Smije li Predsjednik Republike, u liku obiènog èovjeka i graðanina, nazvati novinarstvo smeæem

08.12.2003.

Prema jednom starom vicu, razlika izmeðu dame i diplomata bila bi sljedeæa: Kada dama kaže ne, onda misli možda. Ako kaže možda, onda misli da. Ako kaže da, onda to nije dama. Diplomat pak kada kaže da, onda misli možda. Kada kaže možda, onda misli ne. Ako kaže ne, onda to nije diplomat.
Ovom, možda naopako isprièanu vicu, može se dodati još jedan: Diplomat ne kaže lašcu da laže, nego kaže: »U toènost vaše tvrdnje moglo bi se s uspjehom sumnjati.«
I jedan i drugi vic žele reæi kako su diplomati najuglaðeniji svijet.
Ipak, u Washingtonu sam imao prigodu vidjeti kopiju pisma koju je nekadašnji amerièki ambasador u Jugoslaviji, za vrijeme svojeg službovanja u danas nepostojeæoj federaciji, uputio nekom jugoslavenskom gnjavatoru.
U tom je pismu stajalo nešto poput onoga uobièajenog: »Dragi gospodine, primio sam Vaše pismo i evo mog odgovora...« – a zatim je uslijedilo doslovno: Kiss my ass, što u bi se hrvatski moralo prevesti kao: Poljubi(te) me u guzicu!.
Upitajmo se je li, u toj zgodi neuglaðeni, ambasador bio bliže predsjedniku Mesiæu ili onom dijelu hrvatskoga novinarstva koje je taj naš predsjednik nazvao smeæem...
U sasvim nedavnoj našoj povijesti pripadnici politièke elite bili su na neki naèin nedodirljivi kao svete krave. Glad prosjeènog malograðanina da zaviri u tuðu kuhinju, a pogotovo u spavaæu sobu, u privatnost i intimu neke poznate osobe zadovoljavala je, tada zvana, »žuta štampa« crticama iz života zapadnjaèkih politièara, prinèeva i princeza, manekenki i estradnih pjevaèa. Ali što u slobodno vrijeme radi drug Bakariæ, koji je valjda najdulje bio faktièki šef hrvatske države u socijalistièkoj Jugoslaviji – to se nitko u tisku nije usudio ni pitati. Veæina graðana nije tada znala èak ni kako mu se zove zakonita supruga.
Kada je odvajanjem iz Jugoslavije, propao i jedan tip društvenog licemjerja – dakako, da bi bio zamijenjen drukèijim – tada su pikanterije iz života kojekakvih uglednika poèele puniti i prodavati novine, to više što je devedesetih godina vladajuæa klika i takozvani establišment davala tisku mnogo prigoda, povoda i razloga da se bavi vijestima tipa: Dr"šte lopova.
Logika slobodnog tržišta i kaotiènog vremena podupirala je takoðer razvoj novinarstva koji su u davnoj graðanskoj tradiciji posprdno nazivali Revolver-Blatt žurnalizmom. Jezik mržnje, koji je za mnoge godinama bio prva bojišnica Domovinskog rata, na kojoj su se zasluge i s tim povezane privilegije stjecale lakše nego pod paljbom minobacaèa, takoðer je dao svoj prilog snižavanju standarda novinskog diskursa.
Velik dio novina i novinarstva pokleknuo je pod teretom svih tih utjecaja i sveo se na senzacionalistièke naslove iznad siromašnog teksta, koji èesto tom senzacionalistièkom naslovu nije davao nikakvo pokriæe.
Na drugom polu demaskiranja i razgoliæavanja prije nedodirljivih predstavnika vlasti našao se list koji je svoj uspjeh najviše temeljio na nadahnutu ismijavanju prvoga hrvatskog predsjednika i njegovih najbližih, u obitelji i vlasti, kao i grabežu nacionalne imovine.
Možda je taj blistav trenutak hrvatskog novinarstva danas dijelom potakao ono površno senzacionalistièko novinarstvo da uzme na nišan »kritike« aktualnog predsjednika, bez duha i duhovitosti, doduše, ali sasvim nepoštedno, pripisujuæi mu pogreške i promašaje o kojima nisu pruženi nikakvi dokazi.
Za razliku od svoga prethodnika koji je manama i slabostima bio bogato obdaren, gotovo upravno razmjerno samosvijesti i svijesti o svojoj povijesnoj velièini, a rezoniranjem i temperamentom toliko poseban da je èak i od pitanja o vlastitom zdravlju znao napraviti mini skandal, Stipe Mesiæ toliko je obièan èovjek da se o njemu ne prièaju ni vicevi. Jedno je od njegovih predizbornih obeæanja bilo da æe biti graðanin predsjednik, i to je obeæanje ispunio.
Naravno, nekima se to ne sviða. Možda se èak i mnogima ne sviða model graðanina predsjednika. Mase su svojedobno bile tako oduševljene Mussolinijem, tako su frenetièno obožavale Hitlera i Staljina; masama predodžba obiènog èovjeka na èelu države i nacije nije uvijek bliska. Zar baš mora prièati viceve? Zar mora komentirati i stvari za koje nije struènjak?
Ne mora, dakako, ali svi mi obièni ljudi to neprekidno radimo.
Da Mesiæ želi izgraðivati svoj kult, masovnu svijest o svojoj velièini, onda bi se uzdržavao od svega toga i samo bi držao programatske govore, vizionarski gledao u daljinu, zaogrnut trobojnicom i mahao stisnutom šakom.
Mesiæ sve to ne radi, a opet je, onda kada je to najpotrebnije, na visini svoje državnièke odgovornosti. Kada je grupica generala, uplašena Haagom ili uplašena za svoje nezaslužene privilegije, a najvjerojatnije oboje, pokušala suspendirati demokratizaciju Hrvatske, Mesiæ je bez oklijevanja uèinio upravo ono što je trebalo i onako kako je trebalo.
Dalo bi se nabrojiti još nekoliko njegovih državnièkih poteza važnih za Hrvatsku – ali ovaj tekst nije zamišljen kao oda Mesiæu – nego prije kao usputna pohvala modelu predsjednika graðanina, jer Mesiæ se nakon svakog svog državnièkog poteza vraæao svome autentiènom liku obiènog èovjeka i graðanina koji je privremeno hrvatski predsjednik.
E, pa kad se takav obièan graðanin, obièan poput mene, èovjeka koji nema druge privilegije osim privilegije na vlastito mišljenje, ili èitatelja Vjesnika, naðe na meti teksta koji ga optužuje za kriminal, a bez ikakvih argumenata i sa sasvim oèitom namjerom da izazove senzaciju koja æe prodavati novine, onda je sasvim prirodno da na to reagira onako kako bismo reagirali vi, cijenjeni èitatelji, i ja: da to jednostavno nazove smeæem.
Pritom nije napao ni novinara niti list, nego samo ispad koji je, nažalost, i suviše karakteristièan za dio našeg novinarstva.
Zbog toga nema opravdanja navodna izjava predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Dragutina Luciæa kako nije »dopustivo« da predsjednik »reagira koristeæi neprimjeren vokabular«. Predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva trebao bi se u konkretnom sluèaju staviti bezrezervno na Mesiæevu stranu, jer je loše novinarstvo, a ne reakcija na loše novinarstvo, ono što baca ljagu na èastan poziv novinarski.
Uostalom, »smeæe« je mnogo blaža rijeè od rijeèi koje je napisao u onom pismu ambasador Eagleberger, i drago mi je što je naš predsjednik bio suzdržaniji. Ali, kako smo vidjeli, i profesionalna uglaðenost ima svoje granice, a graðanin predsjednik ima pravo reagirati poput svakog drugog graðanina.
Autor je književnik, urednik naklade KruZak; živi u Galgovu pod Okiæem.

Povratak