hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Zavist je dio hrvatskog folklora

28.11.2003.


Mirna Zidariæ televizijskim se poslom poèela baviti prije devet godina i to, makar je iza sebe imala diplomu pravnog fakulteta i manekensko iskustvo, u sportskoj redakciji. Nakon što su je prošle godine gledatelji gledali u »Živom zidu«, od ove je jeseni s Mirkom Fodorom voditeljica nedjeljne veèernje emisije HTV-a »Pogledajte semafor«.
    Koliko ste zadovoljni reakcijama na »Pogledajte semafor«?
    – U kakvim je uvjetima krenula, emisija je super. Tek smo tri tjedna prije nego je krenula dobili zeleno svjetlo da osmislimo program od èetiri sata koji æe se boriti s »Milijunašom« i domaæom dramom. Tako smo s obzirom na okolnosti, napravili najbolje što smo mogli. Glavni problem je što emisiji, kako ide vrijeme, gledanost pada jer ljudi idu spavati. Ipak, kada je Janica Kosteliæ bila gošæa, gledanost je dosta dugo bila jako visoka. Meðutim, mi ipak ne možemo svake nedjelje ponuditi tako atraktivnog gosta.
    S obzirom na tako kratak rok za pokretanje emisije, koji su joj glavni nedostaci ?
    – Prvenstveno što imamo najmanji moguæi studio za emisiju koja u sebi ima goste, igru i publiku. I sada, u taj mali studio treba sve to ugurati, dakle i voditelje, goste, publiku i još èetiri-pet kamera i pripadajuæe kamermane. Možda se to na ekranu i ne vidi ili ne djeluje tako skuèeno, ali nama je unutra jako velika gužva i gotovo nam je nemoguæe nešto tako veliko i zahtjevno raditi u tako malenom studiju. Tako da onda dolazi do nekih nespretnosti i nezgodnih kadrova pa gledatelji možda i ne vide toèno kada netko baci strelicu u pikadu ili nešto slièno.
    Kako doživljavate položaj sportskog programa na HTV-u koji je po minutaži i terminima najveæi gubitnik ukidanjem Treæeg programa?
    – Sportski program je sigurno najkvalitetniji dio programa HTV-a po profesionalnosti ljudi koji ga rade i predanosti poslu. Mi proizvodimo sate i sate programa, a u konaènici ne znam koja nam je satisfakcija za to. Èini mi se da su to jedino dobro obavljen posao i tapšanje po ramenu. Kod nas ima jako puno posla i onaj tko ne može izdržati tempo, otpada prirodnom selekcijom, tako da su tu ostali samo fanatici tog posla. I naš svaki novinar zna napraviti vijest od deset sekundi, reportažu od pet minuta i intervju s bilo kim te odvoditi višesatnu emisiju uživo. A takve novinare na televiziji, koji su kod nas koncentrirani u jednoj sobi, možete svijeæom tražiti.
    Èime ste sve nezadovoljni?
    – Iz osobne perspektive mogu reæi da sam sasvim nezadovoljna novom sistematizacijom jer sam njome apsolutno degradirana. Da budem toènija, potcijenjena sam.
    Zato što vam je plaæa smanjena ili jer nije poveæana?
    – Plaæa se možda nešto minimalno poveæala, ali u nekim opæim odnosima sam degradirana jer sam stavljena u istu kategoriju s novinarima poèetnicima, a ja tu ne spadam jer sam na televiziji devet godina i ne samo da vodim, nego i ureðujem višesatnu emisiju koja ima i svoju gledanost i kvalitetu. Tako da sam se žalila na tu odluku.
    Koga smatrate odgovornim za to?
    – Ne znam kako se sve to skupa odvijalo, ali ne vjerujem da je u uredniku problem. Pretpostavljam da je do problema došlo u kasnijoj fazi. Meðutim, to uopæe nije bitno. Kako sam rekla, na to sam se žalila, a osim žalbe postoje i drugi koraci, ali otom-potom.
    Nakon jedne od prvih emisija »Pogledajte semafor« kritizirani ste jer ste vodili emisiju s rukama u džepovima...
    – Nisam nigdje vidjela tu kritiku, ali se to vjerojatno odnosi na prvu emisiju. Radi se o tome da tada još nismo bili dobili potrebne rekvizite, odnosno nisam imala podložak za papire, pa sam kako ne bih pretjerano mahala rukama, palce tu i tamo zakaèila za džep. Možda to nije bio neki estetski doživljaj, ali da bih smirila ruke tako mi je bilo najlakše. Sada mogu kritièarima reæi kako, otkako imam podložak za papire, više neæu držati ruke u džepovima nego æu u rukama držati podložak i pripadajuæe papire.
    Kako gledate na sukobe na HTV-u koji se redovito mogu pratiti i po medijima?
    – I ja sam bila dio jednog nazovi sukoba. »Živi zid« je ukinut iz nama nikada poznatih ili objašnjenih razloga. Meni je to bila jedna totalno nevjerojatna pojava koju sebi nikako ne mogu objasniti. Onda sam negdje proèitala intervju sa Sašom Zalepuginom koji je rekao kako su njega na vrhuncu slave maknuli jer je nekome smetao samo zato što je radio dobru emisiju. Nešto slièno se izgleda i nama dogodilo i èini se kako se takve stvari na televiziji ciklièki ponavljaju. Netko oèito ne može podnijeti da netko drugi radi nešto dobro. Oèito je to dio hrvatskog folklora.
    Koga u ovom sluèaju smatrate odgovornim?
    – Televizija je jedan mastodont i tu ima toliko interesa i hijerarhijskih stepenica... Drugo bi bilo da smo mi nekakva privatna tvrtka koja posluje po matematièkim i tržišnim zakonima: ako radiš dobro i ako donosiš prihode – to se cijeni, stimulira i nagraðuje. Meðutim, na HTV-u stvari uopæe nisu takve. Reèeno je da je nova sistematizacija namijenjena tome da se nagraðuju kvalitetni i uspješni ljudi, ali...
    Koji je za vas najveæi problem HTV-a?
    – Mi u sportskom programu živimo u svojoj nekakvoj enklavi i kod nas sve, manje-više, jako dobro funkcionira. Ali èim malo pokušaš nešto izvan tog strogog okvira, više nije sve tako dobro. Primjer je i »Živi zid«: oèito da smo smetali nekomu...
    U medijima se nagaðalo kako je Aleksandar Kostadinov imao veliku ulogu u ukidanju »Živog zida«?
    – Ne bih znala. Meni nitko nikada nije rekao što to ne valja i koji je razlog ukidanju, samo sam po hodnicima èula nekakve prièe. Uz tri i pol tisuæe zaposlenih mora biti klanova i sukobljenih interesa. Meðutim, i sama situacija na HTV-u pogoduje takvom nejasnom stanju. Za bilo što potrebno je šest-sedam potpisa, a kada se nešto dogodi, onda nitko ne odgovara. Ako netko ukine emisiju koja je bila zabavna, informativna, dovodila strane ugledne goste, a time i iznimno gledana i profitabilna, a umjesto nje stavi emisiju koja nije ništa od svega toga, za to bi netko trebao snositi odgovornost, prije svega prema gledateljima koji plaæaju pretplatu i za uzvrat oèekuju kvalitetan program.
    Možete li se sjetiti nekog primjera otpuštanja na HTV-u?
    – Ne bih ja to tako drastièno rješavala, ali da se treba odgovarati to je èinjenica. Koliko ja znam bilo je otpuštanja, ali mislim više iz politièkih razloga, pa su kasnije ti predmeti završavali na Sudu i mislim da su ti ljudi i dobili parnice.
    Da se niste ozlijedili, biste li nastavili sportsku karijeru?
    – Novine mi stvarno pomalo idu na živce s preuvelièavanjima. Nedavno je jedan èasopis objavio tekst u kojem kažu kako bih bila košarkaška reprezentativka da se nisam ozlijedila. To nema veze s istinom. Trenirala sam u klubu »Trstik«, kasnije »Lokomotiva« koji je bio u republièkoj ligi, imali smo treninge tri put tjedno, i onda netko mene stavi u isti koš s Danirom Nakiæ koja je u to doba rasturala. Jesam trenirala, ali se nikada nisam profesionalno bavila košarkom, nego iz èiste ljubavi i gušta.
    Smetaju li vas takvi napisi?
    – Zna se dogoditi da mediji predimenzioniraju neku banalnu stvar koju sam rekla. Tako je u jednim drugim novinama iz reèenice da, kada igraju Manchester i Real ja simpatiziram Manchester izvuèen naslov »Luda sam za Englezima«. Meðutim, jasni su mi problemi s kojima se susreæu novinari i jasno mi je da æe èitateljima biti zanimljiviji takav naslov nego, primjerice, »Volim svoj posao«. Nemam nekih negativnih iskustava s novinarima osim tih ponekad predimenzioniranih naslova.
    Spominjuæi predimenzionirane stvari, spada li meðu njih i da vam je omiljeni hobi sjediti kod kuæe i gledati sapunice?
    – E, to veæ nigdje nisam vidjela i to apsolutno nema veze s istinom.
    Koji su onda vaši hobiji?
    – Fitness, trudim se redovito dva-tri puta tjedno iæi i održavati liniju i formu. Dakle, nikakve veze sa sapunicama. Možda su to izvukli iz toga što mi je TV kod kuæe non-stop upaljen.

Zvonimir MAMIÆ
Snimili Nenad REBERŠAK i Denis LOVROVIÆ

Povratak

AKTUALNO