Hrvatsko novinstvo u okovima komunizma, amerikanizma i proskineza

11.12.2003.

Oèitavalo se to u svim dijelovima života, od gradnje stanova do projektiranja parkova, ono najranjivije kralježnica jednog naroda prvo strada: jezik, umjetnost od kiparstva do najkrhkijeg - književnosti. Koliko su nametnute literature moralo proèitati, znati, prenositi. Na taj se naèin stvara obruè, obruè zla. Odraz tog obruèa najjaèe se oèituje u novinstvu. Treba samo prelistati biografije novinara u èak posebno obljetnièarski objavljenim knjigama: rijetko se spominje obrazovanje, djela, najèešæe èlanstva, pa odmah poslije imena slijedi - sekretar, èlan... pratitelj predsjednika. Koliko je samo komesara prošlo kroz hrvatsko novinarstvo, ljudi koji su iskljuèivo bili zaduženi za druge, da bi po moguænosti ubijali kreativnost, a stvarali èinovnike.

Hobotnica nestaje, a krakovi ostaju

Naèin na koji se utemeljilo novinarstvo prije šezdesetak godina u Hrvatskoj nažalost još traje, hobotnica koja nestaje, ali krakovi ostaju. U zemljama s demokratskom tradicijom, novinari, posebno komentatori i ratni izvjestitelji èesto su na tržištu, kupuju se i prodaju, ali se još uvijek zna kakvu temeljnu orijentaciju novina ima. Zna li se u Hrvatskoj koja je osnovna odrednica pojedinih novina, znaju li to njezini urednici, ili se mijenjaju kako je koja vlast željna njihovih usluga? Nažalost doba Hadezea, kao doba stvaranja države i nametnutog rata, nije našlo vremena, a možda ni želje da uspostavi novinsku ravnotežu, bitno je bilo privuæi progonitelje, progonitelji su na kraju postali izbavitelji, kojih su se progonjeni ponovno bojali. Ali istodobno su uništavali i svoje gospodare od šuvarovaca su postajali preko noæi tuðmanovci. Nije rijeè o kršæanskom opraštanju koje treba biti prisutno, i uloga suca nikome, pa ni poniženom ne bi smjela biti svrhom, ali bila je rijeè o vladanju i ponovnom vladanju istih. Na kraju su kupljeni progonitelji uništavali i svoje gospodare.

O komunistièkom zarobljavanju osobnosti može se saznati puno više iz prešuæene knjige »Hrvatska simultanka« (prosinac 1971.) Milovana Baletiæa (Naklada P.I.P. Pavièiæ) koji opisuje svoju urednièku sudbinu u Vjesniku. »Bio sam 14. glavni urednik u povijesti Vjesnika i 9. koji je nasilno smijenjen« - pojašnjava bivši urednik. Bez mržnje, prozivanja, imenovanja, osim onih »najveæih«, opisuje, niže dogaðaje u Vjesniku, upravo u vrijeme dok mirišu božiæne jelke i podsjeæaju ga na djetinjstvo. Bio je dijete dalmatinske, partizanske sredine, èovjek Partije, ali i zarobljen Partijom. Kada je osjetio moguænost odškrinutih vrata, krenuo je prema jaèanju Hrvatske, zajedno sa svojim kolegama... Nastojao je otimati Hrvatsku iz jednomisleæeg sustava, ali i upozoriti na pogubnost jugoslavenske politike. I dok su kolege osuðivali, smjenjivali, prozivali, zapitkuje se: »Imam gorak osjeæaj pri pomisli kako je mala udaljenost izmeðu ‘èistki’ u rijeèima do èistke u životu. Što to treba Partiji? Nismo li mnogi ušli u nju zbog uvjerenja? Današnje ‘kritike’ sutra æe biti ‘optužnica’. Ova zastrašujuæa rijeè ‘diferencijacija’, koja je posljednje vrijeme u tako èestoj upotrebi, tako je blizu pogubnoj rijeèi ‘likvidacija’.

Iskreno zakljuèuje: ‘Èim vas - komunista - odvoji od Partije, postajete gotovo nepostojeæi. Pri tome najteže zaboli ponašanje drugova s èijim ste razumijevanjem raèunali. Lièi sve to na partijske istrage iz literature...«, opisuje autor prisluškivanja, ozvuèenja, praæenja, kada ste u »staklenom zatvoru«. A novine prodaju vaše ime: strah, a prijatelji su tako rijetki. Ta je knjiga trebala biti jedna od najpoznatijih u Hrvatskoj, postala je jedna od najskrivenijih. Možda je bilo vrijeme da Vjesnik odškrine vrata svojem nekadašnjem kolegi feljtoniziranjem knjige. Šutnja. A knjiga je opraštajuæa, iako nekadašnji urednik bez spominjanja imena, uzgred spominje s èuðenjem ono s kojima je zajedno stvarao misao slobodnije Hrvatske, koji su uredno nastavili s pisanjem.

Na šutnjama, prešuæivanju svojih kolega, njihovim zatvorima, na prokazivanju svojih studentskih kolega koji su godinama nestajali u šutnji, stvorena je cijela jedna generacija novinara koja je u doba Hadezea generirala još jednu sliènu generaciju i u novinstvu i u literaturi koja je èuvala Hrvatsku od hrvatskih novinara. Ovdje se ne misli na ksenofobiju, koja je bolest kao i sve fobije, razlièitosti se moraju prožimati, ali ne vlada li hrvatskim novinstvom još uvijek jednomisleæa Partija, koja samo mijenja »gazde«. Oni koji nisu smjeli imati plaæena putovanja u inozemstvo, koji nisu smjeli postati dopisnici, koji su jedino smjeli biti urednici, ili bi ih jednokratno upotrijebili kao urednike, još uvijek to ne mogu biti. Zbog te negativne selekcije Hrvatska nije imala ni svojeg Brodskog, ni Solženjicina, ni Havela, ni Zbigniewa Herberta, ni svojeg Kunderu, niti književnost zatvorenika, niti istinsku iseljenièku književnost... pa èak s drugaèijim predznakom, pobunjenog èovjeka poput Thomasa Bernharda, kao što je Austrija imala. Zato što je Hrvatska još u èvrstom zagrljaju Partije, nakalemljene prvotnim kapitalizmom i novosteèenim kapitalistima s prošlošæu u kojoj su tajne službe vodile i umjetnost i novinstvo, ne samo Obrovce. Jer ne bi se moglo dogoditi u zemlji u kojoj mlaði literati itekako dobro znaju svjetsku književnost, ne znaju za velikog pjesnika Vjenceslava Èižeka, robijaša, od studentskih dana, oslijepljelog u zatvorima, vrhunskog intelektualca. Zato se može dogoditi da na nedavnom književnom susretu bude izuzetno poèašæen pjesnik koji ga je i u studentskim danima (V. Èižek je iz Boke) optužio zbog pjesmice o slobodi. Bio je izuzetno èašæen i u ratu i nagraðen zagrebaèkim stanom kao èovjek koji je iz susjedne zemlje došao podržati Hrvatsku i molio oproštenje za Dubrovnik. Èižek se ponovno u ratu vratio u Njemaèku i nedavno u tišini umro. Zanimljivo je kada se na komunizam nakalemi novoamerikanizam od jezika, do kazališnih predstava, literature, pa okrenuta leða Rusiji sada uvjetuju sluganstvo globalizmu Amerike, posebno amerièkim južnoslavenskim studijima kada je rijeè o kulturi. Na sceni zagrebaèkih kazališta dobivamo preslik amerièkih djela, koja bi htjela biti hrvatska, èak se i vjera tu krivotvori u ime sladunjave sreæe: obrnute teze idu dalje.

Puno æe mudrosti trebati u vladi premijera Ive Sanadera da ne uradi sjeèu kadrova, ali da istodobno bude jak prema proskinezi koja je sada dirljivo jeftina. Umalo su svi išli s njim na vjeronauk ili otkupljivali fotografije od njega za svojedobni Start. Takav put mogao bi voditi sliènosti s Tuðmanom u prvim danima i istim ljudima koji su poslije vapili detuðmanizaciji. Tko ima novac, ima moæ; tko ima moæ, može kupiti novine, ali i u trgovinama kuænih namirnica može biti poštenja i nepoštenja, zar se to ne može tražiti i u novinarstvu. Veæ spomenuti Zapad, uza svu pokvarenost, èak i u tabloidima ima odreðene kriterije. U svom tom hrvatskom izdavaèkom košmaru nužna je nova abeceda novinarstva, prvenstveno oslobaðanje od komunizma, jer komunizam je mrtav i komunisti vladaju, preodjeveni u globaliste briselske èinovnike. Novine nisu Evanðelje, ali ne smiju biti ni obrnuto Evanðelje. Možda bi najèasnije bilo da ipak neki glavnokomandirajuæi sami smognu snagu odustajanja. Ljudi su umorni od njih kao i od onih koje su na izborima poslali u povijest, ali se u svemu ne smije vraæati zlo osvetom jer bi to bio neprekinuti lanac mržnje koji ne vodi nikamo. Podsjetimo se velikog Brodskog: »Pa ipak, bez obzira koliko ti je neprijatelj zao, kljuèno je da je on ljudsko biæe, iako on nije u stanju voljeti nekoga kao mi, znamo da zlo pušta korijenje tako da èovjek poèinje misliti da je bolji od bližnjega.« Nobelovac Brodski je to pisao izagnan iz svoje domovine, temeljeæi izmeðu ostalog svoje pisanje »Govorom na gori«. To znaèi da ne smijemo zaboravljati protiv koga se borio Brodski - protiv zaborava. Sjeæate li se možda koliko je novinara nestalo sa scene samo od 2000. do 2003. godine, a da se nisu mogli obratiti bilo kojoj svjetskoj organizaciji za pomoæ kao neki od njihovih kolega godinama prije? To samo radi pravednosti i istine.

Povratak