Nedavno je u Ujedinjenom Kraljevstvu objavljena anketa o povjerenju èitatelja u odreðene profesije. Pokazalo se da se najmanje vjeruje politièarima (18 posto), novinarima (18 posto), biznismenima (28 posto), policajcima (64 posto), znanstvenicima (65 posto), sveæenicima (71 posto) i lijeènicima (91 posto). Iz ankete je vidljivo koliko su se novinari uspjeli približiti vlasti. Meðutim, politièari za svoju negativnu sliku okrivljuju njih, jer tko stvara sliku o svima negoli novinari!
U doba informacija, kada sve postaje apsolutno razvidno, biti politièar teže je nego ikada, i njihov je interes da zatamnjuju tu razvidnost. U SAD-u i Engleskoj pokušava se to èiniti politièkim sredstvima, uz pomoæ štapa i mrkve, tako da se "kooperativnost" osjeæa i u ekonomskom smislu, kako je to pokazao primjerice Fox News u SAD-u, koji je na osnovi došaptavanog patriotizma po utjecaju i dobiti veæ nadmašio CNN.
Iskusni veterani CNN-a drže da odgovor CNN-a ne može biti njegovo pretvaranje u voditelje organiziranoga klicanja vlastima. Meðutim, politièki pritisak na medije, koji je u SAD-u zapoèeo nakon 11. rujna, a usavršio se u ratu u Iraku, nastavlja se, èime se reduciraju osvojeni prostori javne komunikacije.
U Hrvatskoj je nova vlast nastojala primjenjivati politièki pristup mrkve, ali buduæi da je izgradnja autoceste odnijela sav novac, odluèilo se vratiti na kriviène pristupe, i to one provjerene. Kazneni zakon i Nacrt zakona o medijima u nekim èlancima predstavljaju staljinistièki korak unatrag, a ne eurounijski iskorak unaprijed.

Gore nego u boljševizmu

Èlanak 203., kojim se novinaru prijeti zatvorom ako se istinito prenese citat koji se naknadno utvrdi kao neistinit, za novinare je gori od bivšeg jugoslavenskog boljševièkog èlanka 133., koji je držao do novinarova digniteta barem u toj mjeri da ga je ganjao zbog onoga što je sam rekao, optužujuæi ga za verbalni delikt. Jedna od najèitanijih rubrika u The New York Timesu je "Citat dana", i ja ne bih mogao od smijeha objasniti svojim kolegama u tom utjecajnom listu što se predlaže u Hrvatskoj. Ali ni kolegama u EU-u, jer u Kazneni zakon tamo spada samo govor mržnje i poticaj na nasilje, a ne cjelokupna sloboda govora kao radni prostor novinara svih medija. Ovim se zakonom novinarsko javno kretanje ogranièava iskljuèivo na boravak u cenzorskoj karanteni. Time se novinarstvu oduzima svojstvo "èetvrte vlasti" koja kontrolira prve tri teorijski odvojene vlasti.
Po Nacrtu zakona o medijima, èiji su autori takoðer svojski ignorirali upozorenja novinarske struke, u Hrvatskoj bi za sva vremena bilo onemoguæeno otkrivanje Watergatea! Jer, umjesto da se urednike zaštiti od politièara, èime bi se uèvrstio medijski pluralizam i višedimenzionalna demokracija, ovim se zakonima politièare štiti od urednika, koje se na tako propisan naèin tjera u politièku bojnu "embeded journalista", odnosno nareðuje da se uklope u vladajuæu politiku! Ako žele preživjeti na "slobodnom" tržištu. I to se sve radi po hitnom postupku nekoliko mjeseci prije izbora. Raèan zaista vuèe "strateške poteze", kako bi to rekao Zdravko Tomac.

Osobni dignitet

Dobro novinarstvo æe ipak preživjeti lošu politiku. Prije ili kasnije. Ali bitno je pokazati novinarsku solidarnost i zajednièki se oduprijeti ovakvim kriminalizirajuæim nonsensima. Pri tome novinari ne smiju izgubiti svoj osobni identitet, postajuæi oruðem demokrature ili puki amorfni zupèanik u medijskoj mašini koja pušta politièki kontrolirane vijesti.
Zakoni bi morali podržavati osobnu novinarsku etiku, koja je fundamentalnija od socijalne ili politièke novinarske etike, koje pokušavaju tek definirati moralno javno dobro, dok jedino personalna novinarova etika osigurava opravdanje za konkretno moralno djelovanje u javnosti. Novine koje prave takvi novinari imat æe karakter i hrabrost uvjerenja, to jest profesionalne vrline koje je nemoguæe imati kroz parapravne i nepravedne diktate i dijete prešuæivanja.
I umjesto da medijski zakoni podržavaju autonomnost novinara i u redakciji i u društvu, spašavajuæi ga od manipulacije vlasnika i urednika slobodom njihova uvjerenja, oni tu autonomnost žele trajno staviti na uzde lanèane politièke poslušnosti koja se odreðuje ovakvom alibi kvaziformulacijom zaštite tobožnje slobode javnosti.