Moj najveæi uspjeh: preživio sam!

18.06.2003.

Jedva sam ga pronašao. Doajen hrvatskoga, dalmatinskoga i posebno splitskoga novinarstva, samozatajni Vojko Mirkoviæ sklonio se na svoj Dugi otok, u svoj rodni Veli Rat. (Roðen je 21. sijeènja 1926. U Splitu je završio gimnaziju. U ratu 1944.-45. bio je u vojsci na Visu. Studirao je ekonomiju u Zagrebu i filozofiju u Beogradu.) Èovjek desetljeæima znaèajno nazoèan u hrvatskoj javnosti, uoèi dodjele Nagrade za životno djelo kao da se želio skriti od te javnosti u egzil zavièaja. Veli Rat prvi mu je zavièaj, no drugi mu je prvi zavièaj - novinarstvo, pa je razgovor na kraju ipak uspješno realiziran.
U povodu ove nagrade izjavili ste: “Ja biografiju i nemam. Kakvu biografiju može imati novinar? Samo sam radio sve poslove u novinama.” Da novinari i novine ipak imaju biografiju, dokazuje, meðutim, i èinjenica da za Leksikon novinarstva što ga priprema Leksikografski zavod Miroslav Krleža izraðujete jedinicu o novinarstvu u Splitu i Dalmaciji. Ni sebe ne možete, a i ne smijete zaobiæi, zar ne?
Novinarski posao uglavnom je rutinski, to znaju svi koji rade u novinskim redakcijama. Dakako, iz te rutine iskaèu neki pojedinci bilo po snazi svojih zapažanja ili po kvaliteti svojih tekstova. Kada kažem kvaliteta, mislim na slikovitost, pa èak i literarnost. Za takve pojedince koji odskaèu prave se jedinice u Leksikonu novinarstva u Hrvatskoj, a prave se jedinice i o svim važnijim novinama i èasopisima. Pisao sam o nekim novinarima i manjem broju novina i èasopisa, i to prema kriteriju koji sam prije spomenuo. Tako æe, na primjer, meðu stotinama novinskih naslova u Dalmaciji, od prve novine iz Napoleonova doba do nedavnog Pressinga, biti spomenuto možda 30 ili 40 naslova, a od tisuæa novinara isto toliko. Prema tome, posrijedi je izbor onoga što bi trebalo ostati u memoriji kao vrijednosni prilog dalmatinskoga žurnalizma hrvatskome.
Ovih dana u “Slobodnoj Dalmaciji” povodom njezina jubileja objavljujete zapažen feljton u nastavcima. Postoje li neke posebnosti splitsko-dalmatinskoga novinstva, neka diferentia specifica. Gdje je u tome mjesto “Slobodne Dalmacije”?
Nisam siguran da postoje neke izrazite posebnosti kojima bi se razlikovalo dalmatinsko novinarstvo u prošlosti od novinarstva u drugim hrvatskim krajevima. Trebalo bi praviti usporedbe, a ja to nisam radio. Ali, moguæe je reæi da je novinarstvo moralo reagirati na posebne prilike u svakoj sredini, a one su u Dalmaciji zaista bile posebne. U doba Austro-Ugarske nekoliko se osoba zaista istièe po svom prilogu novinarstvu u Dalmaciji. Primjerice, Natko Nodilo, prvi urednik zadarskog Narodnog lista, koji je udario temelje narodnjaèkog novinarstva u Dalmaciji, a sam se istaknuo svojim politièkim esejima i polemikama. Drugi istaknuti urednik Narodnog lista je Juraj Biankini koji je, ako se ne varam, ureðivao taj list od 1872. do 1918. godine i po tome je najizdržljiviji urednik u dalmatinskom novinarstvu, a vjerojatno i u hrvatskome, jer je više godina vodio Narodni list nego Dežman u Zagrebu Obzor. Vrsne suradnike našao je u Dinku Politeu, takoðer Starograðaninu kao što je bio i Biankini, i Dubrovèaninu Vinku Kisiæu, koji je poslije vodio u Splitu list Novo doba.
Naravno, nemoguæe je izbjeæi Frana Supila koji je poèeo u Dubrovniku kao urednik Crvene Hrvatske, a nastavio u Rijeci kao osnivaè Glasnika i urednik vrlo utjecajnog hrvatskog dnevnika Novi list. U kasnijoj fazi izmeðu dva svjetska rata, zapažen je splitski novinar bio Oskar Tartaglia koji je pokrenuo i ureðivao èitav niz listova i lijepo pisao. Takoðer bi se moglo istaknuti i Šerifa Šehoviæa, urednika Jadranskog dnevnika, splitskog lista iz 30-ih godina, koji æe poslije na planini Mosor 1943. godine biti i prvi glavni urednik tek pokrenute Slobodne Dalmacije. Od novinara koji nisu toliko zapaženi kao urednici nego kao pisci, svakako treba istaknuti barem dvojicu, prvi je Miljenko Smoje, o kome neæu ništa posebno govoriti jer je njegova popularnost i svestranost poznata, a drugi je Šibenèanin koji se školovao u srednjoj školi u Splitu, Igor Mandiæ, dugogodišnji novinar Vjesnika, Vjesnika u srijedu, danas ponovno Vjesnika, a neko vrijeme i suradnik Slobodne Dalmacije. Za njega kao i za drugoga istaknutog novinara Vjesnika Veselka Tenžeru, vrijedi reæi da su pisali autoritativno o bezbroj tema iz mnogih podruèja te da po živosti pisanja, prodornosti mišljenja i stilskoj dotjeranosti èine vrhunce hrvatskog novinarstva. Mogao bih istaknuti još jednog novinara koji sada piše u Slobodnoj Dalmaciji, to je Danko Plevnik, za kojega takoðer vrijede spomenute oznake.
Radili ste i u beogradskim i zagrebaèkim listovima, no najviše ipak u “Slobodnoj”. Je li “Slobodna” regionalna novina, kako bi neki htjeli i kako tvrde, ili je više od toga, uopæe: što bi to bilo regionalno, a što nacionalno ili neko drugo “više” novinstvo?
Ne bih novine dijelio prema mjestu izlaženja. Veæ sam spomenuo da je Supilo Novi list koji je izdavao na Rijeci uèinio utjecajnim hrvatskim glasilom svoga vremena. Isto tako je u jednom razdoblju Joško Kulušiæ, od 1989. do 1993. godine, ureðivao i na nacionalnoj razini vrlo uspješnu Slobodnu Dalmaciju. Doduše, moglo bi se reæi da je neki list regionalan ako se zatvori u regionalne teme i ako obavještava samo lokalno stanovništvo. Slobodna Dalmacija, osim možda u samom poèetku, to nije nikad bila, uvijek se mogla po utjecaju i vrsnosti svojih priloga

Povratak