|
|
Arhiva "Iz medija"
Gospoðo Babiæ, pokušajte prihvatiti hrvatsku državu 12.07.2003.
Je li istina da je veæ 1990. hrvatska država postala kriminalnom organizacijom i je li istina da su ljevièari, od 1917. do 1989., bili veliki zagovornici individualnih prava i sloboda, kako tvrdi novinarka Jasna Babiæ? Je li istina da je HDZ došao na vlast revolucionarnom metodom i da je podupirao revolucionarno nasilje, ili su komunisti bili došli na vlast nasilnim putem, a revolucionarnu metodu (nasilje prema klasnom neprijatelju i neistomišljeniku) držali samom srži svoga politièkog svjetonazora?
Teško da bi itko imao toliko slobodna vremena baviti se novim izljevima patološke croatofobije koju Jasna Babiæ iskazuje i u interviewu objavljenom u »Novom listu«, 28. 6. 2003. i najpodlijim uvredama što ih upuæuje prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuðmanu i ratnom ministru obrane republike Hrvatske Gojku Šušku pod naslovom »Tuðman i Šušak bili su capo dei capi zagrebaèke mafije«, da te provokacije nisu objavljene u novinama koje znaju što je profesionalna korektnost. J. Babiæ ni za jednu svoju tešku uvredu ne nudi apsolutno nikakve argumente. Meðutim, glavne teze novinarke »Nacionala« dovoljno su razgovijetno postavljene da njihovo puko ponavljanje, oèišæeno od blage kamuflaže, potpuno objašnjava smisao njezinih niskih udaraca i predstavlja, zapravo, najbolji odgovor.
Gospoða Babiæ najprije pokušava prikriti crne rupe na stazama njezine ideološke ovisnosti, pa stvari prikazuje potpuno suprotno od onoga kako zapravo stoje. Hrvatsku državu (veæ od 1990.) proglašava kriminalnom organizacijom, a njezine prvake – »capo dei capi«. Hrvatska je od poèetka, kaže gospoða Babiæ, mafijaška tvorevine, a njezini prvaci mafijaški šefovi.
Kad èovjek proèita danas u hrvatskim novinama, nakon pedeset godina života koji je bio ureðen prema Lenjinovim naèelima revolucionarnog terora, kako je »u prirodi ljevice da je pojedinac u prvom planu«, uèini mu se da je izricatelj takvih tvrdnji netko s drugog planeta, ili potpuno neupuæen èovjek, neznalica, ali možda i svjesni obmanjivaè, netko tko iznoseæi tvrdnje za koje zna da su neistinite – želi u javnosti stvarati lažnu sliku o ne tako davnoj prošlosti kad je ljevica – jednako Staljinova i Titova – èuvala pojedinca »u prvome planu« samo kad ih je odvela u Sibir, na Goli otok, u Staru Gradišku ili Lepoglavu, ako veæ nisu ostavili kosti na nezaštiæenim poljima ili u mraènim jamama nad kojima su o njihovim pravima, umjesto suda sudili komunistièki komesari. Optuživali, presuðivali i presude – ubojstva, izvršavali. Isti su ljudi bili tužitelji, suci i egzekutori.
»Priroda (komunistièke) ljevice« ostavila je, kažu francuski istraživaèki, od Crvenog oktobra 1917. do sloma komunizma, za sobom više od sto milijuna nevinih žrtava.
U odgovorima Jasne Babiæ na novinarska pitanja nalazimo i tvrdnju da je ideološka matrica HDZ-a bila amoralna i opravdavala »tzv. revolucionarne metode, a poznato je da je u revoluciji nasilje dominantan instrument«, istièe novinarka. Oèito je da i ova, posve isto kao i prva njezina teza koju smo naveli, izvire iz želje da se preradi i neupuæenima prikaže u posve drukèijem svjetlu komunistièka prošlost, u kojoj su upravo prezir prema pojedincu i revolucionarno nasilje glavne znaèajke njihova sedamdesetogodišnjeg terora.
HDZ nije na vlast došao revolucionarnom metodom, nego voljom biraèa na prvim slobodnim izborima nakon jednopartijske komunistièke vladavine. HDZ nije imao nikakvu ideološku matricu, jer je upravo slom komunizma, kako je tada izgledalo, oznaèio i kraj ideoloških matrica. Meðutim, to je samo tako izgledalo. J. Babiæ pokazuje da je iskljuèivost komunistièke ideologije neuništiva.
Ta vijest koja proglašava komuniste zagovornicima individualizma, èuvarima prava i sloboda pojedinca, a revolucionarnu metodu pripisuje stranci koja na vlast nije došla oružjem i nasiljem, nego slobodnom voljom biraèa, vjerojatno, i ne može nego tvrditi da je samostalna hrvatska država nastala, u vrijeme dok su vladali jugoslavenski zakoni, kao »jedna paralelna kriminalna organizacija«. Jasna Babiæ tvrdi ovo: »Godine 1990., nakon raspada Jugoslavije i u vrijeme dok još uvijek vrijede jugoslavenski zakoni, a Hrvatska donosi paralelne zakone, sa stajališta zakonodavstva, moglo bi se reæi da je nastala jedna paralelna kriminalna organizacija«.
Na mjesto povijesne istine J. Babiæ bi instalirala povijesnu konstrukciju. Izmišljotina. Nema sumnje u to da politièke snage koje danas imaju vlast nad medijima, pretpostavljaju da i prošlost mogu preoblikovati prema zahtjevima sadašnjosti. I Jasna Babiæ se upustila u novo, ali ipak vrlo riskantno retuširanje povijesti.
Nakon što se Jugoslavija raspala, kaže J. Babiæ, Hrvatska je poèela donositi svoje zakone i proglasila se samostalnom državom. To, meðutim, »Nacionalovu« novinarku ne sprjeèava Hrvatsku nazvati – paralelnom kriminalnom organizacijom – veæ od 1990. I to, kako sama kaže, nakon raspada Jugoslavije, jer su još vrijedili njezini zakoni – zakoni raspadnute države. (!?) Kriminalna je Hrvatska, tvrdi J. Babiæ, bila odmah u zametku, èim je poèela donositi svoje zakone. Nije trebalo èekati 1995. i »planirano etnièko èišæenje«, da bi, kako veli Savo Štrbac i njegovi hrvatski pomagaèi, postala državom utemeljenom na zloèinu.
Ako je Hrvatska za Jasnu Babiæ bila kriminalna organizacija, a što bi onda za nju i njezine mogao biti prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuðman, nego capo dei capi. Uz bok mu stoji, bez ikakvih dodatnih objašnjenja, drugi capo dei capi – Gojko Šušak, ratni ministar obrane Republike Hrvatske. Znamo što Jasna Babiæ hoæe, ali zašto »Novi list« dopušta da se prvi hrvatski predsjednik Tuðman i ratni ministar Šušak u naslovu teksta koji je objavljen na dvije stranice, nazovu mafijaški capo dei capi, a hrvatska država kriminalnom organizacijom.
Jasna Babiæ je ipak, èak kad pokušava najružnijim rijeèima povrijediti one koji uspostavu, obranu i osloboðenje samostalne hrvatske države ne drže kriminalnim, mafijaškim djelima, najviše rekla o sebi i svojima. A ni to, možda, nije tako nevažno. Naš bi savjet gospoði Babiæ bio vrlo kratak: pokušajte u miru i u toleranciji ipak prihvatiti hrvatsku državu. Smijemo li na koncu pretpostaviti da gospoða Jasna Babiæ ne bi imala priliku ovako govoriti, kad bi bila istinita njezina tvrdnja da je HDZ primjenjivao »revolucionarne metode«.
Ivan BEKAVAC |
|
Povratak
|
 |
|
