"Htjeli su nas zatvoriti kako bismo im otkrili gdje su Saddamovi zatvori"

30.05.2003.

    Nakon šest godina rada u Informativnom programu HTV-a, Josip Šariæ prošlog je mjeseca prvi put dobio priliku postati ratni reporter. Nju je iskusio boraveæi dva tjedna zajedno sa snimateljem Jurom Ožiæem-Bebekom i toncem Stjepanom Betijem u još uvijek medijski najzanimljivijem dijelu svijeta - Bagdadu. Vrativši se i u rodnoj se Makarskoj pošteno odmorivši od svih nedavnih napora, iskušenja i uzbuðenja, Josip se prisjeæa svoje iraèke avanture i "film" vraæa unatrag, na poèetak, te otkriva:
    - Za taj sam se zadatak sam prijavio. Naprosto se zbog takvih situacija i volim baviti novinarstvom. No iskreno æu vam reæi, tih mi je dva tjedna u Bagdadu bilo baš po mjeri. Da je trebalo ostati još koji dan više, postalo bi mi neizdrživo, jer je sve oko nas bilo suludo. Tako smo se nas trojica veæ treæega dana dogovorili kako æemo se jednostavno prestati èuditi.
    Pretpostavljam da su vas na takve stvari ipak upozorili vaši prethodnici.
    - Toèno. Upute Tihomira Ladišiæa bile su i više nego korisne. Savjete sam potražio i od jedne iraèke obitelji koja živi ovdje. Oni su me uputili u naèin svakodnevnog života i tradicionalnog ophoðenja u Iraku. Ipak, koliko god se pripremiš, uvijek te negdje èeka iznenaðenje. A jedno od prvih je bilo u Ammanu, gdje smo u moru automobila naišli na istog taksista koji je vozio i Ladišiæa dok je boravio tamo. Onda je, preko 650 kilometara pustinje, slijedio put do Bagdada. Bio je to èisti "Mad Max"! Tu i tamo naiðeš na beduine, povremeno ugledaš pljaèkaše s kojima mi, na svu sreæu, bliskih susreta nismo imali. I onda, nakon tog silnog pijeska, odjednom ugledaš zelenilo i shvatiš - na cilju si.
    Je li tada strah veæ bio pod kontrolom ili...?
    - Tad sam zapravo dožio najveæi strah, jer smo u Bagdad ušli kroz predgraðe zvano Saddam city. Oko nas su bile zemljane kuæe, kontejneri, šatori i gomila ljudi od kojih svi imaju oružje pa èak i èetverogodišnjaci u rukama vitlaju prave kalašnjikove. I kao za peh, tu smo zapeli u gužvi. Stojimo u automobilu, a Iraèani se naviruju. Pritom ne izgledaju nimalo pitomo.
    Kasnije su mi rekli da mi je u tih sat vremena narasla brada. U svakom sluèaju, da mi se nešto dogodilo, recimo da me pogodio neki zalutali metak, u bolnicu ne bih otišao ni za živu glavu. Izmeðu odlaska u nju i polagane smrti, odabrao bih ovo drugo. Naravno, razlozi su higijenski. K tome, tamo je sve u totalnom rasulu.
    Jeste li se ikada našli u situaciji za koju ste pomislili da je bezizlazna?
    - Ne. Igrali smo po ustaljenim pravilima. Imali smo vozaèa Jordanca i domaæeg "fiksera" - pouzdanog, obrazovanog i korisnog èovjeka koji se brine za ekipu. No nekoliko smo prilièno gadnih situacija doista proživjeli. Njih su obilježili oèajni Iraèani koji su, shvativši da smo iz bivše Jugoslavije, odmah navalili na nas da im otkrijemo gdje su Saddamovi zatvori u kojima su još uvijek njihovi najmiliji. Išli su tako daleko da su jednom èak i zaprijetili u stilu: "Mogli bismo vas zatoèiti i od vaše Vlade zahtijevati, ukoliko vas želi osloboditi, da otkrije gdje su zatvori koje su ovdje gradili Jugoslaveni." Ali! Znali smo i mi doskoèiti tome. Jednostavno bismo poèeli nešto vikati na hrvatskom. Kako su inaèe dosta plašljivi, naši bi se bijesni sugovornici odmah povukli.
    Pamtite li još neke doživljaje koji su vam još i sad teško objašnjivi?
    - Evo, dogodilo mi se da mi je jedan Iraèanin odbio dati ruku. Zapravo, primio me je za zglob. Pojašnjeno mi je da to èini zato što se ne rukuje s kršæanima. Drugi nas je uvjeravao da smo mi sigurno špijuni. On je, naime, radio za UDBU i pratio njihove studente koji su se sa studija u Jugoslaviji vratili u Irak. Jedna nas je žena, a njih smo u tih 14 dana vidjeli tek desetak, gadno izvrijeðala misleæi da smo Amerikanci. Nakon deset minuta vratila se i isprièala. Èim vide kameru, svi dolete i žele nešto reæi jer misle da ta snimka ide ravno k Bushu. Ma, ludilo! A to da su nam na svakom koraku htjeli "dignuti" što više novca i nije neka vijest. Svi nešto nude: ovaj æe nas odvesti ravno do Saddamova sina, onaj do oficira republikanske garde... Zadnjih me dana ta nezasitnost za novcem prilièno iznervirala.
    Što se dogaðalo noæu?
    - Ništa. Iza 18 sati svako je kretanje bilo zabranjeno. Sve je bilo blokirano do jutra. Tako smo u hotelu bili zatvoreni kao u karanteni. Užas! Tek sam sad shvatio kako nikada ne bih mogao biti nogometaš. Uglavnom, svega onoga što prati ratne sukobe - droge, alkohola, prostituki - tamo nije bilo.
    Kako ste se u poslu nosili s amerièkim TV ekipama?
    - To što smo mi bili tek troèlana ekipa imalo je i svojih prednosti. Ameri se uglavnom i nisu micali iz hotela u kojem im je na raspolaganju bila nekolicina doktora, zubara, frizera, masera... Stanje u gradu, pak, snimali su im lokalni snimatelji, dok bi, za potrebe javljanja u "stand up-u", samo skoknuli iza ugla hotela, i to je bilo to.
    Sad ste se opet vratili domaæim, veæinom politièkim temama. Nakon bagdadskih izvještaja èine li vam se one možda trivijalnima?
    - Meni je još O.K., ali Juri i Betiju sad se mnogo teže usredotoèiti na snimanje, ne znam, prièe o cvrèku ili cvijetu. Njima je zaista koma!
Božena Matijeviæ

Povratak