HND

hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association

Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Kontakt Najam prostora Raspored događanja Dokumenti HND-a O HND-u

Novinar stručno glasilo

PressData
Medijska agencija hrvatskog
novinarskog društva

DZNAP

Sindikat novinara Hrvatske

Hrvatski zbor sportskih novinara

Zbor fotoreportera Hrvatske

Hrvatsko vijeće za medije

Arhiva "Iz medija"

Hrvatska i Slovenija kao Palestina i Izrael?

11.10.2003.

Sudionici okruglog stola bili su, osim Rakovca, Boris Ugrin, pomoænik odgovornog urednika »Primorskih novic« u Novoj Gorici, Devana Jovan-Lacovich, urednica informativnog programa Radio Koper-Capodistria, Boris Jauševec, urednik vanjske politike mariborske »Veèeri«, Mitja Meršol, donedavni odgovorni urednik ljubljanskog »Dela«, Slobodan Valantinèiè, urednik središnje redakcije »Primorskih novic«, Damir Grubiša, sveuèilišni profesor i kolumnist »Novog lista«, Goran Prodan, komentator »Glasa Istre«, Elio Velan, dopisnik »Glasa Istre« iz Trsta i Kopra, te kolumnisti »Novog lista« Branko Mijiæ i Neven Šantiæ.
    UGRIN: Milan je u organizaciji današnjeg susreta ponudio gotovo plemenitu ideju o raspravi o odnosima dvaju naroda koji veæ tisuæu i pol godina žive na malom prostoru, imali su zajednièke teškoæe i protivnike, a danas su dostigli status nacije. Slažemo se da su na trenutke odnosi meðu narodima napeti kao rijetko kad u povijesti, da tisuæljetna evolucijska meðuovisnost posljednjih desetak godina potpuno ili po svemu slabi. Naravno, danas ne možemo mimo aktualnih politièkih dogaðaja koji su nastali, prije svega, nakon sjednice Sabora u petak, pa predlažem da idemo u srž problema.
    RAKOVAC: Naravno da je moja pobuda, kao i svih nas, gotovo vatrogasna. Treba dizati alarme, kao što mi veæ mjesec dana spremamo ovaj razgovor, meðutim, dogaðaji nas pretièu. Ispast æe da smo mi neki subverzivci koji su se sastali baš danas kad možda nema više razloga da se sastajemo. Govorimo, naime, o hrvatsko-slovenskim odnosima a dvojica ministara vanjskih poslova, Picula i Rupel, nisu se sastala veæ mjesec dana. Mislim da je nizina, koju nismo oèekivali mi Hrvati, barem ja ne, ove groteskne nacional-etatistièke misli naših dvaju naroda došla do samog vrhunca. Kao da smo na Himalajama kada se radi o slovensko-hrvatskim odnosima i pravo rekuæ mislim da se veæ radi, kako bi rekao kolega Miheljak iz »Dela«, o stvaranju kolektivnih psihoza. Da se ne radi samo o nacionalnim, etatistièkim, birokratskim, partitokratskim nomenklaturama naša dva naroda, naše dvije zemlje, nego se radi o širenju metastaza, egoistiènih, pristranih, veæ u mase.
    Mislim da bez oslanjanja interetnièkog, internacionalnog izmeðu ta dva naroda, najprije u medijima, nemamo nikakve šanse. Nama Hrvatima prijeti da budemo zapravo balkanska barbarija, okružena balkansko-europskom zonom sigurnosti koja æe štititi Europu od nas. To je realnija perspektiva nego da ste vi u EU, a mi smo kao sutra. Mi možda sutra nismo, možda ni nikad više. Što ne umanjuje razlog za naš dijalog. Dapaèe.
   

Stvari prerastaju u meðunacionalno neprijateljstvo
UGRIN: Možemo li tvrditi, kolega Meršol, da smo mi novinari koji pratimo dogaðaje u susjednim državama više emotivno ukljuèeni u ta dogaðanja nego oni politièki novinari koji su dopisnici udaljenijih država, pogotovo ako su te države velesile. Poslije bi zamolio kolegicu Jovan-Lacovich i kolegu Prodana da u tom pitanju pronaðu mjesto lokalnih medija, odnosno slažu li se da su lokalni mediji u praæenju odnosa susjednih država precizniji i objektivniji nego što su to veæi, nacionalni mediji, te možda manje populistièni?
    MERŠOL: Što se tièe pitanja medija i emotivnosti, najprije bih nešto pokušao usporediti. Prošle godine u svibnju imali smo u Bruggesu u Belgiji veæi novinarski skup na kojem smo raspravljali o problemima koje imaju palestinski i izraelski novinari. Jesu li oni objektivni, kredibilni u svojem komentiranju, izvještavanju. U toj debati su govorili Izraelci, Palestinci i ostali kolege i moram reæi da je na koncu došlo do toga što je u biti ljudsko i profesionalno. Znaèi, ako si novinar, Izraelac, kome je juèer jedna bomba ubila tvoga oca, sina ili unuka, jesi li i dalje objektivan, kredibilan sa svojim pisanjem. Ili obrnuto. Ako Palestincu ubiju Izraelci nekoga koliko je on još kredibilan. Može li on i dalje izvještavati i komentirati dogaðaje. No mi, hvala Bogu, nismo još u takvoj situaciji.
    Ali, recimo, ljetos sam sluèajno bio kao voða jedne meðunarodne novinarske misije u Izraelu i raspravljali smo o nekakvim drugim problemima koji su èisto pragmatiène prirode u novinarskom poslu, i stvari se daju riješiti. Primjerice, ako izraelska strana udovolji palestinskom novinaru da dobije akreditaciju da sudjeluje u BBC-ovoj ili CNN-ovoj TV ekipi, to je veliki napredak. Izgleda na prvi pogled tehnièki minimalno. Ali je ipak napredak. Htio sam zapravo reæi da oko ovih velikih debata koje imamo, i koje su potrebne, glede našega poziva, naše kredibilnosti, treba gledati takoðer pragmatièno. Mislim da je potrebno pitati što treba napraviti da uspostavimo dijalog, dogovaranje. Na podruèju regionalnih novina, kao i nacionalnih. Jer se potpuno slažem s mišljenjem Rakovca da stvari prerastaju u meðunacionalno neprijateljstvo, meðunacionalno konfliktno stanje. Što nikako nije ono što želimo. Nije, samo, ako se ne znamo meðusobno ponašati europski, kultivirano, civilizirano, hrvatska veæ i slovenska europeizacija dovedena u pitanje. Mislim da su ti problemi dosta jasno postavljeni. Moramo ih rješavati na taj naèin da ih iz perspektive naših kapaciteta i moguænosti gledamo pragmatièno. Znaèi, da imamo forum, da imamo u novinama razmjenu informacija i da te novine pozivaju one koji na profesionalno, politièki i diplomatski rješavaju te stvari da pišu u novinama. Što više rašèišæavati, raspravljati. To je bitno.
   
Slovenci i Hrvati su dva mala frustrirana naroda
JOVAN-LECOVICH: Mislim da je u ovom trenutku oèito vidljiva specifiènost našega prostora. Jednostavno, mi smo se našli izmeðu dvije granice, Hrvatske i Italije. Jedna granica pada, a druga raste, diže se. Ta evolucija odnosa na granici možda nas postavlja u položaj da se kao novinari ne možemo, i oèito i ne znamo na našu sreæu, ponašati stereotipno. Meni je smiješno danas u novinama èitati da su Berlusconijeva Italija i Slovenija sada najbolji saveznici, a Hrvatska nam je neprijatelj, da je Riccardo Illy, koji je kao tršæanski gradonaèelnik napravio najviše za prava Slovenaca u Italiji i bio smatran našim jedinim prijateljem u Italiji, sada postao naš najveæi neprijatelj jer predlaže euroregiju u koju bi ušli i neki dijelovi Slovenije. Mi ne smijemo upasti u te zamke, znajuæi da je ovo prostor gdje ljudi meðusobno komuniciraju preko granica, da imaju svoje probleme i svoj naèin gledanja na stvari koji je drukèiji od onog kakvog imaju državni centri moæi u Ljubljani, Rimu i Zagrebu.
    PRODAN: Meni cijela stvar oko Slovenije i Hrvatske izgleda previše dramatizirana. To gledam iz moje skromne istarske perspektive i sigurno sam u tome pristran. Jednostavno ne razumijem ni granicu na Dragonji, ne razumijem pogotovo odnose izmeðu Zagreba i Ljubljane. Osim što si mogu opravdati, da su to dva mala frustrirana naroda. Ali ja tu nisam ni Hrvat, ni Slovenac. Gledam kao Istrijan. Mislim, da cijela ta prièa se zapravo mene dotièe, ali ja na nju ne želim reagirati, pogotovo ne kao kao kaže kolegica Devana, na nekakav militantni naèin i svakom sluèaju. Ovi odnosi koji su sada direktno optereæeni izmeðu nas, izmeðu naše dvije zemlje, mislim, mi na lokalnoj razini možemo puno lakše prevladati jednom kvalitetnijom razmjenom informacija. Glas Istre pokušava, i ne samo time što ima dopisnika iz Trsta i Kopra, ali mislim da nam tu fali više informacija iz jednog i drugog dijela Istre da bi situacija bila bolja. A puno bolja bi bila barem kad bi Istra imala veæu politièku autonomiju. I hrvatski dio Istre a i vaš kad bi imao veæu autonomiju unutar Slovenije. Mislim, da bismo se na toj razini brže dogovorili. Dakle ja sam zastupnik graniène suradnje. Ne samo obale, Istre nego i onog dijela koji je preko u Italiji, pa sve do Gorice.
   
Od parafiranog sporazuma do gospodarskog pojasa
GRUBIŠA: Važno je za medije koji informiraju javno mnijenje da zapravo prikazuju i druge poglede. Ja mislim da u ovom trenutku mi moramo, recimo u Hrvatskoj, vrlo dobro shvatiti što je zapravo slovenski kut gledanja na stvari. Mi moramo shvatiti koliko je u nacionalnim stereotipima važno pitanje odreðenja granica, razraèunavanje nekih starih pitanja koje se provlaèe, i koliki je važan zajednièki dogovor oko eksploatacije prirodnih resursa, ukljuèivši i Jadransko more.
    U Hrvatskoj je došlo do jednog puta nizbrdo. Hrvatski politièari, nažalost, zbog predizborne kampanje, natjeèu se koji æe više zastupati ne nacionalne nego nacionalistièke interese. A zapravo je ta formula nacionalistièkih interesa jedna velika mistifikacija. Nacionalni interesi i Hrvata i Slovenaca je u ovom trenutku približiti se i uæi u Europu. I naravno usvojiti europski kodes ponašanja, dogovaranja, sporazumijevanja, multilateralizma, pregovaranja. Za to su potrebne neke pretpostavke kojih kod nas u Hrvatskoj nema. Mislim da je fatalna greška hrvatske Vlade i premijera Raèana što je tako nespretno pristupila parafiranju Sporazuma o granici sa Slovenijom. Oni nisu pripremili javno mnijenje, nisu pripremili eksperte, oni nisu saslušali sve eksperte nego samo jedan dio. Premijer Raèan je mislio da æe se tim parafiranim sporazumom vratiti u Hrvatsku kao pobjednik, a vidimo da su zapravo na djelu mehanizmi razgradnje javnog mnijenja, klasiènog demokratskog mnijenja, i nametanja klasiènih stereotipa iz prošlosti. Naravno da su tome slijedile i neke druge greške.
    Spominjem s hrvatske strane pogrešan politièki potez, a to je miješanje politike u tržišno nadmetanje kao što je to sluèaj Sunèanog Hvara. Konaèno stvar eskalira naravno s proglašenjem takozvanog ribarsko-ekološkog pojasa koji je èisti apsurd. Problem je u tome što se i Vlada sve do pred mjesec dana tome opirala, pa je popustila ekstremnonacionalistièkim snagama. Koristim taj pojam iz izvješæa Europske komisije iz ožujka prošle godine gdje je za cijelo podruèje, takozvanog Zapadnog Ba

Problem je možda u tome što nikad nismo meðusobno ratovali
   
    MIJIÆ: Problemi koji su postojali izmeðu dvije zemlje nisu bili neki veliki i teški problemi koje dvije razumne zemlje ne bi mogle riješiti. Od Piranskog zaljeva, kopnene granice i Svete Gere do Ljubljanske banke. Kada bi to stavili na papir, i kad bi vratili vrijeme malo unazad, vidjeli bi da to nisu neki ogromni i veliki problemi. Izmeðu Slovenije i Hrvatske nikad nije bilo rata. Mi nismo nikad ratovali. Nije postojao problem neki veliki nacionalnih manjina koje bi bile remetilaèki faktor, da to tako nazovemo kao što su neki nazivali Srbe u Hrvatskoj, nije bilo nekih velikih zategnutih odnosa. Niti rata pod navodnicima, niti pripreme za rat. I zato je taj rat trebalo izmisliti.
    Tamo gdje nije bilo uvjeta za rat trebalo ga je stvoriti. Pa bi onda poslali ribare u pratnji policijskih brodova da izazivaju ove druge da vidimo koliko to može daleko otiæi. Pa bismo onda zakomplicirali stvari tamo gdje nije trebalo. Uglavnom sve se dogaðalo u interesu tih politièkih elita. Ne mislim da je to bio vrlo površan proces. To su se radile strategije i taktike i zato smo došli tu gdje jesmo danas da Hrvatska svojim zadnjim èinom, proglašenjem tog ekološko-ribolovnog pojasa, odnosno gospodarskog pojasa, na sebe navuèe ne samo bijes Slovenije i Italije veæ praktièki cijele Europe i da direktno radi protiv svog interesa. Ako, dakle, doživljavamo novinarstvo kao intelektualnu profesiju gdje novinar kao intelektualac mora imati svoj stav, mora drugome, bez obzira na svoj stav, dozvoliti i objavljivati njegov stav i kao treæe zalagati se za neke univerzalne vrijednosti koje postoje, onda bi novinar iz te pozicije intelektualca, a ne iz pozicije Hrvata ili Slovenca, mogao mnogo bolje sagledati sve to što se zbiva izmeðu dviju zemalja. Ta pozicija je zaista vrlo teška pogotovo u tim teškim okolnostima, ali mislim da bi i tu novinari trebali istrajavati i održavati ovakve sastanke i skupove i upravo polaziti od toga od nekih univerzalnih vrijednosti da ne kažem da je to samo istina, i dobrosusjedstvo je isto neka univerzalna vrijednost koja mora postojati.
    Èini mi se da smo još uvijek dobri prijatelji ili solidni prijatelji i da uvijek ima izlaza, èini mi se da unatoè svemu ta medijsko-politièka manipulacija ipak nije toliko otišla još u individualnu sferu meðu obiène ljude. Nažalost, èini mi se da je i u Sloveniji i u Hrvatskoj, odnosno i u Ljubljani i Zagrebu, racio popustio vladajuæim politikama i da je ulica poèela diktirati odnose izmeðu dviju država. Zato mislim, s obzirom da smo uglavnom regionalno orijentirane novine, da bismo upravo pišuæi o problemima tih ljudi koji žive uz granicu i na granici, i njih protežirajuæi i stavljajuæi u prvi plan, a ne stajuæi u redove i busajuæi se u prsa kao da se sudaraju dvije nogometne reprezentacije, puno više pomogli da razbistrimo neke stvari.
   
    Rakovac: Teze za razgovor
   
    Slovenski autor postavlja anketno pitanje naciji; je'lda ne biste voljeli Hrvate za susjede, kada biste mogli birati?! Hrvatski pak politièar nenadano preobražava »alpske Hrvate« u »podalpske èetnike«! Reagiram na te i takve stvari u nacionalnoj uglednoj novini prijedlogom da arbitražu svih slo-cro problema povjerimo Srbijancima i Talijanima; taj moj ozbiljan prijedlog biva cenzuriran. »O tempora, o jadno more!«, zdvajao je svojedobno Veselko Tenžera, ali ja se tješim Krležom – glupost je jedina svemirska pojava!
    Bužini, Mlini, Škrlini, Škudelini – ta, niste valjda zaboravili topos&thanatos ova èetiri zaseoka! – evo novog moguæeg Berlinskog zida, nove Tršæanske krize, novog hladnog rata u Europi. A Hrvatska i Slovenija i jesu zaledile novi europski hladni rat. Uzvišeni državotvorci Ljubljane i Zagreba, i njihovi »gospodski Kastori« u liku i djelu probranih kolumnista i komentatora, uzvišeni u svom rodoljubnom žaru, generiraju bilateralnu krizu, valja reæi, dosljedno i efikasno, još od 1990.
    Piranski zaljev, Raskrižje, Ljubljanska banka, Krško, ceste Trst-Rijeka i Maribor-Zagreb, vikendice, Hvar, Mura i Drava i šume Gorskog kotara, Slovenci u Hrvatskoj i Hrvati u Sloveniji, gospodarski pojas na Jadranu..; i tako je to sustavno generiranje problema konaèno degeneriralo ne samo diplomatske odnose, nego i tradicionalne susjedske rivalitete preobrazilo u socijalno relevantne nacionalistièke, rasistièke mržnje izmeðu Hrvata i Slovenaca. No, napokon!
    I to je shvatljivo, Srbijanci nam više nisu problem, guramo se na Zapad cinkareæi jedni druge euro-autoritetima, povijesne neprijatelje ne smijemo dirati, a ne možeš biti ozbiljna država ako sa nekim nisi u ozbiljnom sporu. Hoæu reæi, Slovenija i Hrvatska više se ne smiju svaðati ni sa kime, osim jedna s drugom! Kada ne bih bio obazriv inteligent, rezoner, razumnik, izobraženec, onda bih rekao da su medijsko-politièki vrhovi dviju nacija u svojim konfuznim glavama sjajno sparili paranoiènu indolenciju, provincijalnu inkompetenciju, »sa dostojanstvenim mirom koji nadilazi shvaæanje«, rekao bi Mark Twain, pravim imenom Samuel Langhorne Clemence, èudeæi se velièanstvenoj gluposti i samouvjerenosti nevažnih ljudi u nevažnim gradovima Europe.
    Ovaj naš susret razumijem ponajprije kao pokušaj, koliko god gotovo uzaludan, bušenja tunela kroz planinski masive nacionalegoizama hrvatskih i slovenskih. Zašto pak to uopæe pokušavati, raison d'etat je raison d'etat? Zato što pogranièni mediji, Primorske novice, Glas Istre, Novi list, La Voce, Primorski dnevnik, radio i televizija Koper-Capodistria, pa èak i Piccolo, ne sudjeluju strasno u reèenoj generaciji degeneracije. Zato što Talijani, Slovenci, Hrvati ovdje na limesu izmeðu zapadnjaèke arkadije i istoènjaèke barbarije, tvrdokorno i tvrdoglavo odbijamo »štititi« nacionalne interese, a èinimo to zato baš da zaštitimo nacionalne interese.
    Razlog i namjere ovog našeg skupa stoga vidim ponajprije u podizanju prašine zdrave pameti, u alarmiranju slovenske i hrvatske javnosti, u reanimiranju jedine moguæe slo-cro sprege, one iste UZAJAMNOSTI-VZAJEMNOSTI, koja je prije stotinu godina Vjekoslava Spinèiæa, zajednièkog nam zastupnika u Beèu, uzvisila u najvoljenijega èovjeka obalnih Hrvata i Slovenaca; koja je prije osamdeset godina nagnala Engelberta Besednjaka, zajednièkog nam zastupnika u Rimu, da obeæa Mussolliniju, nakon ukidanja naših škola, da æe »svaka slovenska i hrvatska kuæa biti škola«.
    Stota godišnjica »EDINOSTI«, cro-slo tršæanskog društva i novina, jedva da je zamijeæena u metropolama, a kamo li obilježena. Metaforièki predlažem da, za poèetak, ove tri redakcije (uz još »Primorski dnevnik«), opet osnuju, barem kao svoj podlistak, separat, list »EDINOST«; jer Slovenija od sutra, a Hrvatska od prekosutra, postaju èlanice Europske unije. Bit æemo prepušteni sami sebi, našim predrasudama, mitomanijama i frustracijama; i slobodnom kolanju liberal-globalistièkog gramzljivog kapitala koji od naših zemalja i nacija veæ stvara efemerne kolonije na marginama Europe i povijesti. Mi pak barem možemo pokušati suprotstaviti se, a urazumljivanje naših razumnika možda još nije posve propala stvar!
   
    Denuncirati denuncijante
   
    UGRIN: Neæemo pisati nikakve manifeste i zajednièke izjave. Ono što smo govorili dovoljan je »dokaz« naših razmišljanja protiv struje, što ne znaèi da smo marginalci. S veseljem zakljuèujem da smo nadišli puko teoretiziranje, te da je trenutak da djelujemo zajedno i izreèene ideje nadogradimo na razlièitim razinama svog posla.
    RAKOVAC: Denuncirati denuncijante, nadzirati nadziratelje, to nam nitko ne može sprijeèiti. Nitko ne može ugušiti našu profesionalnu etièku vijest, etièku savjest. Sreæom to se nije dogodilo. Veæina žurnalista sa ovih naših podruèja drži u sebi tu mentalnu strukturu. Moju perverznu ideju da obnovimo »Edinost« sjajno su pragmatizirali Ugrin i Prodan. Smatram da je gotovo, taj put æe se napraviti. Tu nema nekih velikih stvari osim da svaka od naših èetiri-pet redakcija, barem tjedno, izmjenjuje globalne informacije, kako bi se s neèim poèelo.

lkana, oznaèeno kao velika opasnost ponovno oživljavanje ekstremnog nacionalizma kroz razoèaranje i nezadovoljstvo tranzicijom. Mi znamo da u Hrvatskoj, nažalost, nije došlo do eliminiranja svih onih grešaka i zloèina koji je poèinio autoritarni nacionalistièki režim pod vladavinom predsjednika Tuðmana. Sve to sada dolazi na naplatu. Nažalost, bez obzira što sam skeptièan prema politièarima i mislim da ni novi izbori neæe puno riješiti u Hrvatskoj, jedinu nadu vidim, naravno u ovim regijama koje su oko granice. Takoðer, treba vidjeti posebnu ulogu nevladinog sektora, graðanskog društva koje može, iako je ono slabo, pogotovo u Hrvatskoj, pridonijeti uspostavljanju dijaloga. Imamo fiktivno jedno Hrvatsko-slovensko društvo prijateljstva u Zagrebu koje nije ništa drugo neko produžena ruka države. Naravno da ono ne može odigrati nikakvu ulogu kada je ono pod kontrolom i manipulacijom države. Nama su potrebne bazne inicijative graðana i mislim da je vrijeme èak i da se uspostavi jedan dijalog, ono što su u èesto u tim konfliktima palestinsko-izraelskom, pa ako hoæete i amerièko-ruskom, isticali ulogu takozvane graðanske diplomacije: sveuèilišta, medija, novinara, publicista, kreativaca, pisaca. Oni su ti koji moraju težiti da šire granicu dijaloga i da pokušaju navesti onaj dio pomamnih politièkih struktura vlasti da i one zapravo shvate sebe i vrijeme u kojem se nalaze.
   
Ni Slovenija ne zagovara dijalog
ŠANTIÆ: Kada govorim o ovoj temi, imam osjeæaj da su »Novi list«, »Glas Istre« i ostali mediji u Hrvatskoj s kojima suraðujemo, praktièki u ovih posljednjih mjesec dana vapijuæi u pustinji. Posebno mi je karikaturalno vidjeti put kojeg su u samo desetak posljednjih dana prešli isti takozvani nacionalni mediji i isti novinari. Do prije deset dana udaralo se na velika zvona o nacionalnim interesima, dokazivanju i demonstraciji suverenosti na Jadranu, a sada, nakon odluke Sabora, zdvajaju, govore o izgubljenim iluzijama, da su nas politièari odveli izvan Europe i EU ravno na Balkan. To je milje u kojem živimo. To je vrh jedne sante koja ima dugogodišnje duboko podnožje u kaskanju za dogaðajima. Govorim i o politici, i o novinarima, i o javnom mnijenju u Hrvatskoj koji u dobrom dijelu idu iza dogaðaja. Promatra ih se kroz takozvane nacionalne naoèale, a u biti se izbjegava uæi u bit stvari, izbjegava se elementarna informacija i sve se pretvara u demagogiju i manipulaciju.
    Naravno, ta prièa ima i svoje slovensko lice i nalièje. Mnogo je primjera i u Sloveniji da se ne zagovara dijalog. Osupnula me tako nedavna reakcija slovenskih komentatora na Ilijevu inicijativu, »provokaciju«, o euroregiji. Naèin na koji je ona odbijena govori da æemo na ovom prostoru imati još puno posla da shvatimo što je to meðuregionalna, meðudržavna odnosno prekogranièna suradnja. Samo, minus je za Hrvatsku što Slovenija danas može mahati plavom zastavom sa žutim zvjezdicama, a Hrvatska to ne može. Hrvatska je na puèini, i ja bih rekao da onaj tko zadnjih 12-13 godina govori o predziðu kršæanstva kao krunskom dokazu hrvatskog europejstva, koji »izaziva« limes, na kraju i završi na limesu. I to je za Hrvatsku u ovom trenutku najveæi problem. Slovenska politika je »bolja« u tom kontekstu, da zakljuèim, jer je sofisticiranija i jer je shvatila naèin funkcioniranja briselske birokracije, odnosno zna ga iskoristiti u svoju korist. Nedavna saborska rasprava je pokazala da naši vodeæi politièari uopæe nisu svjesni o èemu se tu radi. I da tu nije problem meðunarodnog prava i prava uopæe nego jednog naèina politièkog ponašanja. Neèega što EU radi svojih vlastitih interesa želi promovirati. Normalno da æe tamo biti sukoba interesa i unutar EU i EU u cjelini s treæima i svake od država sa treæima. Ali postoji modalitet, postoji naèin rješavanja problema. Postoji diplomatsko-politièki kanali kojima se nešto rješava. Hrvatski politièari su nekidan dokazali da o tome ne znaju ništa.
    JAUŠOVEC: Ja ne vidim stvari tako dramatiène, iako bi u tom smislu korigirao naš naslov i rekao da Slovenci i Hrvati ne postaju najbolji neprijatelji nego vidljivo slabiji prijatelji. To ima svoje posljedice. Prijatelj je taj kojemu vjeruješ i mislim da su naši politièki vrhovi uspjeli smanjiti to povjerenje na minimum i danas u stvarnosti dijaloga više nema. Slušali smo posljednje izjave naših predstavnika u Rimu da s Hrvatima i onako prije izbora nema smisla razgovarati, što je loše. Kad je rijeè o europskoj plavoj zastavi s kojom maše slovenska politika, to je istina no to je i njena fasada. Netko je rekao da je slovensku politiku s balkona moguæe vidjeti kao sofisticiranu, ali smo proteklih godina u »Veèeri« pokušali pokazati da stvari nisu takve kakvim se vide. Mislim da je na toj politièkoj razini došlo do toga. Ako se sjetite da je prije dvije, tri godine naš cijenjeni ministar vanjskih poslova kazao da Sloveniji više ne treba poštovati Hrvatsku, odnosno pregovarati s njom, jer smo tako blizu EU poslije èega æe Bruxelles pregovarati s Hrvatskom, što pokazuje neeuropskost koja proviruje ispod te takozvane sofisticiranosti slovenske politike.
    Drugo sporno pitanje u evoluciji hrvatsko-slovenskih odnosa je to da kada je Slovenija nakratko povukla veleposlanika iz Zagreba poèela na glas govoriti o tome da bi Slovenija sprijeèila ili otežala ulazak Hrvatske u EU. Isti ti politièari nisu se mogli »sjetiti« nedavnog spora Slovenije s Austrijom ili onoga s Italijom iz 1994. godine. Kada bi ti politièari imali nešto povijesnog pamæenja znali bi da se sve te prijetnje i zastrašivanja kojima je onda Slovenija bila izložena nisu ostvarila. Danas Slovenija s radošæu veseljem tvrdi da je nekako izgladila sporove s Austrijom i Italijom
   
Smjenom vlasti u Hrvatskoj pogoršanje odnosa sa Slovenijom
MIJIÆ: Ako se sjetimo nekih dvanaest godina unazad, poèetka stvaranja suverenih država Slovenije i Hrvatske i ako uzmemo kao neku ishodišnu toèku Beograd i prekinuti 14. Kongres SKJ gdje su i Milan Kuèan i Ivica Raèan zajedno napuštali Beograd praæeni suzama Sonje Loker, onda znamo da smo tada bili, tretirali smo se, kao prirodni saveznici. I dugo vremena smo zaista bili prirodni saveznici jer su nam i interesi bili isti. Dakle, napuštali smo jednu tvorevinu koja nam je bila ogranièavajuæa, nedemokratska i mrska. U ratnim okolnostima kakve su bile da su bile, bili smo agresijom JNA i Miloševiæevim napadima isto na neki naèin okrenuti potrebama te obrane i ako bi tražili neku toèku eskalacije ovih sukoba o kojima danas svakodnevno èitamo u novinama, znaèi gdje dvije države komuniciraju preko diplomatskih nota, protesta, povlaèenja ambasadora i slièno i gdje nema dijaloga, ja bih rekao da je to 3. sijeènja 2000. godine.
    Dakle, smjenom vlasti u Hrvatskoj, što je prilièno apsurdno, nije došlo do poboljšanja odnosa sa Slovenijom. Za mnoge je zaèuðujuæe da ti odnosi onda zahlaðuju. Zahladili su, možda, iz dva razloga. Kao prvo, zato što su politièke elite rješavale ili pokušavale riješiti otvorene probleme koje postoje izmeðu dvije zemlje prijateljskim razgovorima. Jednostavno svojim osobnim poznanstvima. Ni Raèan ni Drnovšek nisu artikulirali interese svojih zemalja nego su rješavali problem igrajuæi tenis, ruèajuæi, prièajuæi zajedno i obnavljajuæi neka svoja prijateljstva iz Beograda i ne znam veæ od kuda. Znaèi, makar sa hrvatske strane nije to bio artikulirani problem. Sjeæamo se famoznog Raèanovog parafa za kojeg smo poslije rekli da pravno ne vrijedi. Može on pravno ne vrijediti, ali koji je to ozbiljan politièar koji se potpiše ispod jednog dokumenta i onda kaže: èuj to više ne vrijedi. Zato što nije pripremio teren u svom Saboru i nije pripremio teren u nekom meðustranaèkom dogovoru, da ne kažem u nekom opæem konsenzusu, da to što æe on potpisati bude i prihvaæeno. I tada kreæe generiranje tih problema, njihova medijska i politièka eskalacija, i èini mi se da su ti problemi upravo generirani radi interesa naših politièkih elita ne samo u predizborne svrhe veæ i radi njihove žive potrebe da se dokažu u svojim nacijama upravo kao nacionalni politièari, dakle da su oni veliki Hrvati ili veliki Slovenci.
   
Odgovornost medija
JOVAN-LACOVICH: Rado bih bila optimist. Ali to što su rekle kolege iz Glasa Istre i Novog lista, ozraèje, klimu u Istri i Gorskom kotaru ne smijemo precjenjivati. Javno mnijenje ne stvaraju samo Glas Istre i Novi list. Stvara ga televizija, stvara ga radio, i to više nego novine. Populizam se širi ne na temelju toga što pišu dvije novine nego na temelju toga što ljudi slušaju.
    RAKOVAC: Jednako je tragièno za mene, strašan osjeæaj širenja tih psihoza kad ljudi koje sam s radošæu èitao s jedne i druge strane granice, od njih uèio i vrlo ih èesto citirao, takoðer popuštaju u smislu odricanja od vlastitog subjektivizma i postaju »èuvari nacionalnih interesa«. Nije toèno da je dobro. Katastrofa je. Zato smo se danas našli i samo to što smo se našli, kada se malo tko iz ove dvije države nalazi, je fantastièno.
    VALENTINÈIÈ: Mediji su danas postali dio »industrije straha«. Što danas ljudi kupuju, èitaju, gledaju? Lijepe rijeèi, prijateljstvo, nema proðe. U »promet« idu provokativne izjave, tko je o kome što rekao, tko je koga ubio. To je problem medija na globalnom planu i pojedini novinar tu ništa ne može promijeniti. Iako veæina novinara radi na tome da se to realno promijeni makar djelomièno. Zašto? Novinar po novinarskom kodeksu mora izvjestiti o tome što je vidio ili zna. Ako neki slovenski zastupnik kaže da su Hrvati to i to, on o tome mora izvjestiti. Na uredniku je sada da vidi što æe s tim napraviti, mora biti etièan. Ako tu izjavu stavi na vrh stranice djelovat æe u koridoru industrije straha, generirat æe te emocije, neprijateljstva. Problem je, dakle, pozicioniranja idiotizama u medijima, o kojima na žalost moramo izvještavati, stavljanja u kontekst. Potom treba pametno komentirati te izjave politièara i javnost intenzivno informirati o svim pojedinostima. Skoro tri èetvrtine problema koji se dogaðaju meðu državama, posebno susjednim, dogaðaju se zbog unutrašnje a ne one druge javnosti. U stvarnosti se te stvari kreiraju za domaæe biraèko tijelo. Problem je, dakle, jednostavan. Bitan je pristup medija tim dogaðajima, odgovornost prezentacije toga što se dogaða.
    MERŠOL: Slobodan se dotaknuo važnosti i odgovornosti urednika. U našim tranzicijskim vremenima još smo pod dojmom mentaliteta da moramo izvještavati o svemu što se dogaða, o svakoj konferenciji za novinare koja najèešæe nije nikakav dogaðaj. Nema »vratara«. A urednikova dužnost je da bude »vratar«, da selekcionira novosti, informacije. Potrebna je kritiènosti, razmišljanje o našem vlastitom radu da mi, novinari, ne budemo ti koji æemo stvari pogoršavati umjesto da raspravljamo o problemima, svojim izvještavanjem i ureðivanjem pomažemo da se pronalaze rješenja.
   
Lokalni mediji potpuno drukèije osjeæaju probleme na granici
VELAN: Položaj koji može imati dopisnik »Glasa Istre« iz Trsta je dosta škakljiv i osjetljiv. Pokojni talijanski novinar Montanegri imao je svoju formulu: uvijek na strani èitaoca. Kad polaziš od te èinjenice, nije lako uvijek pisati imajuæi na umu da je èitaoc tvoj zadnji cilj. Imaš ponekad osjeæaj da su graðani daleko ispred onoga što politièari govore. Bez lažne retorike, u tom kontekstu, naèin kako Primorske novice i Glas Istre prate dogaðaje u Istri, primjer je neæu reæi superiornosti ali svakako ležerniji naèin konfrontacije sa tim problema. Bez dramatiziranja i ponekad sa dozom ironije i autoironije koje u drugim novinama nema.
    ŠANTIÆ: Da, pišemo za èitatelje, ali sa svom intelektualnom odgovornošæu i profesionalnom etikom da ne podilazimo nego da meritorno pokušavamo dati argumente, èinjenice, zavisno od novinarske forme, da pokušamo ne uletjeti u bilo kakve manipulativne demagoške sanjke, koje te vode niz ledenu stazu bez tvog upravljanja. Koga sad briga, nakon prièe o gospodarskom pojasu, primjerice, za malograniène probleme Hrvata i Slovenaca na tih skoro šesto kilometara dugoj granici, a to su dnevni problemi. U svakom sluèaju treba iæi prema èitatelju, pogaðati ga s onim što njega zanima, ali na jedan naèin koji æe govoriti o èinjenicama, pravim stvarima i problemima te nuditi podlogu za rješavanje tih problema, a ne proizvoditi buduæe »ratove«.
    PRODAN: Lokalni mediji potpuno drugaèije osjeæaju probleme na granici nego što to osjeæaju nacionalni, iz prostog razloga što ih rade ljudi koji žive na tom podruèju i što su suoèeni s njima svakodnevno. U tom smislu mislim da nam ipak na razini velike Istre nedostaje jedna kvalitetnija medijska komunikacija. Znam da se mi ne možemo boriti protiv nacionalne televizije takve kakva jest, ali bar na lokalnoj razini u vidu jednog pula izmeðu Piccola, Primorskih novic, Glasa Istre i Novog lista koji bi pokušao kroz razmjenu informacija kvalitetnije doprinijeti našem poznavanju sa sve tri granice. Ovaj sastanak može biti poticaj da se na nivou proistarskom pokrene jedna kvalitetna inicijativa. Mislim da se mogu naæi i neka sredstva, koja bi doprinijela boljoj povezanosti medija jer iako naš utjecaj nije bog zna kakav, više si umišljamo nego što jeste, u svakom sluèaju možemo doprinijeti da se ova situacija u kojoj postajemo najbolji neprijatelji prevlada u ovom drugom smjeru. Jedna kvalitetnija suradnja meðu medijima dat æe bar malo bolji rezultat.
   
Novinari – službenici straha
GRUBIŠA: Naš je problem što mi kao medijski ili javni djelatnici imamo poteškoæe zbog niske kvalitete naših domaæih politièara, i na jednoj i na drugoj strani. Kad bi stavili na vagu rekao bih da preteže hrvatska težina negativnih politièara. Uglavnom imamo koketiranje sa stereotipima, prevladavanje psihologije gomile, i to su sve negativni elementi s kojima se naša javnost mora suoèiti. S druge strane i meðu samim medijima imate kompradorsku inteligenciju koja zapravo podilazi politièarima, nastoji se ukrcati u vlak vlasti moæi, utjecaja, novca, seksa. Sve to skupa ide zajedno. Onda naravno imate i podjelu u medijima onih koji podilaze, onih koji zapravo usvajaju modu. I naravno lakše je pisati o stereotipima, lakše je pisati bez istraživanja, lakše je pisati bez poznavanja drugog gledišta. Zato mislim da je problem prevladati, ja mogu govoriti s hrvatskog aspekta, autizam hrvatske politike jer u ovom trenutku mislim da put Hrvatske ka EU vodi kroz Sloveniju i to ne samo prometno, nego inaèe. I to treba hrvatska javnost shvatiti. Kada govorimo da se dovoljno poznajemo i da smo bili upuæeni jedni na druge, to je sve vrlo opæa ocjena. Potrebno je njegovati i razvijati kapilarno upoznavanje jednih i drugih. Za mene je, primjerice, tragedija da još uvijek, nakon deset godina naše samostalnosti, u Hrvatskoj nije objavljen slovensko-hrvatski rjeènik.
    MIJIÆ: Vratio bih se na konstataciju koju je dao Slobodan kako smo mi, nažalost, službenici straha, što naravno stoji. Upravo radi toga sam potencirao tu neku našu ulogu intelektualca koji se tom strahu moraju suprotstavljati bez obzira što znamo da smo u manjini, da æemo biti u manjini. Jer ako i toga ne bude onda æemo se svesti na iste one novinare koje George Bush drži na uzici i pušta po Iraku da mogu pisati i izvještavati koliko je to u funkciji njegovog rata.
    VELAN: Dodao bih kolegi politologu Grubiši da politologija nije matematika. Prema tome, najgora stvar što intelektualac politolog ili novinar može napraviti je generalizirati. Znaèi, novinar mora pokušati postupati sa èinjenicama, sa onim što se dogaða na terenu. Naroèito je opasno generalizirati sa nacionalnim predznacima i atributima. Apsolutno treba stvari nazvati onakve kakve jesu, a ne generalizirati ih.
   
Optimizam: Hrvati i dalje piju Radensku
JAUŠOVEC: Iako tu prevladavaju više pesimistièni nego optimistièni tonovi pokušat æu biti optimist. Nadam se da još nismo u fazi Izraelaca i Palestinaca, premda za to imamo neke opæe generalizirajuæe primjere. Slovenci æe i dalje pjevati hrvatske pjesme i odlaziti na hrvatsko more, što je slovenski naèin života, a Hrvati i dalje kupuju u »Mercatoru«, svoja piæa hlade u hladnjacima »Gorenje« i hvale se da popodne mogu skijati na Pohorju. Zato mi je drago vidjeti da ti opæi stereotipi koje proizvodi politika kod veæine ipak ne postiže uèinak.
    MERŠOL: Optimistièan sam upravo zbog toga što smo se danas okupili u ovakvom društvu. Predlažem da se sljedeæi put naðemo u Tuheljskim toplicama, koje su sada hrvatsko-slovensko poduzeæe. Kako god bilo, mislim da je svrha ovog našeg sastanka bila pokazati da mi kao novinari, urednici, mediji nismo dio te politièke patologije, da nismo samo neki nesavjesni i nekritièki glasnici tih politièkih patologija, veæ da smo zapravo dijagnostièari te iste politièke patologije.
    VALENTINÈIÈ: Kroz dijagnostiku te politièke patologije dolazimo do toga da kada se dogaðaju tako »spektakularne« stvari kao što se dogaðaju u ovom trenutku meðu dvjema državama moramo se, pred javnošæu, pitati što se to stvarno dogaða. Nije bitno što je odluèio Hrvatski sabor, nego što se sada dogaðaju neke stvari koje su znaèajne za buduænost i Hrvatske i Slovenije. Netko doista manipulira industrijom straha, ima interes zamagliti važne stvari i raditi spektakl. Tome se treba suprotstaviti, vraæati se stvarnom životu.

Povratak

AKTUALNO