hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva "Iz medija"Vlado Šegota01.07.2003.
Pripadao je mnogim redakcijama, ali je novinarsko ime i prezime stvorio i stalne, odane èitatelje stekao na stranicama »Novoga lista«. U vremenima u kojima su mnogi novinski napisi bili bez potpisa autora, mnogi tek s inicijalima, Vlado Šegota je snagom svog talenta, snagom svoje pisane rijeèi kojom je tako vjerno prenosio poruke junaka svojih tekstova i ispisivao svoje kritièke misli vrlo brzo stekao pravo na ime i prezime ispod svojih tekstova. Bio je novinar života, a ne novinar kabineta i sastanaka, volio je svoje èitatelje i oni su voljeli njega, jer je kao svaki istinski novinar pisao ponajprije radi njih. Vlado je prvenstveno, po vokaciji, bio reporter, od onih rasnih reportera tekstovi kojih lebde izmeðu novinarstva i književnosti, a dijeli ih samo ona naoko sitna, tanana, a tako moæna nit – istina, u èinjenicama je bio bespogovoran, u iskazu literaran. Uostalom, u Vladi su istodobno živjeli i pjesnik i pisac i novinar. Ali, Vlado je bio i britki komentator i pitki kronièar. Godinama je pod pseudonimom »Kronièar« svakodnevno na prvoj stranici »Novoga lista« pisao briljantne mini-komentare dana, namijenjene prvenstveno malim ljudima, koji su barem u tim Vladinim uvodnicima nalazili potvrdu svojih razmišljanja, blaženje svojih boli, nadu svojim ufanjima. Iako mnogi nisu ni znali tko je njihov dušebrižnik. Bile su to godine u kojima su u Hrvatskoj mnogi sjajni novinski autori svoje, èesto i antologijske, tekstove potpisivali pseudonimima pa su mnogi èitatelji tek poslije pustih ljeta doznavali da je »Spectator« Ive Mihoviloviæ, »Argus« Vlado Jankoviæ, »Mali Marinko« Miljenko Smoje, »Kronièar« Vlado Šegota... Vjerovali su im i prije toga. Vladu Šegotu èitao sam i kada sam tek silno želio biti novinarem, a bolje ga upoznao kada smo krajem šezdesetih izvještavali s povijesnog promocijskog drugoligaškog susreta »Orijenta«, u gostima bihaækom »Jedinstvu« u malom selu Kralje, jer su Bišæani renovirali stadion. Vlado je izvještavao za »Novi list«, a ja tog puta, kao zagrebaèki student, za »La Voce del Popolo«. Tada smo se prvi put ljudski naprièali, nadivanili, o novinarstvu, o jeziku, o našim po mnogoèemu sliènim podgorskim i kordunaškim mentalitetima, o životu, o ljudima. Kao profesionalcu Vlado mi je poslije Rada Škalamere bio urednik. Neæu lagati i reæi da me Vlado nauèio novinarstvu, ali hoæu i želim reæi da je Vlado bio urednik kakva može poželjeti svaki novinar. Kao i svaki dobar autor, siguran u se, Vlado je kao urednik volio dobre autore i dobre tekstove, znao je i želio sugerirati još bolji naslov (a bio je majstor za naslove!), oplemeniti suradnièke tekstove, ali nikada na uštrb autorove osobnosti, a ni u snu radi želje za dokazivanjem autoriteta – položaja. Sve je manje takvih urednika u hrvatskom novinarstvu. Kao novinar jak je bio u svim vrstama, kao urednik i neimar i inovator, a u objema ulogama nerijetko kratka daha, nešto ga je vuklo dalje, kao i mnoga najsjajnija novinarska pera i Vlado je istodobno bio i svojevrsni enfant terribles. Spominjem se, naravno, i Vladine boemije, sudbini se nije suprotstavljao ruènom koènicom, do daske je volio život, katkad bolno ranjavajuæi i one koje je najviše volio, kojima je duboko u sebi najodanije pripadao, ne dospijevajuæi im to barem reæi, od sebe nije mogao uteæi. U njegovom sjajnom romanu »Markan«, autobiografskom, nego šta, jer su mnoge istinske književnosti autobiografske, sin svome ocu Podgorcu, ocu i èovjeku iskonskom, kazuje da æe se razvesti od žene, a otac ga, Markan pita, bile su to te godine, što o tome misli Partija. Sin se ne da:»Pa što Partija ima s tim?«. A iz staroga progovara suština:»A misli li Partija da æeš, kada si u stanju ostaviti ženu i djecu svoju, ostaviti i Partiju?«. A opet, taj i takav Vlado, nikada klasièni partijac, još manje komunjara, u godinama kada SDP nije imao ni mrvu šanse niti da zadrži niti da povrati vlast u Hrvatskoj, ostao mu je vjeran, dok su dojuèerašnji crveni boljševici postajali odanicima nove vladajuæe farbe. A opet, i tom i takvom Vladi djeca su u novinarstvu, Nataša doduše kao likovni kritièar, a Danislav baš kao novinar, urednik. Jesu li to geni? Ne znam. Znam samo da su, i kad su ga imali i kad je samo bio njihov, voleæi ga i osuðujuæi ga, prkoseæi mu ili, kada vrijeme uèini svoje, pripadajuæi mu – i s njim u sebi tražili pute svojih života. Iskren da budem, oèekivao sam da æe se, kada ode u mirovinu, kada se vrati zavièaju, kada u njegovom životu opet pravo na jedino moguæe, duboko životno znaèenje i poimanje budu dobili more i kamen, bura i tišina – posvetiti književnosti. A Vlado se, poput, ukletog pauka iz njegove daleke pjesme »Mi smo kao pauci«, stihova koje sam se naslušao dok su je i u oveæem društvu u sitnim urama neke ženske oèi i uši opijeno upijale, jer ju je Vlado kazivao strašæu starih ruskih recitatora – uvukao u se. Bolest? Možda. Prije vjerujem da se u Vladi nešto lomilo, slamalo, slomilo, ne želim i nemam pravo suditi što. Ali, želim i moram, hoæu reæi da je Vladinim odlaskom ne samo na vjeèno poèivalište u Jablanac, veæ u dobra spominjanja, otišao èovjek od krvi i mesa, strasnik, jedan od posljednjih velikih reportara rijeèkog i hrvatskog novinarstva, kojemu su sudbina i život odredili da se, na žalost svojih èitatelja, prerano umori i od novinarstva i od književnosti, prerano se uputi do njegovog i našeg Markana. Mišo CVIJANOVIÆ-CVIJO |
AKTUALNO
