povremeno se moglo èuti da bi neki urednik ili novinar mogao biti optuženik Haaškog tribunala. To ne bi bio presedan. Naime, zbog rata u Ruandi i poèinjenog genocida nekoliko je novinara osuðeno zbog svog djelovanja. Dakle, kazneno-pravno i novinari mogu biti ratni zloèinci.
Kada se govori o ulozi medija u ratu, nema bitne razlike izmeðu medija demokratskih i nedemokratskih zemalja (razlika je, eventualno, u tonalitetu). To pokazuje i sustavna dugogodišnja propaganda amerièkih medija u sluèaju Iraka (ne treba zaboraviti da je George Bush stariji Saddama Husseina prije više od 12 godina usporedio s Hitlerom, što je ipak pretjerano).
Kako se manipulira medijima, urednicima i novinarima, kako ih se instrumentalizira da bi se postigao politièki cilj i kako oni na kraju stvaraju nacionalnu psihozu vidjelo se i za nedavna rata u Iraku, pri èemu su posebno veliku ulogu imali »prikljuèeni« novinari. Naravno, pitanje je hoæe li itko u tom sluèaju postaviti pitanje njihove, ne samo profesionalne, odgovornosti.

Tihomir Ponoš

Povratak