|
|
Arhiva "Iz medija"
Najviše mi nedostaje mir 04.12.2003.
|
 Denis Latin i njegova Latinica proslavili su respektabilnu obljetnicu – 300. emisiju. Razloga za slavlje jedan od najpoznatijih i najpriznatijih hrvatskih novinara ima tim više što su mu ovih dana èelnici HTV-a ponudili specijalan ugovor koji je, kako se šuška, bazièno težak 16 tisuæa kuna mjeseèno. Iako ne bježi od priznanja da mu je nekad popularnost bila itekako važna, Latin danas baš i ne obožava pretjerano poveæu pažnju medija i javnosti, kao ni èinjenicu da tu istu javnost ponekad više zanima on sam no njegovi novinarski rezultati. Telefoni ovih dana zvone kao ludi, tjerajuæi ga ponekad, kako kaže, da iduæi put razmisli prije no što odluèi proslavljati novu obljetnicu.
Koliko je bilo teško na poèetku steæi kredibilitet i reputaciju?
– Bilo je teško, to se radilo godinama, sistemom pokušaja i pogrešaka, neprestanim analiziranjem i popravljanjem stvari. Deset godina je jako dugo razdoblje u životu jednog èovjeka, a kamoli jedne emisije.
Fascinira me Redžo Hamziæ
Kakav je onda Vaš recept za TV-dugovjeènost?
– Startali smo s tim sukobom mišljenja – što je 1993. godine bilo jako ljekovito za još nerazvijenu demokraciju. Bilo je puno žestine u tadašnjim emisijama, ali je to bilo nužno – da se u javnosti mogu iznositi razlièita stajališta. To je bila prva etapa, a druga, ovih zadnjih pet, šest godina, odvijala se u znaku ideje da politika i mediji moraju ponajprije koristiti graðanima. Tako da smo se okrenuli ljudima i njihovim problemima. Politièari su i dalje bili tu, ali sad su u funkciji tih ljudi.
Koji je Vama osobno najdraži primjer izravnog utjecaja na neèiji život?
– Pa, svakako me fascinira Redžo Hamziæ, koji je vratio tih 250 tisuæa maraka, a onda i taj sluèaj kad je prognaniku sagraðena kuæa. Meni je to zaista fascinantno, da se jednom èovjeku zahvaljujuæi prièi emitiranoj u našoj emisiji, u životu dogode konkretne promjene.
Televizija je moæan medij. Jeste li ikad napravili pogrešku, utjecali na nekoga na krivi naèin?
– Kao novinar sam, naravno, imao pogrešaka. Ljudi smo, griješimo. No, to nisu bile neke katostrofalne pogreške. Televizija zaista ima velik utjecaj i zato pažljivo biram suradnike jer u njih moram imati povjerenje. Ako nešto i pogriješimo, naplata dolazi kad-tad. No, mi se onda trudimo to ispraviti.
Puno Vas ljudi ispred kamere doživljava kao jako samouvjerenu, a neki èak i kao arogantnu osobu. Kako to vama uistinu izgleda prije i tijekom emisije? Imate li tremu, sumnjate li ikad u sebe?
– Svaku emisiju doživljavam kao neku praznu ploèu koju treba ispuniti. No, to ne ovisi samo o meni, veæ i o sto drugih faktora. Prije svake emisije osjeæam se napeto, adrenalin mi raste i ne mogu reæi da mi je baš lako.
Što vas može najviše iživcirati na snimanju?
– Kad nešto šuška. Mi snimamo u hali na velesajmu, pa tamo èesto prolaze kamioni i to mi je malo bezveze. Ljudi prièaju, a u pozadini se èuju neki zvukovi.
A stajalište nekog od gostiju?
– Ne, to nikako. Mogu polemizirati s njima, no neæe me iživcirati.
Što vam je najveæi užitak u poslu koji radite?
– To što imam moguænost kreiranja. Emisije su proizvodi mene i mog tima. Ja vodim glavnu rijeè i zadovoljstvo je što mogu kreirati takve emisije.
Mišljenja s ceste
Tko je ili što utjecao na Vas da se poènete baviti novinarstvom? Možda roditelji? Kritiziraju li oni koji put vaše emisije?
– Nitko nije utjecao na mene u tom smislu. Televizija me je oduvijek interesirala i to one emisije konzervativnog tipa. Doživljavao sam to kao neku vrstu predstave. A moji roditelji su me pustili da radim što želim. Danas uvijek saslušam njihovo mišljenje, ali ne mogu reæi da to baš odreðuje ono što radim. Što se kritike tièe, najviše me zanima što govore ljudi »na cesti«.
I što Vam obièno govore te povratne informacije?
– Uglavnom su vrlo pozitivne, ljudi me zaustavljaju i traže pomoæ.
Pomognete li im?
– Pa bilo je sluèajeva da sam ljude koje sam sreo ukljuèio u emisiju.
Kako se nosite s tom slavom?
– Loše je to što si svakom èovjeku praktièki dostupan i pomalo je zamorno kad idem u grad nešto obaviti, a ljudi bi sa mnom nešto porazgovarali, najèešæe vezano za posao. Dobra je strana što radim to što volim i što mogu utjecati, mijenjati nešto.
Koliko vam posao ostavlja slobodnog vremena? Što volite raditi kad ga imate... veæ ste spominjali neke tehnike opuštanja?
– Imam vrlo malo slobodnog vremena. Stalno radim i imam jako malo prostora za sebe. Najviše volim biti na miru, to mi najviše nedostaje, jer je ovaj posao užasno napet. Telefoni stalno zvone, uvijek ima nešto za obaviti. Što se tehnika opuštanja tièe, to sad prakticiram manje nego prije. Nisam nikad, recimo, prakticirao jogu, ali reiki jesam i još neke stvari. |
Povratak
|
 |
|
