Administrativizmi, birokratizmi i drugo jezièno smeæe zagušuju vijesti i tako se lakše podvaljuje èitateljstvu

24.05.2003.

Mi, novinari jedina smo struka koja je uspjela ubiti svoj proizvod - vijest!«, ustvrdila je Mirjana Rakiæ, ugledna vanjskopolitièka novinarka Hrvatske radiotelevizije (u tako naslovljenu intervjuu Branke Valentiæ u Vjesnikovu tjednom prilogu »Caffe« od 21. svibnja). »I to je èinjenica«, konstatirala je.
Uza sve dužno poštovanje, ja, na žalost, mislim da to uopæe ne može biti èinjenica, jer »mi novinari« vijest zapravo u Lijepoj našoj nikada nismo ni stekli.
I sama Rakiæ u istome tekstu (intervjua s njom) apostrofira »onih pet pitanja«, misleæi, dakako, na tzv. five w, pet novinarskih upitnih zamjenica koje u engleskom jeziku poèinju grafemom »w«.
To je kvaziznanstveno, ali iznimno rasprostranjeno uvjerenje i mnogi su - èim shvate da »pitanja ima pet« i nabroje li ih - uvjereni da je to posve dosta da budu novinari.
Meðutim, Radyard Kipling, znameniti književnik i teoretièar novinarstva (1865. - 1936.), veæ u osnovama žurnalistièke teorije vijesti kaže: I had six honest serving man, misleæi (i dokazujuæi!) da su ti »vjerni sluge« ona novinarska pitanja kojih u osnovi suvremenog novinarstva, dakle, ima šest - ono šesto je èesto i najvažnije, a s »izvorom informacija« to ih je, u tzv. punoj vijesti - sedam. Navodim to ne da bih docirao ili se pravio važan, nego da bih upozorio na iznimno nisku razinu novinarskog obrazovanja u Hrvatskoj, gdje su i oni najpoznatiji i najbolji novinari (a u te spada i štovana kolegica Rakiæ) zapravo osobe koje su se, obièno uz pomoæ dobrih urednika, obrazovale same i bez teorijskih osnova same stjecale znanje i status, u praksi.
To je, svakako, dobar i put i naèin, ali tu sreæu (iznimna mjesta i iznimna urednika/mentora) imaju i mogu imati rijetki, a što je sa stotinama i stotinama drugih, manje sretnih i manje razvikanih novinara, koji æe - dobro kaže Mirjana Rakiæ - raditi tako da »neæe znati ni gdje ni zašto ni kako«, »tekstove u kojima æe biti svega i svaèega, ali æe nedostajati osnovna informacija«.
Imamo dva fakulteta koji školuju novinare. Možete ih završiti oba, a da i nakon toga ne znate napisati vijest.
Potvrðuje to i Mirjana Rakiæ u apostrofiranom intervjuu kada kaže: »postoje mnoge i starije kolege koje ni dan-danas ne znaju napisati vijest i koji je pišu na dvije kartice«.
Toj reèenici, gramatièki ne baš besprijekornoj, svakako valja dodati da se ta primjedba odnosi osobito na - mlaðe kolege i kolegice. Stariji su se još ponešto i izvještili u duljoj praksi, ali da i oni mnogi ne znaju, dakle, osnovno u svome zanimanju - ne znaju! Ali uvjereni su da znaju.
Naime, mnogi su, i stariji i mlaði, završili studij novinarstva i dobili uredno svoju diplomu! Meðutim, praktiènih znanja nemaju nikakvih. I zašto onda plaæamo sve te silne profesore tamo? Da novinari sa završenim fakultetom ne znaju napisati ni vijest, a kamoli nešto zahtjevnije?
Svjedoci smo, osobito na televiziji, kako se slikaju mladi s mikrofonom u ruci i samouvjereno nam pokazuju svoje neznanje, i jezika i novinarstva, sigurni istodobno u vlastiti uspjeh, jer im znanje struke ne treba, može im samo smetati! Osobito u inaèe nestruènu, odnosno i struèno nekompetentnu okruženju.
Zoran primjer ignorancije novinarstva je ona djevojka koja umjesto poznavanja novinarske struke znade nešto važnije: odjenuti odjeæu s dekolteom! Inteligentna puca! Pa, oèito je kurentno u dekolteu oèijukati s kakvim »uglednikom« na rubu sklandalèiæa i seksa i evo ga: nalijepila se na to èitava hrvatska politièka elita.
Na nešto zahtjevnije i išta ozbiljnije - teško biste ih dobili!
Takvo je vrijeme! A takva nam je i politièka elita! (To joj je još i svjetlija strana obraza!) Takva je i dalekoglednica!
Takvi su i ti fakulteti. Takvi su i ti studiji. Èelnici studija novinarstva na Fakultetu politièkih znanosti svojedobno su Znanstveno-nastavnom vijeæu Sveuèilišta u Zagrebu podastrli svoj program toga studija. Osobno sam ga odbio recenzirati: em bih ga ocijenio negativno, em bi to bio famozan »sukob interesa« i moralno (meni) nedopustivo, jer sam u to vrijeme na tom istom fakultetu - vrlo marginalno, ali ipak - bio vanjski predavaè.
I buduæi da se znanstveni recenzenti nisu našli, Fakultet je imao pravo organizirati studij »na divlje«, propisati da se studira što i kako oni sami (èitaj: interesne grupe i pojedinci) misle da je dobro.
Produkt je - katastrofalno neznanje završnih studenata novinara i još katastrofalnija tamošnja »znanost« o novinarstvu.
Njihov proizvod na tržištu je praktièki - neupotrebljiv. Naravno, kada ga pripremaju bez ikakve struène i znanstvene valorizacije. Ali država tamo skupo plaæa - znanost.
A ni prije toga nije bilo bolje: sve je poèelo kao politièki projekt »izbora društveno-politièkih radnika u novinarstvu«, a tako se i nastavilo, zapravo do dana današnjega, s minimalnim uvažavanjem struke ili još bolje - i bez toga minimuma.
Koliko struke tamo i ima, ona je više informatološka i informacijska, politološka i kulturološka negoli struèna i žurnalistièka. U praktiènom pogledu najèešæe beskorisna.
Kolegica je Rakiæ, dakle, rekla (a ona valjda zna, vidi oko sebe!) da mnogi novinari ne znaju napisati vijest i da je mrljaju na dvije kartice. Kladim se u sve što imam - ako mi u jednu prostoriju, bez prethodne najave i pripreme, sakupe sve koji su, na primjer, ove godine završili studij novinarstva - da njih najmanje devedeset posto neæe uspjeti napisati vijest prema teorijskim pravilima i zahtjevima struke - što je podloga svakoj dobroj praksi. (I obratno je, dakako, ali - to je veæ širenje teme!)
Dakle, od deset završenih novinara, najmanje mi je devetorici lako dokazati da vijest - ne znaju napisati. I neka nakon toga netko izraèuna koliko godišnje košta taj fakultet i ti fakulteti i kakva je to znanost u kojoj nema struke kojom se kao ozbiljno bave.
A vijest je samo jedna od novinarskih vrsta. Tko od novinara zna napisati npr. kozeriju? Ili disput? Mnogi, mlaði, i ne znaju što je to.
Siguran sam da ima studenata i studenata koji su završili studij »pisanja vijesti«, a da tijekom toga svoga studija nikada ni vijest niti išta drugo nigdje nisu ni napisali i objavili (kao da završite medicinu, a niste nikada vidjeli pacijenta!).
To poènu raditi tek kada uspiju dobiti posao (i na Televiziji!) nakon završenog studija. Onda nastupa ona famozna anegdota o švenku: tv-novinar ne zna što je to pa mu tehnièka ekipa podvali da ga »mora ponijeti na snimanje...«.
Usput, recimo još nešto: volimo se hvaliti da smo »kulturna sredina«, napredniji od »balkanskih susjeda« i tko zna što sve još, a ni do dana današnjega nemamo ni jednu znanstvenu niti ikakvu knjigu novinarske stilistike! No ako ni temelja nemamo, kud bih ja još i stilistiku?! (A ti je »balkanski susjedi«, i to, jasno, istoèni, imaju i ako štogod o tome hoæemo nauèiti, valja nam od njih posuðivati znanje.)
Mogli bismo mi to, ali prethodno je nužan znanstveni projekt, opsežno istraživanje. Bez statusa sveuèilišnoga profesora, ili sliènoga ranga, to ne možete, a oni koji bi mogli - ne znaju.
Mic po mic dolazimo do Ministarstva znanosti u èijim ladicama veæ dvije godine kupi prašinu projekt struènog studija novinarstva. Kad bismo ga imali, možda bi i novinari nauèili - pisati makar vijest.
Zašto se sve ne mièe s mrtve toèke - razlozi su navodno u nekoj važnoj Vladinoj odluci... Veæinom: politièki. I što se onda ja naivno èudim da svršeni studenti novinarstva doista - kako tvrdi i uvažena kolegica - ne znaju napisati vijest? Kome je to u ovoj zemlji važno?
A posljedice su uistinu katastrofalne. Mirjana Rakiæ ih je izvrsno ilustrirala: predstavnik amerièke vlade prièao je »naoko suvislu prièu«, a kad je završio - novinar mu je pokazao praznu bilježnicu u koju nijednu od tih fraza nije našao potrebnim zapisati i odbrusio je prijanu koji je sve to besjedio: a sad nam reci što se zapravo dogodilo!?
Bi li neki naš novinar nekom predstavniku naše vrle vlasti nakon fraza i frazetina i èestoga èistog laganja u oèi mogao reæi tako: pusti prièu, reci istinu!?
Ni govora: ne može. Nije struèno sposoban. Ne zna napisati ni vijest pa je mora prepisivati iz fraza i priopæenja upravo kao fraze i priopæenja. A da zna, bio bi samostalan i samosvjestan, bio bi netko tko se oslanja na struku i ne bi se dao muljati od politièara.
Ako politièari manipuliraju novinarima - manipuliraju svima nama. Tako - nikad sreæe.
Onaj lijeènik koji bi završio medicinu, a da nije vidio pacijenta ne bi ništa znao o njegovu lijeèenju, ni dijagnozu postaviti. Tako je i s novinarima. Ali novinarstvo je kao manje važno, a nije tako: prema medicinskoj definiciji zdravlje je tjelesno, duševno i društveno blagostanje, a u onom društvenom novinarstvo je danas bitan èimbenik.
A da novinar još zna i novinarsku stilistiku, ne bi makar birokratizme morao prepisivati doslovno: da se nešto npr. dogodilo »u ranim jutarnjim satima« (u vijesti bi pisalo nebirokratizirano »rano jutros« ili kako slièno) ili da je netko »nestao u nepoznatom pravcu« (a kako bi nestao u poznatom?), a famozno bi »rješenje problema« dobro školovan novinar a priori ismijao, a ne ga još i prepisivao i potpisivao - svojim imenom!
Primjera je mnoštvo! Administrativizmi, birokratizmi i drugo politièarsko jezièno smeæe zagušuje vijesti i tako se lakše podvaljuje èitateljstvu.
Kako suzbiti sve to kada veæina hrvatskih novinara, kaže Mirjana Rakiæ, i to se lako potvrðuje - ne zna napisati ni vijest? Ili piše »velike novinske tekstove, a izostavi osnovnu informaciju?«
Meðutim, vlasti vole da je tako: lakše svima manipuliraju. I fakulteti (postojeæi) ne vidi se da za to imaju zanimanja: ne diraj u interese grupa i pojedinaca! Tko im pokuša narušiti idilu (uzorno srednjovjekovne!) znanstvene žabokreèine i nekompetentnosti - odstrane ga, uz autoritet institucije!
Ne treba to ni vlasnicima novina: èitateljska masa što je neukija to joj je lakše prodati kojekakvu bezvezariju kao èisto informacijsko zlato i uvaliti joj koješta inaèe nepotrebno kao životnu nasušnu potrebu. S novinarima neznalicama i njima je lakše svime manipulirati.
I tako smo tu gdje jesmo.
Zahvalan sam kolegici Rakiæ što je, makar i ovlaš, naèela važan problem suvremene hrvatske žurnalistike: nekompetentna je u temeljima, usuprot nekolikim vrsnim perima, veæinom autodidaktima ili »prirodno nadarenima«. Naèimao sam ga i sam, ali - »psi laju...«, a manipulatori i danas i uvijek renjaju, kako bi rekao Vidra!). To, dakako, nije vijest. To je notorno.
Autor je književnik, filmski redatelj i novinar, doktor je znanosti (teza iz književnosti i novinarstva).

Povratak