Novinski mudozborci

24.06.2003.

Sjeæam ga se kao sasvim malog djeteta. Šestogodišnji Inoslav na katrigi isprid Belvija. Samo su mu tanke noge kojima nije mogao dotaknuti pod, virile iza golemog formata Vjesnika u srijedu, ili ne znam veæ koje je novine èitao, dok sam ja, samo nešto stariji od njega, jurijo hodnicima Belvija di mi je mama radila. Naš je Ino bio èudo od diteta, a i danas je èudo od èovika. Drago mi je što je baš on dobija nagradu za novinara godine.

Di smo bili kad je grmilo?

Prvo, zato što je drag èovik i drugo, šta je iz moga kvarta, iz moje "fronte". Potpisa bi uglavnom sve šta je napisa i šta je govorija Nediljom u dva. Ali se nikako ne mogu pomiriti sa onim šta nije napisa i šta nije govorija. Lako je reæ: Di si bija kad je grmilo? Teško je reæ, a još teže napisat. Di san bija kad je grmilo? I jesan li ima snage reæ istinu, kad se zarad te istine moglo izgubit ludu. I meni se dogodilo da sam u momentu podlega kolektivnom ludilu. Sriæa trajalo je kratko, svega par miseci. I danas me je sram kad se toga sitin. Ipak postojali su judi koji ni na tren nisu povirovali, a niti prominili stav.
I u onome ratu bilo je ljudi koji su stavili sve na kocku ukljuèujuæi i život za pomoæ ugroženima. Židovi ih zovu "pravednicima".
U ovih deset godina meðu novinarima bilo je malo "pravednika". Ta šaèica hrabrih odoljela je svim napadima i pritiscima, nasrtajima i prijetnjama. I zato postavljati pitanja u prvom licu množine: Šta smo uèinili kada je ubilo familiju Zec ili di smo bili kad se ubijalo u Gospiæu, potpuno je deplasirano. Jebeš pasa koji poène lajat kad je lupež veæ uteka iz kuæe. Nema kolektivne katarze, može biti, ali samo kao rezultat svih pojedinaènih proèišæenja.
Ovih dana dok je Ivan Pavao krstarija Hrvatskom puno san puta promislija: Bože moj, je li grišniku, poput mene, kojemu je od svih grija najveæi šta ne gre u crikvu, lakše oprostit ili onome šta svake nedije uredno ispovida sve svoje grije.
Kad sam gleda Ivana Pavla i stotine tisuæa okupljenih kako vièu "Mi smo Papini, Papa je naš", pomislija san: sad æedu zapivat u horu "Sveti Oèe, mi ti se kunemo da se tvoga puta…". I opet je po tko zna koji put Crkva stavila u džep sve institucije države, a najpolitiziraniji narod Europe postao je potpuno apolitièan, osim ako je ono što se dogodilo bilo rezultat jedne politike èiji je rezultat moæna crkvena država. I je li toliko prizivani ekumenizam Božjeg namjesnika na zemlji bio samo njegov vapaj koji delirièna masa nije ni osluhnula.
Prije par godina za vrijeme posjeta Ivana Pavla Poljskoj bio sam u Gnieznu i Katowicama. Okupilo se tada oko milijun Poljaka. Velika je sliènost izmeðu hrvatskog i poljskog katolièkog puka. No kroz sve vrijeme trajanja mise u Gnieznu u mojoj se glavi vrtio isti film. Kolona Židova tekla je mojom podsviješæu na putu za peæi Auschwitza, dok je pred gnježnjanskom katedralom gdje su okrunjeni poljski kraljevi iz milijuna grla odjekivala Aleluja. Nitko Poljake ne može optužiti da su proganjali Židove, ali ih krivnje što nisu pomogli sugraðanima druge vjere nitko ne može osloboditi dok su sa šutnjom i indiferentnošæu promatrali genocid.

Vjera bez djela, zdjela bez jela

Nije zlo samo èiniti zlo, zlo je kad ne èiniš dobro. Nekada je gore prešutjeti istinu nego slagat. Zato su novinski "pravednici" s poèetka teksta "mudozborci" - oni koji imaju muda da kažu istinu uvijek i u svako vrijeme dobitnici svih nagrada. Sva je sreæa što svaka generacija ima ponekog "mudozborca" poput našeg Saše.
Ekumenizam na Balkanu gdje štioci istog Boga stoljeæima ratuju u ime razlièitih religija i nešto istoènije gdje krv teèe potocima, ulicama Jeruzalema, Betlehema, Hebrona i Gaze, u istom mjestu gdje je roðen Abraham, otac svih triju sukobljenih vjera, dokaz su da Crkva i religija nisu isto što i Bog. Naime, Bog je jedan. Tako je sa zloèinom i kaznom, s krivnjom i katarzom. A konaèno tako je i s vjerom.
Prije nekog vremena jedan je moj roðak krstio dijete. Obredu je nazoèna bila i njegova supruga koja nema obièaj odlaska u crkvu. Dobrohotni sveæenik, èineæi obred, a istovremeno želeæi joj olakšati neugodnu situaciju, rekao je: "Dijete moje, vjera bez djela isto je što i zdjela bez jela!"

Povratak