Ostajemo na asfaltu

06.06.2003.

Iako je mediji opisuju kao moænu ženu zaduženu za kontakte s politièarima i lobiranje za radio, Zrinka Vrabec-Mojzeš sa svojih èetrdesetak kilograma težine i metar i pol visine prije slièi Davidu koji je, pokazalo se, praækom ponovo dobio bitku protiv Golijata. Naime, s programskom direktoricom Tamarom Pavlicom i predsjednikom Uprave Dariom Dusperom bila je èlanica pregovaraèke trojke koja se izborila za povratak Radija 101 na 101 MHz. Za vrijeme velike fešte za nekoliko desetaka tisuæa ljudi na glavnom zagrebaèkom trgu, kojom se obilježavao prelazak s lokalne na regionalnu èujnost, trèkarala je izmeðu pozornice, backstagea i protokola visokih uzvanika sve do dva iza ponoæi, a sljedeæeg jutra, kad je veæina slavljenika i uzvanika još duboko spavala, ona je odraðivala svoj redoviti "Interwiev tjedna".
    - Nakon godina borbi, adrenalin još uvijek radi - objasnit æe jednostavno.
    Postoje, dakako i oni koji æe reæi da nije rijeè o adrenalinu, nego o osobnoj koristi koju su iz svih tih bitaka izvukli zaposlenici Stojedinice.
    - To je najsmješnije od svega što sam èula i premda ne mislim da je potrebno - reæi æu vam: sa èetvero djece i nakon gotovo dvadeset godina rada tek sada rješavam stambeno pitanje - kreditima uz uvjete koje imaju i svi ostali graðani ove zemlje. Materijalno se nisu okoristili ni drugi. Nitko od nas ne vozi bijesne aute i ne može se hvaliti imovinom. Mi ne pripadamo tom sloju društva. I u tome leži neki naš kredibilitet jer u mnogim stvarima dijelimo sudbinu svojih slušatelja. Ni radio kao institucija nije se materijalno obogatio. Cilj nam je, osim što smo slavni, i obogatiti se. Šalim se! To što imamo veliki utjecaj možemo zahvaliti samo svome kvalitetnom radu i podršci javnosti, koja je u nama prepoznala vjerodostojan izvor informacija. Nismo bili u službi jedne politike ili vlasti, nismo poput mnogih pokušali naplatiti svoje zasluge niti smo zahtijevali priznanja, samo smo tražili svoja prava, ispravak nepravdi koje su nam uèinjene u komunistièko i tuðmanovsko vrijeme.
    Biste li radijski posao zamijenili nekim unosnijim u svijetu politike?
    - Ma kakvi! Radio je moja ljubav, to je jasno i mojim kolegama, ponekad u tomu i pretjerujem. I svih sam ovih devetnaest godina sretna što imam privilegij raditi posao koji volim i za koji sam spremna uèiniti sve što mogu, kao i mnogi koji su kao i ja devetnaest pa i dvadeset godina, oduvijek, na Stojedinici, poput Silvija Vrbanca, Miljenka Kniewalda, Dude Bratoljiæ, Željka Matiæa, Gorana Pirša, Tamare Pavlice, Nenada Dubravca, Siniše Šveca, Nenada Pavlice, èovjeka za sve Azera Èatrnje ili naše tajnice Ljerke Zoliæ, koja je došla prije svih nas. Sve dok svoj posao znam i mogu raditi - radit æu ga.
    Spomenuli ste èetvero djece. Kako je usklaðivati obitelj s poslom?
    - Pa nisam jedina koja to usklaðuje. Tijekom dvadeset godina ona nekadašnja gomila hahara je diplomiravala, udavala se, ženila, dobivala djecu... Ali je najvažnije da se nitko od nas nije promijenio u glavi. Družimo se s mladim ljudima koji fluktuiraju kroz Stojedinicu i održavamo se u kondiciji. Nismo se zacementirali i otišli na "kvasinu". Možda bismo bili drukèiji da radimo kao referenti u opæini.

Kad je radio 101 poèinjao imao je slogan da je to radio koji se ne sluša na njivama, nego na asfaltu. Što æete s tim sad kad se na njivama èujete?

- Ostajemo pri tome da smo radio za asfalt. Urbana Hrvatska nije koncentrirana samo na Zagreb, postoje i Varaždin, Èakovec, Ogulin, Gospiæ, Krapina... Kad smo najavljivali povratak na 101 MHz i veæu èujnost, odmah smo kazali da ne želimo otimati slušatelje Narodnom ili bilo kojem radiju. Mi smo svjesni svojih limita, ali smo svjesni i da u Zagrebu imamo odreðenu strukturu slušatelja - više i visoko obrazovane ljude svih dobnih skupina koji imaju odmak od masovne komercijalne zabave i standardizirane ponude govornih emisija koje postoje u drugim elektronièkim medijima.
    Pa taj govorni dio programa i neæete morati mnogo mijenjati jer ste veæ i dosad obraðivali teme od nacionalnog znaèaja. No što je s glazbom?
    - Za program je zadužen urednièki kolegij na èelu s Tamarom Pavlica. Oni æe odluèiti što æe se promijeniti, a što neæe. Mislim da æemo morati širiti ponudu kulturnih sadržaja, a u glazbi, koliko znam, osim promoviranja najnovije kvalitetne glazbe sa svih strana svijeta, bit æemo okrenuti onim našim domaæicama koje smo i dosad pratili. Tko kod nas ima proðu - vidjelo se i na našoj fešti na Trgu.
    Nakon ovih nekoliko dana, kakve su prve reakcije na veæu èujnost?
    - Zagrepèani nam se javljaju kako bi nam rekli dokle se èujemo - do austrijske granice, do Udbine, u Donjem Miholjcu... Javljaju nam se i oni slušatelji koji znaju za nas, ali nas nisu mogli èuti. Za nas je to svojevrstan šok jer tek postajemo svjesni koliko se daleko èujemo, pa koliki utjecaj možemo imati, a postaje i vrlo jasno zašto nam prije šesnaest godina dekretom oduzetu frekvenciju tako dugo nisu htjeli vratiti.
    Milanu Bandiæu pjevate na radiju zloèeste pjesmice, s Tonèijem Tadiæem niste politièki istomišljenik, ali su vam ipak obojica jednako dragi gosti kao i, naprimjer, predsjednik Mesiæ.
    - Pa i to dokazuje da Radio 101 ne pripada niti jednoj politièkoj stranci nego je, kako je rekao predsjednik Mesiæ, graðansko dobro. Istina pjevamo svašta Milanu Bandiæu, ali mu ne zaboravljamo dobre odluke koje je donio. Kad se odluèivalo o našoj privatizaciji i kad nas je Štef Tuðman htio kupiti za 1039 kuna, Milan Bandiæ je kao predstavnik opozicijske veæine tadašnje Gradske skupštine to sprijeèio. Sad kad unatoè svim papirima nismo mogli dobiti kljuèni potpis u Zavodu za telekomunikacije, Milan Bandiæ je ponovo pomogao. A Tonèi Tadiæ iz HSP-a jedini je shvatio o èemu govorimo kad se mijenjao zakon o HRT-u i prvi je stavio u proceduru za nas kljuèni amandman èemu su se prikljuèili i ostali klubovi zastupnika pa je amandman i prošao. Naše vrijednosti prepoznaju svi pripadnici razlièitih politièkih stranaka koji su na sliènoj civilizacijskoj razini.
    Nakon što se 1996. Radio 101 spasio od gašenja, nastale su unutar kuæe interne borbe za vlast. Postoji li sad ta opasnost?
    - Ne! Onda smo se bili ujedinili protiv zajednièkog neprijatelja - vlasti HDZ-a i njihovih tajkuna, a borbe vlastitih taština i interesa gurali smo pod tepih. Kad smo sprijeèili gašenje, ono ispod tepiha izišlo je van. Zadnje su godine pokazale da smo mi, koji smo ostali na radiju, bili u pravu. Vjerujem da je nekima koji su tad otišli sada žao. Opasnosti od ponavljanja interne svaðe danas nema jer smo svi svjesni kako je tek sada pred nama obveza i odgovornost da opravdamo širinu koju smo dobili. A to možemo samo kvalitetom. I radom.
Renata Lacko

Povratak