Kleveta je kleveta, zbila se na ulici ili u medijima, štoviše ona medijska zna poprimiti dimenzije linèa

30.07.2003.

U našim medijima klevete se godinama objavljuju, skoro u formi »tople ljudske prièe«, toliko èesto da se na njih više nitko ni ne osvræe. Ubuduæe bi morale sadržavati i štogod istine, pa bi prestale biti klevete, ili bi bile, prema izmjenama Kaznenog zakona, strože kažnjavane (možda, jer to je ipak stvar suda), no zbog toga bi mogla propasti cijela »medijska sloboda«.
Zato se podigla silna graja te je, navodno, stvoreno javno raspoloženje da je »sloboda medijskog klevetanja« najvažnije nacionalno pitanje, a na »braniku« izmjena »antiklevetnièkog èlanka« ostali su samo ministrica pravosuða i ministar kulture.
Da ne bi usahla »sveta« medijska sloboda, traži se, a što drugo, nego neka vrsta »medijskog imuniteta«, »imunijeg« od onoga koji uživaju saborski zastupnici. Uz »jednakije« politièare tako bismo dobili još »jednakije« medijske aktiviste.
»Slobodni mediji« su profitne organizacije, njihov proizvod-informacija, ma kako »posveæeno« izgledao, ne razlikuje se od, npr. konzerve gulaša. Deklarirani sadržaj gulaša mora odgovarati stvarnom, pa se to i laboratorijski utvrðuje.
Informacija, kao deklarirana istina, trebala bi se sastojati, veæinom, od provjerljivih èinjenica, a ako to nije tako te je još ukljuèena i zlonamjernost - tu je sud, pa onda ponekad i zaslužena kazna. Kleveta je kleveta, zbila se na ulici ili u medijima, štoviše ona medijska zna poprimiti dimenzije linèa, pa je višestruko opakija.
Osobito je izraženo u odnosu prema »obiènim« ljudima èije uobièajeno i profesionalno prebivalište nije medijska »moèvara«, kao što je to politièarima, odvjetnicima »estradnjacima«, medijskim djelatnicima i drugima, koji se tamo snalaze kao aligatori. »Obiène ljude«, pojedince, pa i grupe, a osobito djecu, svakako treba štititi od razlièitoga »medijskog klevetanja« i svakovrsnoga besplatnog eksploatiranja.
Naši »slobodni mediji« uživaju u posvemašnjoj »medijskoj šutnji« o sebi, pa koristim rijetku prigodu napisati nešto i o njima. Liberalni fundamentalizam si umišlja mnoge slobode, meðu inim i tzv. slobodu medija. Jaše novi, stari, jahaè - »slobodni medij«. Putuje sjena svih sjena.
Putuje još jedna povijesna laž cestom za fata morgana. Naumila nam je i prodati i kupiti našu dušu - i jedno i drugo za naš novac i naš rad. Pritom æemo se osjeæati »slobodno«. Zaslugom, recimo, novina ostat æe nam, umjesto kusura, slika gole ženske-muške, za svaki mjesec, svaki dan, ako treba, a njima æe preostati ono malo - zvano dobit.
Zato je tamo slobodna samo reklama, propaganda zamotana u »marketing« i zaèinjena PR-om. Njihove posljedice su stvarne i dolaze kao »lude krave«, ozonska rupa, piliæi koji se hrane motornim uljem, petogrbe deve, ponoæne satelitske ševe..., te odreðena kolièina ratova.
Slobodno, nakon svega, kupim novine, koje hoæu. Stoje tamo, na kiosku. Naše slobodne novine veæ dugo funkcioniraju kao jednoruki i jednooki »jackovi« - nabiješ unutra šest kuna - dobiješ auto. Stvar slobodno ide, novine su, naime, slobodne i slobodno kažu, kao što lažu i ti »džekovi«.
Nagradne igre danas su vrhunac »slobode štampe« u Hrvatskoj. Golim, prostim okom gledano, to je konkurencija - »tko te nabije, taj te dobije«. Ovdje je sve loše krenulo - kažu mediji - od politike, Domovinskog rata, preko gospodarstva, pretvorbe do sudstva i Haaga. Dobro, ako je to toèno, onda su kao proizvoðaèi i proizvod svega toga - ipak najgori mediji.
Politikom slobodno gospodare, koliko i ona njima, pa je tu rezultat neriješen. Ratuju nakon što je rat završio (revizija), pretvorili su se, ili nastali kao i drugi - znaèi »prijetvorno« ili »donatorski« (nema revizije), samo nema slobodnog medija da to i objavi.
Kad bi i postojao, pred njim bi bila nepremostiva poslovna tajna, a trebalo bi paziti i na metak. Za razliku od sudstva koje je, navodno, sporo, mediji sude i presuðuju brzo i olako, kako u domaæim tako i u onim haaškim sluèajevima.
Od »robe«, èim im se pruži prigoda, neka tuða stradanja i smrti u razlièitim oblicima, a s osobitim užicima izvještavaju o samoubojicama, naroèito onima oboljelim od PTSP-a. Èine to tako minuciozno i toèno da je svako izvješæe ujedno i uputa za sljedeæeg jadnika - koji se odluèio, samo još ne zna kako.
Nedavno sam, zgranuto, gledao kako se s naslovnice jednog lista, po pultu novinskog kioska cijedila krv nesretnika kojemu je sudbina i nesreæa namijenila pad s èetvrtog kata. Gdje je u tom sluèaju, a i inaèe, bila njegova sloboda, i pravo da mu netko, u miru i tišini, a ne u medijskoj galami, pomogne? Kakav je tu (zakon), kodeks u igri?
Obièni profitni »medij« je, poput morskog psa, nanjušio krv te odluèio njome poveæati broj kuna koje æe mu se sliti »u blagajnu«. Kakva predstava, performance za sitan novac! Peèena »šnicla«, kokoš s GMO krumpiriæima i pivo u novinskoj vreæici ovlaš, poškropljenoj krivlju.
Nije trebalo dugo èekati da i drugi »medij« na naslovnici donese krv. »Krvavi obraèun Hrvata i Srba u Švicarskoj«, vikao je.
Neupuæeni èitaè svašta je mogao pomisliti, a bila je otisnuta - neistina. Potuklo se, naime, nekoliko desetaka navijaèa zagrebaèkog Dinama i beogradskog Partizana, koji su tako dobili opako poopæivanje za samo šest kuna. Dokazivati da Dinamovi navijaèi nisu nužno i Hrvati, da svi Hrvati nisu »dinamovci«, kao što »partizanovci« nisu obvezatno Srbi, niti su svi Srbi »partizanovci« - besmisleno je.
No kad se takvo što objavi na naslovnoj stranici »medija« - prošao vlak, pa umjesto istine o navijaèima dobivamo insinuaciju o »Hrvatima i Srbima«.
Usput, naši »mediji« imaju od koga uèiti. »Nezaustavljiva« svjetska agencija regionalno je iskoraèila u poopæivanju. Prema njenim izvješæima, potukli su se »Balkanci«! Ta tko bi uopæe i kupio informaciju o tuèi »dinamovaca« i »partizanovaca«, no kod »Balkanaca« - profit je veæ izgledan, takvo je medijsko tržište veæ stvoreno i preparirano.
Posao »cvjeta« unatoè tome što, kad je rijeè o nogometu i svim negativnostima s njim u vezi, »Balkan« sigurno nije na Balkanu. Eto balege »lude krave« izravno u lice i Bugarima i Rumunjima, i to - rasistièke. Ne dao ti Bog da se »oèešaš« o kakvu seksualnu manjinu, stiæi æe te zaslužena liberalno-fundamentalistièka kazna, no za »Balkance« nema lovostaja. Od inzistiranja na »Balkancima« samo je korak do - žice. Virtualna »balkanska žica« veæ postoji, u doba virtualne stvarnosti ona je stvarnija od stvarne.
Tri nasumce izabrana, èak i ponešto »dobroæudna« primjera, prema onima kakve sam mogao pokazati, ilustriraju medijsko »pletenje paukove mreže« - od profita pod svaku cijenu, jeftinih senzacija, krvi, poluistina, ciljanih politièkih dobitaka, insinuacija, pa do izleta u (»meki«?) rasizam.
No ostavimo se onoga što mediji pišu, rišu i govore, to je veæ »proèitana« prièa, pa mnogim, medijima u Hrvatskoj još malo tko vjeruje i okrenimo se onome što oni nose i prenose - reklami, propagandi, marketingu, PR-u. Eksplozivna je to smjesa svega i svaèega.
Tek je tamo mnoštvo toga na rubu i ispod ruba istine i poštenja. Sve same bake koje to nisu, jer nisu tako deklarirane, kameleonske (hipopotamske) reklame cigareta, alkohola, ponude putova u bolji život »na malo« i na kredit, èudesne tablete za svaku vrstu zdravlja i dug život, raj kod vaše kuæe, umjesto religijskoga i komunistièkoga, muškoga i ženskoga mesa sprijeda i straga, idejnih rješenja koja zaudaraju na pedofiliju, bilo da su djeca objekti (kupci) ili su »subjekti« u raznim reklamnim porukama...
Da možda, za poèetak, taj košmar bude predmet kakva ureðivanja? Ili je to prirodno stanje, pa su manipulacija i laž »nacionalni park« tog dijela medijske stvarnosti? Možda tamo vampiri caruju i po danu?
Pustimo klevetu, pa to je doista »topla ljudska prièa«, nego »ubij sve (medije u sebi) i vrati se sam«. Ili da se, ipak, sve uredi tako, i zakonski - kad su razni kodeksi veæ obješeni maèku o rep - da sloboda medija i svakodnevna sloboda pojedinca, grupe, od medija, budu podjednako zastupljene, kako u obiènoj tako i u virtualnoj stvarnosti.
Autor je politolog iz Zagreba

Povratak