Zakon spojenih ušiju

24.09.2003.

Tada je, navodno, Smiljan Reljiæ, tadašnji šef Službe za zaštitu ustavnog poretka, o prikupljenim "informacijama" svakodnevno izvještavao predsjednika Franju Tuðmana, a rezultati su, barem što se tièe moguæih opasnih zavjera kontra Pape bili nikakvi. Ali, naravno, da je i ta akcija prisluškivanja, kao i veæina ostalih koje su u svrhu "nacionalne sigurnosti" provodili dièni HDZ-ovi obavještajci (od kojih su mnogi bez mnogo krzmanja preuzeti iz jugoslavenskih tajnih službi), bila samo krinka ispod koje se pod paranoidnom kontrolom željelo držati sve moguæe "kritièare režima".
Smiljan Reljiæ je uz Ivana Jarnjaka, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, bio najistaknutija figura u sijeènju 1996. kada su neumorni djelatnici SZUP-a prisluškivali telefonske razgovore oporbenih èelnika u vrijeme "gradonaèelnièke krize" u Zagrebu. Tada su bili prisluškivani Dražen Budiša, Zdravko Tomac, Goran Graniæ, Jozo Radoš, Dobroslav Paraga, Davor Butkoviæ i drugi politièari i novinari koji su dovoðeni u vezu sa stvaranjem, što bi rekao Tuðman, "nekakve oporbene situacije u Zagrebu". Navodno su sve vrpce i papirologija koja je svjdoèila o ovom prisluškivanju naknadno uništene.
Tijekom 1996. prisluškivani su Rikard Gumzej i Zlatko Canjuga, a u prosincu te godine zabilježen je skandal s prisluškivanjem Krunoslava Olujiæa, predsjednika Vrhovnog suda. Tada je pod audionadzorom bio i Zlatko Tomèiæ. Ažurnije prisluškivanje Dražena Budiše i Ivice Raèana dogaðalo se i 1998. Veæ iduæe godine, u vrijeme imenovanja Vlade Galiæa umjesto Žarke Peše na mjesto šefa Sigurnosno-informativne službe èudnim èudom je ustanovljeno da je otuðena gotovo kompletna oprema za prisluškivanje. Iste godine su vrlo nježno i osjeæajno prisluškivani novinari "Nacionala", a ogranièenim otvaranjem dosjea nakon 3. sijeènja 2000. otkriveno je kako su gotovo svi novinari iz neovisnog tiska prisluškivani i praæeni. Tome treba dodati kako je iz obavještajnog arhiva iz HDZ-ova doba u privatne "arhive" otišlo oko najmanje 400 dokumenata koji su služili i služe za najcrnje ucjene i manipulacije.
Konaèno, na ovome mjestu valja još jednom citirati paradigmatsku izjavu Perice Juriæa, zamjenika ministra unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj Vladi koju je dao sedam dana nakon pobjede HDZ-a na prvim izborima, s tim da se prva reèenica odnosi na arhive jugoslavenskih službi Ozne i Udbe, te Arhiv dokumenata Saveza komunista Hrvatske: "To nam je osnovni repromaterijal. Do informacija bitnih za sigurnost države dolazi se teško, one su skupe i bila bi ludost uništavati informacije koje i sada imamo, a tièu se državne sigurnosti."
Kako samo zlokobno proroèanski iz sadašnje perspektive zvuèi ova opaska o špijunskim materijalima kao o "osnovnom repromaterijalu". Kasnije su tajne službe pod vodstvom HDZ-a doduše znale uništavati ili privatno arhivirati podatke do kojih su dolazili legalnim i nelagalnim špijuniranjem, prije svega prisluškivanjem. Meðutim, osnovna logika korištenja dokumenata iz bogatog obavještajnog arhiva kao "osnovnog repromaterijala" za dnevnopolitièke svrhe, ucjene i manipulaciju ostala je dobrim dijelom i temeljnom logikom hrvatskog obavještajnog aparata do danas.
Nema sumnje da su, što je upravo apsurdno, obavještajne službe u Hrvatskoj jedna od najslabijih i najkompromitiranijih "javnih" službi u zemlji koje ozbiljno potkopavaju nacionalnu sigurost i državnu stabilnost. To je jednako posljedica toga što su u tim službama zadržani vodeæi kompromitirani ljudi iz HDZ-ova režima, koliko i toga da su, premda u manjoj mjeri, i vodeæi ljudi aktualne vlasti namjeravali koristiti te službe u dnevnopolitièke svrhe. Da to nije tako, ne bi Raèanu i ekipi trebalo tri godine da reformiraju i postave nove-stare ljude na èelo novih tajnih službi.

Frenki LAUŠIÆ

Povratak