Sjedim pred monitorom neko vrijeme i ritualno svakih nekoliko minuta brišem napisanu reèenicu. Naravno da se osjeæam se loše zbog toga jer meðu njima je bilo nekoliko jako zgodnih. Neke sam obrisao, pa panièno pokušavao vratiti natrag, za nekima nisam žalio, treæe sam dugo procjenjivao razmišljajuæi koliko mjeseci vrijede. No, redom su nestajale tamo gdje veæ odlaze reèenice kada im tipkom delete oduzmete život, i premda me je kraæe vrijeme patilo može li ih svejedno pronaæi neki agent ministrice pravosuða odustao sam od ideje da zapalim kompjutor i priklonio se mekšoj varijanti promjene pristupnih šifri u nepravilnim vremenskim intervalima izmeðu èetiri i devet minuta.
A zašto se tako nasilno odnosim prema vlastitom djelu? Jednostavno bojim se u kakav bi me tekst bilo koja od njih mogla odvesti. Naime, nekako uobièajeno u ovim kolumnama pišem o stvarima koje nam znaèajno utjeèu na život, a u Hrvatskoj uopæe razmišljati o tome kako vam buduænost može odrediti èinjenica radite li u poduzeæu èiji je direktor premijerov prijatelj ili ne, znaèi vremenom postati ljut. Jako ljut, èak bi možda prava rijeè bila bijesan, a èovjek kad se razbjesni kaže puno toga što samo po sebi vjerojatno nije nekim velikim problemom dok se ne napiše. E, onda je to drugi sluèaj. I za taj drugi sluèaj na mala se vrata želi vratiti u celofan umotani verbalni delikt s kojim Raèan i njegova stranka ionako imaju lijepih iskustava iz vremena kada je autocenzura bila prvim oblikom redakcijske obrade teksta. Ma, mislio sam prvo lupiti šakom o stol i ponosno kazati kako æu pisati što me volja, ali onda sam u šetnji prošao pored osjeèkog zatvora i vidjevši žicu i rešetke osjetio kako splašnjava revolucionarni zanos. Na to valjda raèuna i ministrica Antièeviæ-Marinoviæ. Kao sad se svi pjene, ali organizirat æemo za novinare obilazak hrvatskih zatvora i kad kolegama isprièaju što su vidjeli stvar æe se riješiti sama od sebe. Usmenom predajom. Ta se gospoða još mrtva-hladna usudi izjaviti i kako æe nove odredbe kaznenog zakona poboljšati položaj novinara ulazeæi tako u sve širi krug onih koji opijeni trenutaènim položajem drže kako se s visine mogu doslovce sprdati sa svim nižim vrstama biæa koja u svom životu nisu dosegla lagodan život na proraèunskoj sisi.
Istovremeno, ministrici pravosuða koja bi novinare strpala u zatvor, pa neka si tamo ureðuju zidne novine, nije palo na pamet kako bi se mogla pozabaviti i zakonima koji bi recimo onemoguæili da bivši robijaši odmah po izlasku iz zatvora nekoga opljaèkaju i ubiju. Na stranu to da je rješenje o uvjetnom puštanju na slobodu ubojice iz Remeta putovalo izmeðu raznih pravosudnih tijela puna 22 dana jer je svima koji su ikada imali posla s hrvatskim pravosuðem znano da su u njemu mjeseci i godine najmanje vremenske jedinice. Pitanje je kako hrvatski zakoni tretiraju bivše robijaše? Tako da se oni moraju javiti policiji, reæi koje im je prebivalište što nitko ne kontrolira, i to je sve. Nikakvog drugog nadzora, naravno ni organizirane pomoæi i resocijalizacije, nad osobama koje su poèinile kaznena djela, pa i ona najteža, kada izdrže zatvorsku kaznu jednostavno nema. A u državi u kojoj i oni najpošteniji teško mogu pronaæi posao i zaraditi za život svatko tko nakon nekoliko godina izaðe iz zatvora gotovo da je prisiljen ponovno se okrenuti kriminalu. To, jasno, ministricu pravosuða ne brine.
Dok ubojice ubijaju ona je prezauzeta discipliniranjem novina i novinara. Njih drži veæom opasnosti. Sreæa je da za sada nije regulirano i vraæanje smrtne kazne. Za pretpostaviti je tko bi prvi pred streljaèke vodove.
P.S. Ne znam kako æe sada ijedan urednik natjerati fotografe da snimaju ministrièine portrete. Naime, ostaje nejasno hoæe li se eventaulna nemarnost prilikom obrade fotografije, a slijedom koje bi se na slici vidjela bubuljica s lijeve strane nosa tretirati klevetom, svjesno prenešenom neistinom koja je u trenutku objave veæ kozmetièki odstranjena...
|
|
|
