Bili smo 25 metara pod morem i više od osam kilometara udaljeni od obale Floride kada su se svjetla ugasila. Bila je noæ, a ekološki aktivist Craig Taylor i ja ronili smo dva sata pri prigušenoj svjetlosti koja je dopirala iz istraživaèke postaje »Aquarius« – našeg podvodnog doma, i na toj dubini, našeg jedinog sigurnog utoèišta. »Aquarius«, velik kao teretni vagon, izgledao je poput svemirskog broda na morskom dnu... Iznenada, sirena za opasnost s »Aquariusa« poèela je zavijati – znak svim akvanautima da se odmah vrate u postaju. Teško dišuæi zrak iz boca plivao sam kroz tamu... – dio je to uzbudljive reportaže Gregoryja S. Stonea sa snimkama Briana Skerryja, nastale na koraljnim grebenima Floride što se može èitati u prvom hrvatskom izdanju »National Geographica« što je sveèano promoviran u Domu hrvatskih likovnih umjetnika »Ivan Meštroviæ«, gdje se prigodno, nakon Dubrovnika, predstavlja velika izložba antologijskih fotografija NG-a.
Izlazak ove najplemenitije svjetske tiskovine koju u svijetu èita 40 milijuna èitatelja na hrvatskom jeziku – zasebna je izdavaèka misija ne samo za mlade koji bi ovo izdanje trebali po našem mišljenju primati i u školi, veæ i za domaæi tisak ogrezao u žutilo, neznanje i lošu fotografiju. Jer, ono što su u svjetskim relacijama obrazovanja sveuèilišta Oxford i Harvard, to je za svjetski tisak 115 godina star »National Geographic«. Duhovna elita pisaca, znanstvenika i snimatelja, mahom avanturista što su izlagali život da bi doprli u najtajanstvenije kutke planete, prouèavala je rijetke biljne i životinjske vrste, pratila društvene fenomene 20. stoljeæa kao i posljednja znanstvena otkriæa i spoznaje – utemeljivši blistavu školu reportaže i fotografije, razvivši vizualnu kulturu za kojom su žudjeli svi svjetski novinski izdavaèi...
Generacije hrvatskih èitatelja, bolje reæi kolekcionara, njih više od 4000, bilo je pretplaæeno na amerièko izdanje NG-a, sakupljajuæi pasionirano brojeve. Hrvatsko izdanje na koje se veæ pretplatilo 7000 èitatelja, tiskano je u 50.000 primjeraka. Kao i ostala 24 nacionalna izdanja tog èasopisa, hrvatski NG sastavljen je veæim djelom od reportaža stranih majstora, a tek manjim dijelom od radova hrvatskih snimatelja i pisaca koji æe obogatiti brojeve ljepotama hrvatske prirodne i kulturne baštine, odnosno obraditi 50-ak atraktivnih tema iz Hrvatske.
Uvijek se radi na isti naèin. Uredništva svih svjetskih izdanja, ukljuèujuæi amerièko, prireðuju teme koje ulaze u zajednièku bazu podataka iz koje urednici nacionalnih izdanja potom odabiru teme. Licencu za izdavanje hrvatske verzije dobila je medijska kuæa »Sanoma Magazine«, koja veæ izdaje èeško, rumunjsko i maðarsko izdanje. »National Gegraphic Hrvatska« vodi agilni Hrvoje Præiæ s ekipom suradnika, od kojih su struèni konzultanti odreda doktori znanosti iz podruèja zemljopisa (Andrija Bognar), hidrologije i geomorfologije (Božidar Biondiæ), biologije Božidar Stilinoviæ ), šumarstva i speleologije (Darko Bakšiæ), povijesti (Bruna Kuntiæ Makviæ), ornitologije (Goran Sušiæ), fizike (Eduard Tutiš), veterine (Mladen Aniæ), orijentalistike (Ekrem Èauševiæ), tehnike (Goran Hudec), koji æe provjeravati vjerodostojnost hrvatskih priloga. Licencu za najslavniji svjetski èasopis, kako istièe Præiæ, dobili su jer su »mogli jamèiti visoku kvalitetu jednaku amerièkom i svim ostalim nacionalnim izdanjima«.
Reportaža »Ropstvo u 21. stoljeæu« Andrewa Cockburna i fotografijama Jodi Cobb, što svjedoèi strašnu suvremenu trgovinu robovima kojih danas ima više no u èetiri stoljeæa transatlantske trgovine ljudima (!), senzacionalna reportaža »Kinkadžu« Holly Menino i fotografa Mattiasa Cluma o dražesnom rakunu što živi u prašumama Srednje i Južne Amerike, mraèna prièa o elektronskom nadgledanju »Motrim te« Davida Shenka i snimatelja Georgea Steinmetza, sjajna prièa o zebrama istoènoafrièkih ravnica Jennifer Steinberg i snimkama Anupa i Manoja Shaha, te hrvatski dio – prièa »Odredišna pošta 52425« o Humu – »najmanjem gradu na svijetu« autora Mladena Trnskog i dvojice snimatelja Stephana Lupina i Velimira Trnskog – sadržaji su, osim spomenute Floride, hrvatskog izdanja »National Gegraphica«. Na žalost, Lupinove i Trnskijeve fotografije ne dosižu kvalitetu stranih fotografa, no to æe se valjda u sljedeæim izdanjima popraviti. Nejasno je zašto Hum kao najmanji grad nije snimljen iz zraka.
Pogotovo zna li se da se za svaku reportažu NG-a radi oko 17.000 fotografija, odnosno u Hrvatskoj znatno manje, što opet ne opravdava mlak vizualni dojam prve hrvatske reportaže. A upravo je fotografija glavno obilježje NG-a, o èemu svjedoèi izložba nekih od antologijskih snimaka. Simbol izložbe gotovo su krupne zelene oèi afganistanske djevojèice Sharbat Gula koju je 1985. snimio Steve Mc Curey, da bi to ponovio 17 godina kasnije, nalazeæi ovaj put umornu mladu ženu. Fascinantne su fotografije Jamesa Brandenburga što snima skok vuka na ledenim santama, kao i Michaela Nicholsa koji je zabilježio kako èimpanza pozdravlja istraživaèicu Jane Goodal. Puste pejzaže Antarktike davno je kamerom posjetio Frank Hurley, dok se Volkmar Wentzel zaputio u bespuæa Novog Meksika. Duboko na morskom dnu sišao je snimiti Emory Kristof, dok se meðu najljepše snimke mogu uvrstiti fotografije polarnih medvjeda Filipa Nicklina. U antologijske snimke spada i »Lav u pustinjskoj oluji na granici južne Afrike« Chrisa Johnsa – fascinantnog snimatelja žirafa, afrièkih divljih pasa, opasne dijamantne èegrtuše. te jedinstvenog bijelog nosoroga. Sive vukove pratio je Joel Sartore, a rogate muhe Mark Moffet.
Nemoguæe je nabrojati sve majstore kamere pa spomenimo tek još nekoliko njih što su snimali Hrvatsku još davno: James P. Blair (Pulska arena, Dubrovaèki krovovi, Stari sviraè u Æilipima,
Volkmar Wntzel (Rijeèka luka, Mostar, Dalmatinske seljanke) i Gilbert Grovesnor (Stradun, Trogir).
Kako svjedoèi povijest, 13. sijeènja 1888. 33 muškarca okupila su se u Washingtonu da rasprave »uputnost organiziranja društva za produbljivanje i širenje poznaanja zemljopisa«. Duhovni voða skupa bio je Gardiner Greene Hubbard, pravnik i filantrop. Kasnije je izabran za predsjednika te nove udruge. Njegov je osnovni ideal - ravnomjerno jaèanje i širenje buduæeg poznavanja zemljopisa u svakoj graðanina - postao temeljnim naèelom po kojem æe se narednih stotinu godina ravnati National Geographic Society. Da bi proširilo poznavanje zemljopisa, Društvo je u listopadu 1888. pokrenulo prvi broj èasopisa National
Geographic. Bio je to tanak èasopis izrazito tehnièke naravi, s jednoliènim oker koricama, distribuiran meðu 200 potpisnika povelje. U tom prvom broju obavljen je èlanak »Velika meæava«, koji je obraðivao meteorološku temu ali je sadržavao i veoma živopisan opis oluje. Geolog W.J. McGeen usprotivio se da nije prikladno da predavanja i èasopis sadrže »mnogo ilustracija i neznanstvene opise«. Meðutim, kroz godine su rani brojevi èasopisa neopravdano kritizirani kao suviše znanstveni, pogodni za širenje zemljopisnog znanja samo meðu onima koji ga veæ posjeduju, a odbojni ostalima.
U travnju 1891. Društvo je objavilo »Sažetak izvještaja o ekspediciji na Mt.St. Elias«, koja je, premda pod zajednièkim pokroviteljstvom s amerièkim Zavodom za geološka mjerenja, bila prvi »istraživaèki pothvat« Društva. Njome su postavljene odrednice tisuæa ekspedicija i istraživanja u kasnijim godinama.
U sijeènju 1896. neredovno izdavani National Geographic Magazine postaje mjeseènik. Upravni odbor nudio je primjedbe po cijeni od 25 centi preko novinskih kioska i poèeo s oglašavanjem, u nadi da æe poveæati slabu nakladu. Gardiner Greene Hubbard je umro 1897., a njegov zet Alexander Graham Bell prihvatio je položaj novog predsjednika u sijeènju 1898. Taj je izumitelj velik dio svojeg izuzetnog uma i energije posvetio nastojanjima da od NGM-a uèini bolji èasopis. Donio je dvije kljuène odluke za buduænost Društva: kao prvo, odustao je od pokušaja poveæanja naklade preko prodaje u kioscima i ponudio èasopis svakome tko je htio postati èlan Društva. Umjesto da kupuju èasopis, ljudi su mogli kupiti èlanstvo i, kako je Ishbel Ross kasnije, 1938., napisala: »pazikuæa, vodoinstalater i najusamljeniji svjetionièar mogli su s kraljevima i znanstvenicima dijeliti užitak slanja ekspedicije u Peru ili istraživaèa na Južni pol.«
Bellova druga bitna odluka sastojala se u zapošljavanju jednog nadobudnog mladiæa sa zadatkom da malo oživi èasopis i promièe uèlanjivanje. Bio je to Gilbert H. Grosvenor, 23-godišnji uèitelj, koji je svojim inovativnim vodstvom pretvorio National Geographic magazine iz èasopisa punog hladnih zemljopisnih podataka u sliku o svijetu, punu duha i života. U godinu dana Grosvenor je više nego udvostruèio èlanstvo u Društvu, s 1000 na 2000, te poèeo objavljivati èlanke od opæeg interesa. Glavni proboj mladoga urednika dogodio se kad je 11 stranica broja iz sijeènja 1905. odluèio ispuniti fotografijama tajanstvenoga grada Lhase u Tibetu. Ta èisto fotografska prezentacija bila je u to doba u vrlo smion èin i sam je Grosvenor imao razloga za brigu kako æe javnost reagirati, ali umjesto toga, sjeæao se: »Èlanovi Društva bi mi èestitali na ulici.« Grosvenor je od svojih publicista oèekivao svjež i uzbudljiv stil, èlanke napisane izravno i jednostavno da bi èitatelj mogao stvarati slike u mislima.
Doprinos Gilberta S. Grosvenora Društva National Geographic i njegovom èasopisu je nemjerljiv. Dao je ostavku 1945. da bi preuzeo mjesto direktora Savjeta NGS-a. Melville Bell Grosvenor, njegov sin, postao je urednik i za desetak godina èlanstvo je naraslo s 2.175.000 na 5.500.000.
National Geographic Society postao je organizacija raširena cijelim svijetom - nakon što je skromno poèela društvom okupljenim u Cosmos Clubu.
Danas Društvo broji deset i pol milijuna èlanova - od èega 20 posto predstavlja èitateljstvo izdanja na stranim jezicima. Pored izvještavanja o dalekim mjestima, National Geographic Society je igrao bitnu ulogu u njihovu otkrivanju i razumijevanju. U sedamdesetima je vodstvo èasopisa konaèno preispititalo politiku koja je ustanovljena rano u njegovoj povijesti, a to je da se »o nekoj zemlji ili narodu objavljuje samo ono što je po sebi povoljno, a sve što je neprijatno ili suviše kritièno se izbjegava.« Urednik Gilbert M. Grosvenor, unuk prvog redovnog urednika, i njegovi nasljednici usmjerili su èasopis ka praæenju kontroverznih tema, kao što su kemijsko zagaðenje, nuklearna energija, ilegalna trgovina divljim životinjama i ljudska evolucija. Gotovo od samih poèetaka, Društvo je sponzoriralo više od 6000 ekspedicija istraživaèkih projekata. ....

Marina Tenžera